Pisac koji najbolje opisuje duh cijele regije / Vlastiti identiteti, pogotovo ako ih prezremo, mogu nas doći glave

“U ovom trenutku prvenstveno sam obiteljski čovjek. Potom, profesionalno sam pisac, makar sam se dosta bavio filmom. Bilingvalan sam, živim u dva jezika, i slovenski i srpsko-hrvatski su moji jezici. Ako ćemo o kulturnom identitetu, moj je ta jugoslavenska, regionalna kultura. Teško da mogu reći da sam samo Slovenac ili samo Bosanac ili samo Hrvat ili samo Srbin”

Nekoliko dana nakon što je dječak iz Ljubljane, Goran Vojnović, navršio 11, Slovenija je, tog ranog ljeta 1991., proglasila samostalnost. Slovenski umjetnik kojeg će bitno odrediti i njegov neslovenski dio identiteta, stalno se vraća temama podijeljenosti, iskorijenjenosti, pripadanja, traumama ljudi koje je u najsjevernijoj nekadašnjoj članici izazvao raspad Federacije. Goran Vojnović, uz svoje filmove, sad ima i novi, treći roman, gdje iznova propituje stare, a nove teme. “Smokva” (Fraktura, prijevod Anita Peti Stantić) je saga u kojoj je niz dobro portretiranih likova u čijim pozadinama svako toliko vrišti društveni kontekst, bilo da je 1955. ili 1992. Roman upečatljivo, među ostalima, nosi i lik Aleksandra Đorđevića, sina židovke Ester Aljehin, kojega je začela s Ukrajincem podrijetlom, čovjekom kojeg Aleksandar nikad neće upoznati, a potom je sinu smišljenom odlukom, dok je još bio u maternici, udajom za Milorada Đorđevića, bojeći se svog židovstva u vremenu antisemitizma, pribavila srpskog oca i srpsko prezime. Ester Aljehin progonjena strahom zbog vlastitog identiteta postaje Branislava Đorđević, sa svojom tajnom i sinom bježi iz Beograda u Ljubljanu, strah će je, ne nacisti, na koncu ubiti, ali strah neće biti pokopan s njom, već će ga djelom baštiniti i sin, Aleksandar Đorđević, čovjek koji je bio komunist koliko je bio i Srbin, prepraktičan da bi bio disident, pripadao im je toliko koliko je minimalno morao da bi ga pustili živjeti na miru.

Može li se sretno živjeti iskorijenjen, poput Aleksandra Đorđevića?

“Istinska iskorijenjenost, znači da se istinski otrgnemo od onoga čemu pripadamo, vjerojatno znači i golemu usamljenost. Ljudi teže pripadati nekome, pa onda i nečemu, nekom prostoru, da imaju taj osjećaj da su dio nečega.”

Kompleksna bića
Može li se zatomiti identitet, svjesno pobjeći od svog židovstva, slovenštine, hrvatstva, a da ono zanijekano u čovjeku, ne krene u njemu rovariti iz podzemlja, da ga kad-tad ne sustigne? U romanu negdje i stoji da, iz raznih razloga potisnuti, identiteti mogu biti pogubniji od svega drugog što nosimo u sebi “zato što sve što je prezreno i odgurnuto ima neku posebnu snagu da nas trenutačno savlada, da prevlada sve što mislimo da jesmo”.

Vojnović u razgovoru kaže: “Sve ono što sami sebi ne želimo priznati, s čime se ne želimo svjesno suočiti, a što ipak u sebi osjećamo, djeluje na nas, ne može se izbrisati. Sve ono što ostavljamo da se s vremenom razriješi samo od sebe samo postane sve veći i veći problem. Tako je to, držim, i u pojedincu i u društvu. Potiskivanje je pogubno rješenje.”

Ne mora to, jasno, biti vezano jedino uz nacionalni ili etnički identitet, isto je zatomljujemo li i bilo što drugo bitno. “Problem je ovih prostora da, kad govorimo o identitetu, većinom govorimo o tom nacionalnom identitetu, mnogi gube iz vida da s nacijom ne završava nečiji identitet. Mi smo kompleksna bića, nismo tako jednostavno opisivi da sve o nama bitno stane u tu odrednicu nacionalnog identitet; identitet je živ, multivarijabilan, imaš profesionalni, kulturni, i ini identitet koji je u stalnoj mijeni. Jer ono što živimo, proživljavamo, čitamo, sve nas to mijenja, nismo isti sad kao što smo bili prije deset godina, u međuvremenu smo valjda puno toga doživjeli, spoznali, sigurno promijenili poneka svoja viđenja svijeta.”

