Samir je prije rata radio kao taksista, a s obzirom na to da je rat uništio mnoge planove u ovoj državi, uništio je i prvobitni plan porodice Dinar za život. Nakon rata je prodao automobil kojim je taksirao te je napravio prvi plastenik u koji je smjestio nekoliko rasada i tek poneku vrstu cvijeća. S obzirom na to da je dio povrća koje je uzgajao u plasteniku s cvijećem prodavao, veoma brzo napravio je još jedan plastenik i njihov drugi životni plan je zaživio.
“U to vrijeme nije bilo posla pa smo se okrenuli drugim granama, dok su druge firme propadale. Proizvodnju hrane gledali smo kao osnovu i vodilju čitavog društva i prve godine nakon rata krenuli smo u poljoprivrednu proizvodnju, a kasnije i uzgoj cvijeća kako bismo preživjeli godinu. U zimskom periodu smo radili jedan dio posla, a rano s proljeća bismo popravljali budžet cvijećem kako bismo održali ekonomsku stabilnost u kući”, pojašnjava Samir.
U godinama nakon rata Samir dodaje kako nisu mogli proizvesti dovoljno kolika je bila potražnja, kako za cvijećem, tako i za povrćem. Međutim, današnji problem je da nikada ne znaju hoće li prodati ono što proizvedu.
“Danas proizvodimo zaista mnogo, ali nemamo gdje plasirati svoje proizvode. Iako smo godinama naučili i sve je puno kvalitetnije nego nekada, jednostavno ne ide plasman. Krenuli smo s jednim plastenikom, a sada imamo 1.300 kvadratnih metara plastenika, od čega 250 kvadratnih metara koristimo za uzgoj cvijeća”, dodaje Samir.
U uzgoj i prodaju cvijeća uključeni su svi. Biznis porodice Dinar iz godine u godinu raste, a osim Samira, pomoć u plastenicima pružaju i njegova majka, supruga Amra i djeca.
Amra pojašnjava da zbog klime i nedostatka sunca ne mogu uzgajati mnogo vrsta cvijeća, ali uspijevaju uzgojiti ono što se traži na našem tržištu.
“Sada uzgajamo nekoliko vrsta cvijeća kao što su cinerarija, ciklama, papučica i druge koje kod nas mogu uspjeti bez velike količine sunca i visokih temperatura. Imali smo problem tokom zime, ali sreća je pa nije bilo mnogo štete”, izjavila je Amra.
Porodica Dinar dio cvijeća prodaje cvjećarama, dok veliki dio otkupljuju i ulični prodavači. U plastenicima se trenutno nalaze osmomartovske vrste cvijeća, a nakon njih uslijedit će sezonsko cvijeće.
“Tokom praznika imamo štandove gdje djeca prodaju cvijeće, ali neku sigurnost za otkup cvijeća nemamo. Nikada ne znamo hoćemo li prodati sve što imamo jer je mali razmak između osmomartovskog i sezonskog cvijeća. Cijene su spuštene na minimum i zarade su minimalne. Svi traže prvu klasu, ali što jeftinije”, dodaje Amra.
Porodica Dinar je na kraju razgovora za naš portal istakla kako se od uzgoja i prodaje cvijeća može živjeti, ali i da drugog izbora nemaju, zbog čega ovaj posao rade s puno pažnje i ljubavi, što je i potrebno cvijeću.
“Na svijetu nema posla, a da se od njega ne može živjeti. Međutim, da bi čovjek radio i preživio od tog posla, taj posao mora da voli i da ga radi s puno ljubavi. Nije toliko bitan profit koliko ljubav i upornost da radite uprkos padovima koji su danas najveći strah mladih u pokretanju malih biznisa”, zaključio je Samir.
