Pola vijeka tri velika djela

Prije tačno 50 godina objavljene su knjige Derviš i smrt, Kameni spavač i Pobune, a njihova pojava zauvijek je promijenila književnost jugoslovenskih prostora.

Tri knjige, Derviš i smrt, Kameni spavač i Pobune predstavljauju prekretnicu u bosanskohercegovačkoj književnosti zbog mnogo razloga, ali svakako je najvažniji činjenica da je tim knjigama posebnost „bosanskog duha“ postala prepoznatljiva u jugoslovenskom kulturnom i književnom prostoru. Za razumijevanje značaja pojave ova tri naslova neophodno je razumjeti političko-ideološki kontekst vremena u kojem su prvobitno objavljene, jer se sve tri knjige, na neki način, kritički odnose prema duhu vremena i vladajućim političkim i estetskim dogmama. Autori knjiga Meša Selimović, Mak Dizdar i Derviš Sušić pisci su bogatih opusa, ali činjenica da su svoje umjetnički najvrednije knjige objavili u istoj godini nije nimalo slučajna.

Godina u kojoj su knjige objavljene – 1966. – bila je godina u kojoj počinje da se ostvaruje najavljena decentralizacija političkog života i relativna demokratizacija privrednog i društvenog konteksta Jugoslavije, kaže profesorica Anisa Avdagić. Reforme nisu dugo potrajale, ali godina je značajna jer je predstavljala tačku u kojoj se završilo privremeno razdoblje političkog terora i ideološkog dogmatizma.

Nastajale godinama prije nego su objavljene

Ono o čemu se danas malo govori, a znakovito je, jer slikovito predočava političku atmosferu razdoblja jeste činjenica da su knjige objavljene u 1966. godini, ali sve su nastajale dugo vremena prije nego su publikovane, što pokazuje da su sumnje u ideološke ograde bile duže i temeljitije. Profesorica Avdagić kao početak ideoloških promjena i „detabuizaciju na tematskom planu“ prepoznaje u čuvenom Krležinom govoru na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije održanim u Ljubljani 1952. godine.

U tih petnaest godina stvorio se prostor u kojem je bilo moguće pisati literaturu, koja neće biti epigonija vladajuće socrealističke poetike, već će to biti književnost okrenuta egzistencijalnim pitanjima i individualnom doživljaju svijeta.

„Izvjesno je da je za književne projekte poput Derviša, Spavača ili Pobuna bilo potrebno vrijeme za realizaciju, tako da su ti književni projekti morali biti osmišljavani, planirani i pisani u vladavini još uvijek djelatnih ideoloških stega i dekretirane estetike. Otuda njihovo problematiziranje statusa autonomije književnosti, problematiziranje ideoloških prisila, ali i njihove matrice zastupanja partikularnih identiteta (od modernističkog auotoegzotizma preko arheološke rekonfiguracije kulturne realnosti do taktičke autoironije) dobivaju eksplicitan politički (pa i prevratnički) značaj u bosanskohercegovačkom kontekstu“, kaže profesorica Avdagić.

Sva tri autora, Selimović, Dizdar i Sušić, lektirski su i kanonski pisci i njihovi tekstovi uvijek imaju određenu akademsku i javnu pažnju. Ali, izvan granica institucionalne čitalačke prisile njihova popularnost nije jednaka kvalitetu i važnosti njihovih knjiga. Takav status nosi u sebi jedan paradoks u kojem se mladi čitaoci više okreću literaturi manje vrijednosti, zapostavljajući čitanje provjerenih klasika. Taj čitalački fenomen za profesoricu Avdagić ima negativnu konotaciju, jer literatura bh. lektirskih pisaca posjeduje snažniju unutrašnju značenjsku dramatiku od popularne literature koja se masovno čita.

„Uskraćeni za osjećaj čitalačke slobode, ali i nedovoljno ohrabreni za kritičko promišljanje, mladi će umjesto monumentalizirane lektire radije čitati, naprimjer, Igre gladi ne znajući da i uz Derviša, Spavača iliPobune mogu jednako gorljivo raspravljati o (apstraktnom) aparatu nadzora, o društvu i kritici društva nejednakih mogućnosti, o klasnim razlikama i političkoj dominaciji manjine, o nasilju i sve manjoj osjetljivosti na nasilje, o ratištima, o žudnji, erotici, o ljubavi“.

Nezabilježen odjek Derviša i smrti

Prisjećajući se vremena objavljivanja Selimovićevog romana Derviš i smrt književnik Ivan Lovrenović svjedoči o bjelodanom snažnom preokretu u doživljavanju bh. književnosti na cijelom jugoslovenskom kulturnom prostoru. O knjizi se svugdje govorilo i diskutovalo na afirmativan način, a pisac Meša Selimović, koji do pojave romana nije smatran književnikom „velikog autoriteta“ postaje značajno i priznato književno ime u cijeloj Jugoslaviji. U bivšoj zajedničkoj državi, nemalo nakon pojavljivanja, roman Derviš i smrt postaje velika knjiga i u „drugojezičkim“ republikama.

„Morate znati da nijedna književna činjenica iz Bosne i Hercegovine nije naišla na tako brz i frenetičan odjek kao Derviš i smrt“, jasan je Lovrenović.

Kada govori o Kamenom spavaču i njegovom autoru Maku Dizdaru, Lovrenović insistira na korektnom predstavljanju činjenica iz kulturne historije jugoslovenskih prostora. Mak Dizdar bio je jugoslovenski relevantan pjesnik i prije objavljivanja Kamenog spavača, a pažnja s kojom je u kritičkoj javnosti primljena zbirka Kameni spavač bila je pažnja koja se pridaje afirmiranom i poznatom književniku.