Pitam ga, dok tako razgovaramo o identitetima, da u deset rečenica kaže tko je Goran Vojnović. “U ovom trenutku prvenstveno sam obiteljski čovjek, to me najviše okupira. Potom, profesionalno sam pisac, trenutno barem, makar sam se dosta bavio filmom, ali sad se više bavim pisanjem. To, naravno, ne znači da opet neću biti i redatelj. Bilingvalan sam, živim u dva jezika, i slovenski i srpsko-hrvatski su moji jezici, makar se ovaj drugi političkom voljom raspao na četiri jezika od kojih svaki razumijem, ali niti jedan ne govorim. Po tom nekom redu bih nastavio govoriti o sebi, o svom identitetu.” “Nastavite”, dometnem. “Ako ćemo o kulturnom identitetu, moj je ta jugoslavenska, kako je ja nazivam, a možemo reći i regionalna kultura, njoj pripadam. To je emotivna ili kulturna geografija koja se stalno mijenja i širi. Teško da se ja mogu opredijeliti, reći da sam samo Slovenac ili samo Bosanac ili samo Hrvat ili samo Srbin. Mnogi od nas su više toga u jednoj osobi. ”

I Vojnović i ja živimo u zemljama u kojima se čak i prijatelje, kamoli usputne sugovornike, drži nepristojnim pitati o njihovim etničkim i nacionalnim identitetima. Tako je bilo i dok smo imali zajedničku državu, doduše to nelagodno zaziranje, potom opasno negiranje, tad se tumačilo drugačijom ideologijom, ali i tad i danas bilo je lakše govoriti o profesiji, djeci, hobijima, negoli o jeziku, podrijetlu očeva prezimena ili običajnim tradicijama majke s kojom smo rasli.

Osnova likova
Vojnović na to kaže: “Mnogi su isključeni iz razgovora o nacionalnim identitetima zbog toga što se nametnuo taj jednonacionalni koncept, da svatko može biti samo jedno. Mnogi se u tom konceptu ne pronalaze, pa onda i ne žele da ih se pita za nacionalnost, osjećaju nelagodu, a pitati o takvom čemu postaje, kao što kažete, nepristojno… Ali, da smo prihvatili da ljudi mogu biti u isto vrijeme i ovo i ono, i Hrvati i Srbi, imati različite, sastavljene identitete, onda bi takvo pitanje bilo manje nepristojno. Vjerojatno bih i ja puno lakše objašnjavao što je moja nacionalnost. Otac dolazi iz Bosne, uvijek se opredjeljivao kao Jugoslaven, makar je iz srpske porodice. Mama je iz mješovitog braka, njezini potječu iz Bosne, ali odrasla je u Puli, iako sebe nije doživljavala ni kao Hrvaticu. Jer Pula je imala neki svoj identitet i teško bi mogao reći što je mama po nacionalnosti, tako ni mene nisu naučili da znam što sam po nacionalnosti jer taj koncept nacionalnosti u našoj obitelji i nije postojao, niti se moj otac osjećao Srbinom, niti se moja majka osjećala Hrvaticom. Pa kad govorim o Jugoslaviji, osjećam povezanost s tom zemljom, ali bih teško rekao da sam jugoslavenske nacionalnosti, makar bi to možda i bilo najbliže tome što jesam.”

Slovenac u Vojnoviću kaže slijedeće: “Slovenija je moja domovina, tu sam rođen, odrastao tu i živim, ali moja domovina se ne završava s granicama Slovenije. Ne vjerujem da netko može biti veći Slovenac od mene, iako sam ovdje često u konfliktu zato što Sloveniju vidim drugačije nego što to možda čine slovenski domoljubi koji mene nikako ne vide kao Slovenca.”

