Potkazivanje kao građanska odgovornost

Edin Zubčević / nomad.ba

Balkanski špijun na aparatima

Da su podobni, a ne stručni na funkcijama spremni beskrajno uvoditi mjere i određivati odredbe vidjeli smo odmah. Velika većina pritiska pandemije se i dalje tovari na leđa građana koji se u velikom broju krajnje disciplinirano pridržavaju mjera. A nadležnima ostaje da se bave neodgovornim pojedincima, a ne građanima u cjelini. Ipak, oni i dalje apeluju na građane! Pokušavajući tako maskirati vlastitu nesposobnost da riješe probleme sa neodgovornim pojedincima.

I dalje se nastavljaju pooštravati mjere za sve, a teško je procijeniti koja od tih mjera je efikasna, potrebna, a koja nužna. Sve je više mjera a mjerenja još uvijek nema.

Izolacija, fizička distanca i apsolutno minimalno kretanje su osnovni način kojim se zaustavlja brzo širenje zaraza. Građani svoj dio čine neuporedivno više, bolje i efikasnije, nego što političari čine svoj, a pri tome ne ostavljaju dojam nekoga ko zna šta radi. Naprotiv!

Sa svoje strane nadležni ne čine ni približno dovoljno. Broj građana kojima je određena mjera samoizolacije je dramatično veći od broja testiranih. I dok nadležni već sedmicama propuštaju priliku da konačno počnu intenzivna i masovna testiranja, ne propuštaju čini se nijednu priliku da građanima oduzmu zakonom garantirana građanska, ljudska prava. Inače, masovno testiranje nije 60-70 obavljenih testova dnevno u jednom gradu od 300.000 stanovnika niti se intenzivnim može nazvati do sada ukupno testirane 272 osobe u Kantonu Sarajevo dok je u obaveznoj samoizolaciji bilo ili jeste njih 1.962.

Ono od čega smo od početka strepili jeste i mogućnost da će raznim mjerama nadležni okrenuti građane jedne protiv drugih, umjesto da potiču solidarnost. Dosadašnjom solidarnošću građana ne možemo biti nezadovoljni, ali itekako smo zabrinuti zbog sve učestalije pojave potkazivanja što “odgovorni građani” čine osjećajući da ispunjavaju svoju građansku dužnost. Prijavljuju svoje komšije kad izvedu dijete na sunce. Ili starijeg sugrađanina dok sjedi na klupi ispred svoje zgrade ili jednostavno šeta komšilukom, bez da ikoga ugrožava.

Nije to isto kao i prijaviti osobu koja krši izrečenu mjeru samoizolacija zbog dolaska iz inostranstva, kontakta sa pozitivnim slučajevima ili nekog trećeg razloga. A policija ima i važnijeg posla od uspostavljanja nimalo nužnog kontakta starijih građana i policije čime se zapravo povećava šansa širenja zaraze, s jednih na druge. S tim da policajci, po prirodi stvari, imaju veće šanse da budu nosioci virusa bez simptoma, nego stariji sugrađani čiji je društveni život ionako, i prije pandemije, u većini slučajeva bio minimalan.

Pojedini građani dok prijavljuju druge uvjereni u svoje ispravno djelovanje ne povode se zakonima koji definiraju i štite prava i slobode građana, već odredbama koje su donijeli podobni, i u pravilu nestručni stranački “stručnjaci”. Treba napomenuti da bez obzira ko ih je i kako promišljao, donijetih mjera treba se i mora pridržavati. Ali one mjere koje otkrivaju besmisao ili su krajnje neprikladne, treba preispitati i korigovati.

Nažalost, tragično su poznate pojave potkazivanja u istoriji i njihove užasne posljedice za društvo. Tridesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj i Rusiji, naprimjer, potkazivanje je bilo rasprostranjena praksa, a vrlo brzo je dovela do toga da su djeca prijavljivala roditelje, sestra brata, brat sestru i tako redom, ko koga stigne i to tako da su se takmičili ko će prije. Po principu bolje ja njega nego on mene. A onda bi potkazani sugrađanin završavao u zatvoru, konc-logoru, gulagu i sličnim ustanovama. Nije ovo, nažalost, pretjerivanje jer se radi o istim ili vrlo sličnim oblicima ponašanja, posebno u situacijama straha od sistema.

