Pozitivni učinci likovne umjetnost u pogledu invaliditeta

Piše: Haris Kolašinac

Uloga umjetnosti u društvu danas, a i od početka ljudske civilizacije, bila je značajna. Mogućnost osobe da se izrazi u raznim umjetničkim pravcima ostaje pravo koje bi svi trebali imati jednake prilike u ostvarivanju. Osobe s invaliditetom kroz dugačku historiju u kojoj su uključeni razni oblici ugnjetavanja, diskriminacije i nehumana postupanja nisu iznimka. Takav tretman društva prema osobama s invaliditetom ostavio je trag iz kojeg je, uz pomoć borbe za ljudska prava započetim u dvadesetom stoljeću, iznikla kultura invaliditeta koja pretpostavlja osjećaj zajedničkog identiteta i ciljeva. U kontekstu kulture invaliditeta, dolazi do pokreta umjetnosti invaliditeta koji se temelji na izražavanju umjetnika s invaliditetom kroz razne medije i političke aktivnosti kako bi iskoristili svoje pravo na izražavanje i prikazali realnu sliku invaliditeta i pri tome uticali na postojeće stereotipe.

Uz stvaranje umjetničkih djela u pokretu umjetnosti invaliditeta bitan je i aspekt pristupačnosti raznim sadržajima. Bez omogućivanja pristupa za sve, društvo nikada neće biti u potpunosti inkluzivno, stoga je od neizmjerne važnosti uticati na stvaranje prikladnog dizajna i uvođenja potrebnih komunikacijskih uređaja kako bi svi imali jednake šanse u stvaranju i uživanju kulturnih i društvenih sadržaja.

Cjelokupni pokret umjetnosti i kulture invaliditeta značajan je kako za osobe s invaliditetom tako i za društvo u cjelini. Prikaz iskustva života s invaliditetom kroz umjetnost značajan je korak prema ostvarivanju jednakih prava, pristupa i odnosa s društvom koji se ne temelji na neznanju, predrasudama i strahu.

Umjetnost je termin koji podrazumijeva stvaranje umjetničkih djela, u kojima autor iznosi svoju osobnost, percepciju, imaginaciju i sposobnosti. Drugim riječima, umjetnost je ljudska djelatnost koja uključuje izradu i oblikovanje djela te njegov doživljaj.

Benefiti likovne umjetnosti u pogledu osoba s invaliditetom

Umjetnost pruža mogućnost izražavanja i kreiranje “nečega iz ničega”, što svakako doprinosi osjećaju zadovoljstva i samopoštovanja. Dobrobiti umjetničkog stvaralaštva su brojne.

Naprimjer,  pozitivni učinci likovne umjetnosti na zdravlje ljudi, prema rezultatima istraživanja (Lelchuk Staricoff, 2004. prema Šarančić, 2014) su: pozitivan učinak boja i dizajna u terapijskoj sobi na pacijente i osoblje, primjenu zidnih freski za smanjivanje uznemirenosti pacijenata s demencijom,  poučavanje mentalno oboljelih likovnom stvaralaštvu je učinkovito i pozitivno jer omogućava izražavanje i pozitivno utiče na ponašanje, uvođenje likovnog obrazovanja u edukaciju budućih liječnika neurohirurga rezultiralo je boljim crtačkim i slikarskim sposobnostima te trodimenzionalnim razmišljanjem, što je izuzetno važno u neurohirurgiji.

Bitno je spomenuti utjecaj likovnog stvaranja na djecu s teškoćama u razvoju, koja mogu, uz prikladno vođenje, postići značajne pomake i uspješne rezultate u raznim poljima života. Kod djece s blažim intelektualnim teškoćama, kao i kod djece koja su dio tipične populacije, kreativnost se vrednuje na osnovi originalnosti i neobičnosti proizvoda koji je svojstven dječjem percipiranju svijeta.

Likovna terapija za autističnu djecu ima mnoge beneficije, počevši od samog odmaka djece od njihovog zdravstvenog problema, preko igre i pozitivnih emocija do potpomaganja izgradnje živčanog sistema i razvoja estetskih i kreativnih sposobnosti.

Vizualno, auditativno i taktilno opažanje predstavljaju aktivnosti kojima djeca s blažim intelektualnim teškoćama oblikuju prva pojmovna iskustva i konceptualnu osnovu za savladavanje nastave iz mnogih predmeta. Za dječji likovni izraz posebno je važno vizualno iskustvo, zahvaljujući kojem se razvija sposobnost uočavanja boja, oblika i prostornih odnosa. Važno je poticati djecu na izražavanje svojih doživljaja, kako bi njihov rad proizišao iz njihove iskrenosti, kreativnosti i originalnosti.