Vojnovićevi su roditelji u Ljubljanu stigli 1970-ih godina, na studij. “Ovdje su se upoznali i ostali jer im se Ljubljana svidjela. To da im se ovaj grad svidio, puno utječe i na moj odnos prema Ljubljani, jer moji su dobrovoljno ostali ovdje, za razliku od mnogih koji su isto tako ostali u Ljubljanu, ali više silom prilika nego time što im se Slovenija doista svidjela. Taj se osjećaj prenosi i na potomstvo, pa se i ta djeca osjećaju donekle neprihvaćenima i neshvaćenima. Mislim da je tu bitna razlika između mene i nekih drugi s kojima na prvi pogled dijelim slične korijene i obiteljske priče.”

Gdje je Vojnović pronašao obrise Aleksandra Đorđevića, na što je nakalemio tog mladog upravitelja šuma koji kad stigne u Buje 1955., a komesar mu dodjeli Talijanima oduzetu kuću odbija uzeti tuđe, prvu noć u njoj prespava s velikom nelagodom, ne želi na tuđi krevet, pa spava na golu podu s jaknom kao uzglavljem.

“Svi moji likovi imaju osnovu u stvarnim osobama. Ima puno dodirnih točaka taj život Aleksandra i njegove supruge Jane sa životom mojih Vladimira i Šefike koji su iz Bosne došli u Buje 1950-ih i ostali živjeti u Istri.”

Tu se dodirne točke završavaju, a dalje priču nosi moja mašta i ono što mi je stvarno bitno reći, ispričati.”

Ono što je možda najjača dodirna točka ta dva para, Vojnovićevih bake i djeda i Đorđevića iz “Smokve” je, kaže autor, demencija. Aleksandar brine o supruzi koja je fizički u starosti uz njega, makar njezin um otima zaborav.

“Moja se baka borila s demencijom, i to sam iskustvo prenio u roman, mada je ono jako literarizirano. Nisam puno vremena provodio kod njih u to doba kad je moj djed brinuo o njoj, niti sam poslije s djedom o tome pričao.”

Kako je gradio priču? Pitam ga može li i sad detektirati neku od prvih misli koja ga je, pet godina kasnije, jer toliko je radio na romanu, dovela do ukoričene “Smokve”.

“Krenulo je iz neke moje ideje o čovjeku koji plovi po rijeci, ali to nije Una koju spominjem u romanu, već rijeka u srednjoj Americi. Čovjek plovi usred džungle, gdje je pobjegao od svega. Razmišljao sam da pišem roman o tom čovjeku, o osjećaju da si pobjegao iz svega što jesi, ostavio cijeli svoj život i ljude i otišao. Roman je izrastao iz tog osjećaja i mašte o bijegu, što valjda svaki od nas ponekad poželi, pa onda neki i pobjegnu, kao Safet u mom romanu koji u Sloveniji ostavi obitelj i bježi u Bosnu.”

Žičana ograda
Je li i on, etničkim podrijetlom neslovenac, a u Sloveniji, i konačno i Slovenac, raspadom nekadašnje zemlje, baštinio ponešto nelagode, ako već ne i straha, ili je imao sreću da mu to nije zatrovalo djetinjstvo i ranu mladost? “Sigurno je i u meni neka vrsta straha da ovo sve što živimo, i što izgleda kao sasvim solidan život, da se sve to može raspasti. Sada kad živimo u EU koja proživljava krizu mislim da je u svima nama koji smo prošli raspad Jugoslavije sigurno prisutniji neki osjećaj nelagode da se nešto takvo može ponoviti, mislim da je u Francuskoj ili Njemačkoj strah pred tim mogućim raspadom puno manji. Da je u Velikoj Britaniji toga straha, ne bi ni izglasali Brexit, njima je nezamislivo da se može nešto takvo dogoditi.”

Samom u tom kontekstu u njemu je straha i nelagode: “Što se ostalog tiče, više sam problema u Sloveniji imao kao Ljubljančanin, znači kao netko tko dolazi iz glavnog grada, ‘purger’, nego što sam imao kao čefur, Bosanac. Registracija na mojem autu uvijek je za neke Slovence bila gora nego podrijetlo moje obitelji ili moje prezime. U životu su mi dvaput prijetili batinama, oba puta zato što sam Ljubljančanin, nikad zato što sam Bosanac. Možda je to premalo da izvlačim zaključke, ali mislim da u Sloveniji lokalpatriotizam zna biti jači od nacionalizma.”

