Počela sanacija Gospine crkve u Olovu: Stoljeteno svetište koje hodočaste i katolici, i pravoslavci, i muslimani

Nakon mnogobrojnih poziva i uključivanja šire zajednice, počeli su radovi na sanaciji Gospine crkve u Olovu.

Riječ je o najstarijem marijanskom svetištu na Balkanu, koje već stoljećima okuplja vjernike iz BiH, regije, ali i svijeta, a koje posebnu zanimljivost nosi u činjenici da razlike na tom mjestu potpuno nestaju.

Duh zajedništva očuvao Gospinu crkvu

Olovo je gradić pedesetak kilometara sjeveroistočno od Sarajeva na cesti u smjeru Tuzle. Prvi podatak koji ukazuje na to da je Olovska crkva narodno svetište, bilješka je u Dubrovačkom ljetopisu iz 1454. Franjevački samostan i crkva u Olovu osnovani su 14. stoljeću i među najstarijima su u Bosni. Godine 1704. samostan i crkva su zapaljeni, a prema zapisima počinitelj je naručen i nagrađen za svoje nedjelo. Drvena crkvica izgrađena je 1867., a današnje svetište građeno je od 1930. do 1961.

Ipak, pored same historijske vrijednosti, ova crkva krije i pravo kulturološko blago. Naime, dobrosusjedski odnosi nikada nisu predstavljali problem, kada je riječ o Gospinoj crkvi u Olovu. Događaji, poput onog kada je fra Berislav Kalfić ponudio da se u crkvi obavlja džuma-namaz, nakon što je obližnja džamija tokom agresije sedam puta bila gađana ili osobe poput Naile Halilović, koja je tokom rata zvonila na zvoniku Gospe Olovske, a i danas njena sestra Senija Degirmendžić tzv. neslužbena domaćica u svećeničkoj kući i svetištu čije ključeve čuva.

“Olovo ne spada među ona svetišta koja su vrlo posjećena. To je intimno, malo svetište gdje uistinu dolaze ljudi koji imaju tu unutarnju potrebu, za Bogom, za sobom, svojom dušom. Naravno, tu dolaze sve tri religije. Dakle u zadnjih šest godina koliko sam ja ovdje, susretao sam i muslimane, Srbe, katolike. I muslimani i pravoslavni dolaze i obavljaju molitvu na svoj način. Čak nekada ne traže svećenike. Jednostavno, u tišini budu tu, obiđu i, kako sam vidio, odlaze smireni, opušteni i dolaze opet”, svjedočio je o ovom fenomenu jednom prilikom upravitelj svetišta fra Ilija Božić.

Stara predaja o Gospi Olovskoj

Posebnost Gospina svetišta u Olovu jest i činjenica da ono ima dva sveta mjesta. Prvo, ono starije, jest, kako narod kaže, Gornje Crk­viš­će ili Klisa (lat. ecclesia – crk­va) u današnjim Gornjim Bakićima, ponegdje nazvano i crk­va sv. Roka, a drugo je ondašnja i današnja crk­va u Olovu, udaljena oko 4 km od Gornjeg Crk­viš­ća iz pravca Sarajeva, izgrađena na ostacima stare olovske crk­ve i samostana. Pojava čudotvorne slike Gospe Olovske vezana je prema narodnoj predaji uz Gornje Crk­viš­će. Do danas se u narodu održalo sjećanje na taj događaj. Stara predaja kaže sljedeće:

Dolaskom Turaka u Bosnu, mnogi su katolici izbjegli preko Save. Mnoge su crk­ve ostale puste i prazne, između ostalih crk­va u Zvorniku. U njoj je bila Gospina slika, koju vjernici u bijegu nisu ponijeli sa sobom. Kad je jedan turski vojnik ujahao u crk­vu s lošim namjerama, slika je sama izišla iz crk­ve i prislonila se uz jedno stablo uz rijeku Drinu. Drugi neki vojnik, opazivši sliku, zaletio se na konju da kopljem probode krunu na Gospinoj glavi. Međutim, konj pod njim pobjesni, pa se strovališe u Drinu. A slika je sama otišla s tog mjesta i našla se jednoga jutra na livadi jedne obitelji na spomenutom starom crk­viš­ću u Bakićima. Domaćin ugleda prekrasnu Gospinu sliku pa je htjede podići, ali ne mogaše ni uz pomoć susjeda. Tad su obavijestili gvardijana o događaju. Tad gvardijan predloži zavjet, izgradnju crk­ve Gospi u čast. – Ujače, bit će kako ti kažeš! – rekoše mještani. Kad su obećali zavjet, čudesnu sliku su podigli bez poteškoća. Od tog trenutka je otpočela duga i burna povijest čudotvorne slike Gospe Olovske – sve do danas.