Umjetnost invaliditeta

Umjetnost i kultura invaliditeta prvenstveno označavaju stvaranje umjetničkih djela koja slave raznolikosti, rekonstruišu invaliditet kao vrijedno ljudsko stanje, podrazumijeva umjetnike s invaliditetom koji imaju pod kontrolom razne umjetničke pravce i prikaze invaliditeta te predstavlja umjetnike i njihova djela publici u obliku kojih suprotstavlja i vraća društvenu konstrukciju invaliditeta (Abbas i sur., 2004).

Za osobe s invaliditetom, umjetnost invaliditeta ne podrazumijeva samo traženje pristupa savremenoj konzumaciji i stvaranju umjetničkih djela, isto tako ne odnosi se samo na izražavanje individualnih iskustva o suživotu s invaliditetom. Umjetnost invaliditeta se razvila iz zajedničkih kulturnih značenja i kolektivnih izražaja o iskustvu invaliditeta i borbi te popratnoj boli kroz koju su osobe s invaliditetom prolazile. Umjetnost invaliditeta kao pokret i poseban pravac podrazumijeva korištenje umjetnosti u razotkrivanju diskriminacije i predrasuda s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju svakodnevno, baš kao i stvaranje društvene svjesnosti i solidarnosti.

Kultura invaliditeta se izdigla te postala više organiziranija i politički usmjerena, s legitimnim umjetnicima s invaliditetom kao kulturnim suradnicima te s novim građama i raznim medijima koji ulaze u kulturno. Zadnjih tridesetak godina, umjetnost invaliditeta u svom cjelokupnom djelovanju doživjela je pravi renesansni procvat. Sve više umjetnika predstavlja svoje radove i time približavaju realnu percepciju invaliditeta širem društvu.

Pokret umjetnosti invaliditeta

Pokret umjetnika s invaliditetom definirao je umjetnost invaliditeta, kao kreativno izražavanje osoba s invaliditetom o tome štA znači živjeti s invaliditetom. Umjetnici u kontekstu umjetnosti invaliditeta izražavaju svoja iskustva kao osobe s invaliditetom što znači da se pokret bazira na samoidentificiranju i predstavljanju samog sebe i svoje umjetnosti ostatku društva kroz razne medije i političke aktivnosti kako bi iskoristili svoje pravo na samoizražavanje i smanjili postojeće stigmatizacije. Pokret umjetnika s invaliditetom nadovezuje se na socijalni model kroz pozitivne i realistične predodžbe osoba s invaliditetom.

Umjetnost invaliditeta ne bi postajala bez politike invaliditeta, to je ono što razlikuje umjetnika s invaliditetom od umjetnika bez invaliditeta. Uspostavljanje kulture invaliditeta i raznih obrazaca i reprezentacije umjetnosti u toj kulturi mora se gledati kao prirodni nastavak pokreta za prava osoba s invaliditetom, baš kao što je pokret umjetnosti invaliditeta u suštini o rastućoj političkoj moći osoba s invaliditetom o njihovoj predodžbi u javnosti. Prema tome, pokret umjetnosti invaliditeta ima, kao jedan od ciljeva, pokušaj prevladavanja negativnih slika javnosti o invaliditetu kroz uvođenje realnosti i pozitivnosti u umjetničke radove koju umjetnici stvaraju čime umjetnost invaliditeta prestaje biti “samo” umjetnost već u svom širem značenju obuhvata i političku aktivaciju. 1995. godine donesen je “Zakon protiv Diskriminacije na temelju Invaliditeta” (DDA) s ciljem sprječavanja diskriminacije s kojom su suočene brojne osobe s invaliditetom, osiguravanja prava vezanih uz zapošljavanje, obrazovanje, pristup proizvodima, ustanovama i uslugama, kupovinu ili unajmljivanje zemljišta ili nekretnina (Keidan, 2007).

Drugim riječima, kulturne i pravne implikacije pokreta umjetnosti invaliditeta i “Zakon protiv diskriminacije osoba s invaliditetom” omogućuju osobama s invaliditetom kreiranje vlastitog iskustva umjetnosti, pod vlastitim uvjetima kao i pravo da sami budu umjetnici koji aktivno učestvuju na kulturnoj sceni te da budu dio kulturne politike i kritičkog diskursa.

Osobe s invaliditetom upravo kroz pokret umjetnosti invaliditeta ostvaruju aktivno iznošenje svojih mišljenja te tako stvaraju realne i istinite slike u očima društva.

Visoko.co.ba/Global Analitika