Pozitivna priča vojnika kanadskog bataljona i jednog malog dječaka iz ratnog Visokog

Pozitivna priča vojnika kanadskog bataljona i jednog malog dječaka iz ratnog Visokog

 

Izvor: Visoko.co.ba

 

Nedavno smo na našu e-mail adresu primili poruku jednog Kanađanina koji nam se obratio sa molbom da se raspitamo o sudbini dječaka koga je on upoznao dok je bio na službi u Visokom ratne 1994. godine. Vrlo brzo smo odreagovali na njegov zahtjev, te uspješno uvezali ovog bivšeg vojnika UN-a sa dječakom (sada već odraslim čovjekomi ocem) koga je on upoznao tada. On je bio i više nego sretan i zahvalan te je tu svoju priču podijelio na facebooku izazvavši mnošto pozitivnih komentara:

Danas mi se desilo nešto prelijepo.
Tokom 1994. godine služio sam u jedinici UNPROFOR-a u tada ratom zahvaćenoj Bosni. Živio sam u Visokom, sjevero-zapadno od Sarajeva. Naš kamp se zvao CANBAT 2. Jedna od mojih odgovornosti bilo je i osiguravanja sletišta za helikoptere UN-a. Pored samog sletišta bilo je nekoliko kuća… svaki put kada smo ga osiguravali iz tih kuća na ogradu je dolazio jedan mali dječak. Ubrzo sam se sprijateljio s njim, njegovo ime je bilo Amir. Sjećam se koliko sam bio tužan radi njega jer je morao živjeti kroz taj rat, gdje su se ljudi borili za minimum života i osnovne stvari koje vi i ja uzimamo zdravo za gotovo, a njima su tada značile čitav svijet. Počeo sam donositi neke slatkiše Amiru. Moja mama je također poštom slala stvari za njega, slatkiše, olovke, flomastere i sat! Sjećam se koliko je samo bio uzbuđen zbog tog sata. Amir nije govorio engleski, ali je u njegovim očima i osmijehu uzbuđenje bilo očito. U to vrijeme nije bilo mobitela… nije bilo digitalnih aparata… ali sam uspio napraviti sliku Amira i mene (pogledajte ispod). U proljeće 1995. godine moja služba u Bosni je bila završena, te sam se vratio nazad u Kanadu.
Tokom godina, mislio sam o Bosni. Mislim da svi koji su služili tamo misle o njoj. Često sam razmišljao o Amiru i pitao se o njegovoj sudbini nakon rata. Sa malim brojem slika i suvenira iz tog vremena koje sam proveo tamo u mojim mislima Amir je postao simbol tog perioda mog života i sjećanja na Bosnu. Uvijek sam čuvao njegovu sliku. Često baveći se mišlju da ga pronađem i vratim se ponovno u Bosnu.
Prije dva dana, radio sam na svom laptopu i vidio sam opet njegovu sliku. Odlučio sam da malo istražim. Poslao sam njegovu sliku jednom lokalnom mediju u Visokom. Također sam poslao nekoliko slika google maps sa lokacije našeg tadašnjeg sletišta za helikoptere. Koristeći olovku obilježio sam Amirovu kuću iz 1994. godine. Nadao sam se (molio) da Amir, ili njegova porodica, još uvijek žive tamo. Od tada je prošlo otprilike 24 godine. U toku jednog dana, JEDNOG DANA! novinar tog medija me kontaktirao i informisao da Amirova sestra još uvijek živi tamo! Amir sada živi u Švedskoj i na facebooku je. Njegova sestra je obećala stupiti u kontakt s njim i poslati mu moju e-mail adresu. Novinaru je rekla svoje prezime… Nije trajalo dugo da pronađem Amira na facebooku. Danas smo prvi puta razgovarali – bio je to osjećaj punog zadovoljstva i užitka. Mama (Terry Snider) Amir ti se želi zahvaliti za sat ? a ja sam veoma sretan da sam danas mogao dodati novog facebook prijatelja – Amira Bajramovića. Male stvari nas ponekad čine tako sretnim ? 
Veliko HVALA novinaru iz Visokog Senadu Hajlovcu koji je omogućio da se sve ovo desi tako brzo!

Na sami status javio se i “mali dječak” Amir sa svojom porukom:

Ovu prelijepu priču o prijateljstvu mene i Justin Frye sam pročitao deset puta danas. Svaki komentar (a ima ih mnogo) mi je izazivao osmijeh na licu. Drago mi je da je moj prijatelj Justin okružen sa tako dobrim i pozitivnim prijateljima. Te 1994. godine tokom rata u Bosni, životi Bosanaca su bili ispunjeni tugom, bolom i strahom. U tom vremenu kada je bilo lakše plakati nego smijati se, jedan divan vojnik i prije svega čovjek nasmijavao je lice jednog malog dječaka. Danas taj dječak ima 32 godine, i postao je otac, a svoje dijete će učiti da budu dobre osobe kakav je Justin. Nije lako bilo biti “čovjek” u vremenu ratnog ludila gdje je i tvoj život bio također ugrožen. Ali za Justina to nije bio problem! Zato mi je drago da smo se nakon 24 godine ponovno povezali. Dragi moj prijatelju, želim tebi, tvojoj mami i cijeloj tvojoj porodici čitav svijet sreće i hvala vam na svemu što ste učinili za mene i svu drugu djecu. Najljepše želje, Amir i porodica.