“Politička volja” ili manipulacija s mentalnom ljenošću

Prvi puta objavljeno u februaru 2017. godine


“Politička volja” 

“Svaki sporazum između istine i laži uvijek je na štetu istine.” – Victor Hugo

“Pravda je prva vrlina drušvenih ustanova, kao što je istina prva vrlina sistema mišljenja. Jedna teorija koliko god bila elegantna i ekonomična mora se odbaciti ili izmijeniti ako je neistinita; na isti način zakoni i ustanove, ma koliko bili efikasni i dobro uređeni, moraju se reformisati ili ukinuti ako su nepravedni … 
Kao prve vrline ljudskih aktivnosti, istina i pravda su beskompromisne.” (John Rawls – Teorija pravde)

“Biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti.” – Antoine de Rivarol

Površnost koja karakterizira našu društvenu zbilju, možda se najilustrativnije očituje u političkim i medijskim vodama. Živimo u vremenu konstatiranja, a bez minimuma volje da se analitički posvatimo pitanjima koja su nas dovela do trenutnog stanja.

“Nedostatak političke volje” se tretira kao prirodna nepogoda, kao da se ne radi o sintagmi iz svakodnevnog političko-medijskog diskursa.
Definisati nešto odsustvom je prazna konstatacija.

Ljudi od pameti kažu da je politička volja “omjer povjerenja podrške ključnih donositelja odluka iz domena političkih mjera”.
Kao preduslovi definicije političke volje, sagledavaju se;
– Dovoljan skup donositelja odluka,
– Zajedničko razumjevanje problema koji se razmatraju,
– Predanost podršci,
– Zajednički percipirana, potencijalno učinkovita politička mjera koja bi mogla riješiti problem.

Komparativna  politika  je poddisciplina političke nauke u kojoj se razvoj teorije povezuje sa empirijskim podacima i ta spona  se  ostvaruje  strogom  i  dosljednom  primjenom  komparativne  metode.  Ova  empirijska disciplina bi trebalo da bude u središtu izgradnje teorije o političkoj nauci, a ta centralna pozicija  je  izgubljena  usljed  pretjeranog  naglašavanja  ponašanja  pojedinaca,  što  posebno naglašava i bihevioristički pristup i pristup racionalnog izbora. Najzad, često se i svijet shvata kao prirodna laboratorija za razumjevanje i tumačenje političkih pojava.

“Ostajemo zapanjeni kad pomislimo kako je mala korist od istine na ovom svijetu.” – Arturo Graf

Nadam se da je ovaj kratki edukativnu uvod ilustrativno prikazao trenutno stanje političkih tokova od lokanog do globalnog nivoa.

Mentalna ljenost građana je idealan manevarski prostor za populističke trendove, a isti su ukorjenjeni u famoznom “civilnom sektoru” – NVO projektima.

Danas i ovdje proživljavamo NVO politiku – nezavisno politikantstvo unutar političkih subjekata, samo i jedino zato, jer su politički subjekti izgubili svaki politički legitimitet.
Ovdje, ali i širom svijeta politički akteri su se sveli na interesne grupacije – korporativni klijentelizam koji zanemaruje sve moralne i društvene vrijednosti s ciljem ostvarivanja vlastitih interesa.

Politička stvarnost u Viskom, BiH, EU i svijetu funkcioniše po istom modelu.

“Populizam (v. lat.: populus = narod), označava „narodu blisku“ politiku, koja za postizanje svojih ciljeva, emotivno instrumentalizuje narodne strahove, nezadovoljstva, aktuelne i trenutne konflikte, apelira i propagira na instikte i jednostavna rješenja, gdje su etička odgovornost i aspekti praktičnog provođenja daleko udaljeni od sfere realno i izvedivo mogućeg….
….
Populizam kao ideologija, više pseudoideologija, izgrađen je više na vrijednostima koje mu služe kao instrument dolaska na vlast. Populizam zapravo govori ono, što mase želi da čuju, čime definitivno postaje ideologija mase.” (Prof. Hamdo Čamo – Populizam)

“Populizam je etiketa kojom pripadnici političke elite opisuju one politike koje im se ne dopadaju, a koje imaju podršku građana“. Populizam je pokret za promjenu, početak nečega novog, ali zasad je lakše uočiti čemu se protivi nego za šta se bori. Populizam može biti progresivan ili reakcionaran. Najčešće je i jedno i drugo u isto vrijeme.” ( Francis Fukuyama)

Politički narativ koji se posljednjih više od dvije decenije gradi u ovdašnjoj javnosti ima sve karakeristike naprijed napisanog.