„U modernističkom krugu Mak Dizdar je bio zvijezda i puno godina prije objavljivanja Kamenog spavača. U jugoslovenskoj književnoj kritici Dizdar nije bio doživljavan kao pjesnik lokalnih i egzotičnih motiva i bio je ravnoravan velikim pjesnicima Zagreba i Beograda“.

Danas, paradoksalno, objašnjava Lovrenović, Dizdarovo djelo se umanjuje i od velike pjesničke figure jugoslovenskog književnog prostora, što je objektivno bio, biva sveden na jedan, njemu nimalo priličan, etno-nacionalni nivo. Dizdarev umjetnički profil, od devedestih godina, biva kontinuirano umanjivan, a njegov bogati opus sveden je, praktično, na jednu knjigu u kojoj se nastoje naći „proročanske poruke o postojanju nekog boljeg prošlog svijeta“.

Derviš Sušić – veliki pisac značajnog opusa

Derviš Sušić je poseban fenomen i veliki pisac u klasičnom smislu riječi, čovjek koji je književnosti dao apsolutno sve i kao takav bio je, i ostao, neponovljiva pojava u bosanskohercegovačkoj i jugoslovenskoj kulturi objašnjava Lovrenović.

„Cijeli Sušićev prozni opus bio je od jednog komada. To je pisac koji cijeli život piše kao veliki i posvećeni pisac, a toga u našoj književnosti nema mnogo“.

Tumačiti Pobune i ostale Sučićeve knjige iz današnje historijsko-političke perspektive sasvim je neprimjereno, a analize koje njegovoj literaturi odriču vrijednost, zbog činjenice da je autor u privatnom životu bio rigidni komunist, sasvim su nedopustive. U Sušićevom primjeru, možda i više nego kod ostalih pisaca vremena, mora se uspostaviti jasna granica između njegove biografije i djela.

„Sušićevi romani su životni, jer se u njima ne piše o ideologiji niti ideologija profilira ponašanje njegovih junaka nego Sušić na veoma uspješan i plastičan način piše o sudbini čovjeka uhvaćenog u vrtlogu velikih vremena“, potcrtava Lovrenović.

Kao zanimljiv kuriozitet Lovrenović se prisjeća detalja koji je potpuno zaboravljen, a koji mnogo govori o vrijednosti Sušićeve literature. Naime, Sušić je u jugoslovenskim okvirima bio izuzetno popularan pisac, a njegove knjige su se masovno čitale. Takvu književnu slavu, prisjeća se Lovrenović, mnogo kasnije doživio je Momo Kapor. Sušićeva popularnost, koja je u nekim trenucima poprimala dimenziju masovne histerije, bila je ogromna, jer su njegove knjige čitali ljudi najrazličitijeg profila; čitale su ih kućanice, radnici i univerzitetski profesori, sa podjednakim žarom i ljubavlju.

Vrijedna i estetski jedinstvena književnost

Recepcija djela trojice pisaca u Srbiji je jasna i nedvosmislena, kaže pisac Dragan Velikić, napominjući kako se njihova književnost, u srpskim književnim krugovima, smatra vrijednom i estetski jedinstvenom. Posebno je djelo Meše Selimovića snažno prisutno u „srpskoj književnosti“ jer je riječ o piscu koji ima zaokruženu poetiku i poseban jezik.

Kod Meše Selimovića je najzanimljiviji njegov pripovjedni ritam koji je sasvim suprotan Andrićevom u čemu mnogi prepoznaju onu dodatnu i posebnu vrijednost Selimovićevog pisma. On je jedan od rijetkih pisaca njegove generacije koji je uspio da se odbrani od Andrićevog uticaja, a samostalnost koju je izabrao obezbijedila je njegovim knjigama univerzalnu vrijednost.

O Maku Dizdaru Velikić govori sa posebnom sentimentalnošću, a o Kamaneom spavaču kaže da je to jedinstvena knjiga pjesama i po atmosferi i po invokaciji jednog davno izgubljenog jezika, zaključujući kako je poezija Maka Dizdara poezija koju jako mnogo voli čitati.

Djela bošnjačke književnosti

Djela trojice pisaca pripadaju i književnom kanonu bošnjačke književnosti, a ta činjenica se u prošlosti često problematizirala. Pojava ova tri djela desila se u vrijeme kada se bosanskohercegovačka književnost uopšte nije izučavala na univerzitetskim katedrama, kaže profesor Vedad Spahić.

Pojava tri knjige predhodila je širim ustavno-pravnim priznanjima bošnjačkog naroda, kao posebnog etno- kulturnog entiteta, ali se njihovo „postojanje“ nikako ne smije svoditi na neko grubo i vulgarno političko manifestiranje bilo kakvih ideja. Sve tri knjige dokaz su postojanja bosanskog jezika, književnosti i kulture koji pripadaju svim narodima BiH.

„Sama činjenica da, ipak, danas i ovdje slobodno svjedočimo svoju kulturnu, književnu i jezičku samobitnost govori u prilog epohalnom značaju piaca i djela kojih se ovom prilikom prisjećamo“, zaključuje Spahić.

Pedeset godina je prošlo od objavljivanja knjiga, koje su promijenile način razumijevanja i doživljavanja književnosti, a njihova pojava, u mnogo pogleda, imala je prevratničku i osloboditeljsku snagu. Insistiranje na slobodi umjetničkog izbora i potenciranju autentičnog individualnog doživljaja svijeta, toliko očitih u sve tri knjige, uzdrmali su same temelje dogmatskog, skučenog i ograničenog shvatanja književnosti, koja je desetljećima, nakon završetka Drugog svjetskog rata, bila samo „sluškinja“ vladajućoj ideologiji.