U našem slučaju – građanin ili građanka poluispranog mozga prijavljuje svog starijeg komšiju koji živi sam samcat u malom stanu i koji je izašao da prošeta, sam samcat, ili oca u šetnji sa svojim anemičnim djetetom – zabranom izlaska i kretanja mlađima od 18 i starijima od 65 godina ugrožava se imunitet upravo onog dijela populacije koji bi se izrečenim mjerama trebao štititi. Potkazivanje je prvi upozoravajući znak totalitarnog režima u nastanku. Potkazivanje je opasna pojava u društvu a smrtonosna za društvo u situacijama velikih kriza, poput ove, u trenucima kada su solidarnost i jedinstvo potrebniji nego ikad.

Opasne su redovne prakse vanrednog stanja. Posmatrano globalno, sve je već manje ili više uvedeno. Svako ima svoju specijalnost. U Berlinu se dronovima nadzire kretanje građana, u Kini je korištena aplikacija koja na osnovu kretanja i kontakata, pojedincu određuje mjere samoizolacije, eksperimentiše se sa robotima na ulicama koji upozoravaju građane na zabranu kretanja. I posve je realan strah da će na kraju svi uvesti sve tehnologije i metode i mi ćemo postati do kraja neslobodno društvo, policijska država.

Prije nego se uspostave svi mehanizmi nadzora i totalne kontrole građana, postavlja se pitanje kada će i da li će uopšte doći do ukidanja svih tih u vanredenom stanju uvedenih “tehnika” i neće li onda političari samo nastaviti koristiti novi sistem za stvaranje vrlog novog orvelovskog svijeta?

Ponovno osvajanje slobode razlikovat će se od države do države, od sistema do sistema. Razvijenije demokratije su u nešto manjoj opasnosti, dok su manje razvijena demokratska društva poput našeg i drugih u regiji sigurne žrtve vremena koje je došlo i koje tek dolazi. Mi smo ionako bili na rubu demokratije i prije korone. A korupciju i sve njene nemani ne treba ni spominjati.

Praćenje zaraženih ili osoba u izolaciji putem njihovih mobitela je jedna od najefikasnijih tehnologija praćenja u vrijeme pandemije, ali je isto tako zgodan alat za diskretnu uspostavu totalne kontrole i totalnog nadzora nad svakim pojedincem u svakom trenutku. Objavljivanje imena ne samo pozitivnih slučajeva već i osoba kojima je određena mjera samoizolacije, a da pri tome nisu testirani, je narušavanje elementarnih građanskih prava i sloboda. Nadležni organi mogu raditi svoj posao efikasnije ali ne po cijenu građanskih prava i sloboda.

Dojavljivanje, potkazivanja, praćenja i nadzor putem mobitela, uz praćenje i nadzor koji su već standard na internetu ili na ulici, totalni nadzor i kontrola, postaju naša vrlo moguća stvarnost.

Potkazivanje nije i ne smije biti građanska dužnost jer se na taj način građani okreću jedni protiv drugih, i stvara se nepotrebno nepovjerenje i jaz umjesto jedinstva i solidarnosti. Solidarnost je od strateškog i presudnog značaja u krizama ovakvih razmjera. Bez solidarnosti društvo nema skoro nikakve šanse da preživi ni biološki ni socijalno. I u tome moramo učestvovati svi. Ne 50%, ne 70%, ne 90% građana već svi u skladu sa mjerama i obavezama. Mjere će biti i proći ali građani ostaju. Mi smo svi u ovome zajedno, bez obzira šta mislimo i kako se osjećamo. I bit ćemo tu kad sve ovo prođe.

Evidentno je kako pojedine vlade odnosno režimi reaguju na pandemiju. U pravilu oni koji su donijeli najdrastičnije mjere poput uvođenja policijskog sata ili ukidanja parlamenta, srećom malobrojni, koriste pandemiju kao izgovor kako bi do kraja instalirali svoje totalitarne poluge.