Ovdje je javnosti poturaju senzacionalistički primjeri, a samo sa jednim ciljem – da se skrene pažnja sa činjeničnog stanja: sistemskog zatupljivanja građanina i korištenje njegove gluposti kao političkog resursa.

Danas i ovdje, glupost je postala najunosniji resurs – “mračnjaštvo i neznanje su posljednje utočište suvremenog kapitalizma, čime se stvaraju budale bez kojih moderno tržište ne može postojati”.
“Suvremeni kapitalizam karakterizira sve moderne zapadne civilizacije, ali ne gleda u budućnost, nego se brine samo za trenutnu ekspanziju, koja se ostvaruje kroz ukupno zaglupljivanje populacije”, kaže stručnjakinja – analitičarka i sama poduzetnica iz Rusije, Tatjana Vojvodina.

Louis Rougier je u svom ključnom djelu “Mistika demokracije” dotaknuo suštinu iracionalnih mehanizama koji pokreću slijepo vjerovanje u današnju takozvanu tržišnu demokraciju.

Živimo s uvjerenjem u jednu političku i ideološku legendu da je demokracija neodvojiva i nedjeljiva od tržišta, kao da je neoliberalizam kao ideologija tržišta jedina koja legitimira i potvrđuje pravovaljanost i istinitost demokracije. Idolatrija slobodnog tržišta isključuje svaki oblik drukčijih ideoloških alternativa, pogotovo onih koje se temelje na državnom intervencionizmu.  Kao da se sve druge političke i društvene alternative mogu reducirati na fanatični vjerski oblik islamizma ili političkog ekstremizma.

Odavno se stvarnost ne dešava kao refleksija svijesti, nego kao konstrukcija kognitivne stvarnosti koju proizvode tehnoznanosti. U takvom odnosu stvari tehnoznanost preuzima totalnu moć vladanja, afirmišući se kao kapital u formi nematerijalnog rada.

To je korporativna tehnologija vladanja svijetom kao tržištem bez obzira na to je li riječ o prodavanju magle ili prodaji nematerijelnog rada.

Postdemokratska elitna vladavina je isključila “stručnjake”, a legitimizirala i legalizirala konformiste i mentalne lijenčine.

Pravi problem današnjih društava je u odnosu kapitalizma i demokratije – sukob na relaciji temeljnih ideja slobode i demokratskog poredka.

Odavno ideje pravednosti, jednakosti i identiteta onih koji vladaju i onih kojima se vlada uz suverenost naroda, nemaju pretpostavke minimalne demokratske vladavine.

“Istine koje najmanje želimo čuti jesu one koje bi nam najviše koristile da ih znamo.” – Jean de La Bruyère

“Istina u politici mora čekati dok nekome ne postane potrebna.” – Bjørnstjerne Bjørnson

“Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.” – Goethe

“A šta je istina? Je li to onaj zaključak kojemu je dugotrajno pomno posmatranje na nesumnjivi način utvrdilo opstrojnost logičkih premisa? Je li to ona hipoteza kojoj su nebrojeni pokusi dokazali neospornu egzistenciju sviju nužnih pretpostavaka? Možda jest, a možda i nije. Ko će to znati!… Prava je istina u suštini stvari, sušta je istina u bitnosti događaja. A možemo li se mi takovoj istini da dvijemo? Jesmo li mi, uopće, kadri da do takove istine dođemo?”

“Sva je naša spoznaja samo subjektivna, sva je naša istina samo relaitvna, a sva naša nauka, koliko god smo gordi na nju, nije nego više ili manje problematično djelo neumornog duha ljudskoga, koji ne može nego da putem subjektivne spoznaje dođe do relativne istine…”
(Mihajlo Lanović – Ibid.)

“Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.” – Miroslav Krleža

magazinplus.eu