Dok nadležni propisuju nove mjere i ograničenja za građane, sami ne rade ne samo dovoljno nego čini se ništa korisno u zoni vlastite odgovornosti. Propisuje se obavezno nošenje maski a političari ih nose u pravilu samo pred kamerama, trošeći tako bez ikakve potrebe dragocjenu zaštitnu medicinsku opremu koja ne samo da je sada deficitarna, jer je isti ti nadležni nisu na vrijeme nabavili, u januaru, ili bar u februaru, ili početkom marta, kao što nisu nabavili ni testove, ni respiratore, niti drugu važnu medicinsku opremu, već će tek biti deficitarna s onu stranu poimanja, ako je suditi po iskustvima drugih. Nas veliki problemi tek čekaju.

Ne zaboravimo, korona nam još uvijek nije pod punim svjetlom pokazala svoje bešćutno lice, a sasvim sigurno hoće. Ako sada imamo nestašicu medicinske opreme, koju smo imali i prije korone, ako ćemo iskreno zbog javašluka, neodgovornosti, zapuštenosti i samovolje u zdravstvu, nije teško zamisliti šta nas čeka za deset ili dvadeset dana.

Nesposobnim, korumpiranim i kompromitovanim političarima je pandemije došla kao dar s neba. I prije nego što završimo na nebu, moramo radi nas samih povesti malo više računa o stvarima na zemlji, dok smo još na zemlji.

Dok političari i dalje propuštaju uraditi sve što je nužno u ovakvoj krizi, i dok su političari direktno povezani sa nastankom praktično svih žarišta u Federaciji, u RS-u uvode vanredno stanje a da nikome nisu objasnili šta se to novo desilo da bi uvođenje vanrednog stanja bilo nužno, a već narednog dana su uveli mogućnost kretanja dva puta sedmično za najstarije, kao i za zaposlene u jednom dijelu privrede. Da nije dan prije avansno uvedeno vanredno stanje, mogao bi se steći dojam da korigiraju ranije donesene odluke.

Velike i smrtonosne epidemije u srednjem vijeku pokrenule su mnoge promjene poimanja u medicini i završile kao revolucija i početak moderne medicine u Evropi. Tako je i svaka druga nevolja veća od čovjeka, prilika za novo učenje.

U prilici smo da u borbi protiv korona virusa unaprijedimo, popravimo, reformiramo mnoge institucije u društvu kao i samo društvo u konačnici. Ukoliko to ne bude slučaj, prije ili kasnije ćemo biti primorani da to učinimo. Bolje je djelovati kad treba nego kad se mora. Veće su šanse za uspjeh, a i šteta i žrtve će biti manje. Ne moramo čekati da iscrpimo sve druge opcije prije nego krenemo pravim putem.

Ako su se ovako dramatične promjene desile u našem društvu i globalno za samo desetak dana, kakve promjene tek trebamo očekivati u narednih nekoliko mjeseci?

Za svega desetak dana, skoro sve se u našem društvu osim političara promijenilo. U situaciji u kojoj smo ipak zajedno sami, fizički izolirani jedni od drugih, možemo samo konstatovati da je novo vrijeme već došlo. A da li će i kada proći, to ne znamo.

Poput starijih građana RS-a kojima je odobren izlazak dvaput sedmično u jutarnjim satima, i mi smo nagrađeni sa dva policijska sata manje. Svaki dan. “U Federaciji policijski sat počinje dva sata kasnije, u 20.00 umjesto u 18.00.” Prijala mi je ta vijest i obradovala me. A onda me bolno podsjetila na završnu scenu znamenite knjige u kojoj Winston Smith na ekranu gleda novosti, dobre vijesti iz novoga rata, sretan što je tu Veliki Brat koji brine za njega, za sve, ispraćajujući završne scene izvještaja sa suzama u očima. “Jer on voli Velikog Brata.”

Kod nas je u regionu dodatni problem što nas vode i nadziru Mali Bratići, a ne samo Veliki Brat.