Spomenuli smo se jugonostalgije u Sloveniji. Objašnjava čime se ona hrani: “Tri su razloga. Jedan je da se ljudi vraćaju svojoj mladosti, sad otkrivaju nanovo bivšu Jugoslaviju, odlaze u Beograd, u Crnu Goru na raftinge, u Sarajevo na ćevape, u taj svijet koji su godinama zanemarivali, sjećati se kako su bili mladi. Manje je u podlozi slovenske jugonostalgije ono čega ima dosta recimo u BiH, to da se ljudi sentimentalno prisjećaju prošlih vremena zato što su tad živjeli puno bolje ekonomski, a danas žive daleko siromašnije. Drugi je razlog to da je u Sloveniji zbog politike desnih stranaka, koja je, jasno, jako antijugoslavenska, antikomunistička, da je jugonostalgija postala neki način prkosa, javnog bunta. Treće, jugonostalgija je komercijalna, dobro se prodaje, zato je njeguju, jer stari bendovi mogu još uvijek puniti dvorane.”

Prije nekoliko dana kustosica u muzeju 25. maj u Drvaru kazala mi je da muzej i Titovu špilju najviše obilaze Slovenci. Listajući knjigu dojmova čitam rečenica poput “Tito, vrni se!” ili “Najlepše življenje sem imela v času Jugoslavije, hvala za to!” pišu muškarci i žene iz Kopra, Maribora…

“Slovencima su takva mjesta pomalo i zabava, izmakli su ratu, pa su na te teme opušteniji od ostalih, manje ih, pretpostavljam, nego ljude iz drugih nekadašnjih republika na tim mjestima stisnu emocije, bilo pozitivne ili negativne”, drži Vojnović.

Kako na Jugoslaviju gledaju mladi Slovenci, ljudi u 20-ima? ” Enigma im je, a kad krenu obilaziti beogradske slapove, putovati po Dalmaciji, to ih zaintrigira, ali sasvim površno. Jugoslavijom nisu opterećeni, što je dobro. No, problem je što se o toj državi ne govori, a ono malo što se govori takvo je da bi bilo bolje da se ni to ne čuje. Mislim da je Jugoslavija jako poučan primjer za situaciju u kojoj se Europa danas nalazi i da bi bilo dobro da se o njoj ozbiljno razgovara. Puno mladih Slovenaca putuje po prostoru te nekadašnje države, ne bi bilo loše da nešto o tom prostoru i znaju, da znaju što se dogodilo, jer događa se da kući donesu čudne suvenire, od četničkih šajkača do majica s likom Radovana Karadžića, to je njima štos, zabava, jer ne znaju što je iza toga.”

Što u Sloveniji danas nosi činjenica da je netko Hrvat, Srbin, Bošnjak…?

“Mislim da trenutno to ljudima ne čini probleme koliko je nekad stvaralo, sad je najgore biti izbjeglica iz Sirije, ksenofobija je usmjerena na te ljude jer mnogi misle da oni predstavljaju prijetnju njihovom načinu života, njihovoj kulturi, tradiciji.”

Od čega se to Slovenija brani žičanom ogradom? “Od zdravog razuma, od čovječnosti. Teško je to objašnjavati, ali mislim da ćete vrlo teško u Sloveniji sresti nekoga tko će takvu politiku baš istinski zagovarati. Naš premijer nastupa kao neagresivan čovjek dijaloga, demokratske pravne države. Kad s njim razgovarate, on je simpatičan. Kad govori o izbjeglicama, ispričava se, kaže on je to morao jer, eto, drugačije nije išlo. Pokušava i u javnosti ostaviti takav utisak”, kaže.

Sigurnost građana
“Super je ta sjeverna demokracija podno Alpa, koja se, eto, protiv svoje volje, zamotala u žicu”, odvratim zajedljivo, prisjećajući se razgovora s desetogodišnjom kćeri i vlastita iznenađenja kad sam shvatila da je njoj prva asocijacija na Sloveniju – zemlja za žicom.

“Mislim da tu mrlju ta vlada i premijer nikad neće nikada moći oprati. Mađarska s Orbánom je ipak nešto drugo, ali mi imao žicu u Sloveniji gdje vlasti nemaju Orbánovu retoriku, niti vladajući sami sebe shvaćaju kao neku radikalno-desničarsku, nacionalističku stranku. Naši o toj ogradi i ne govore na način kao Orbán, koji se njome hvali. Slovenci pričaju priče tipa ‘mi suosjećamo s izbjeglicama,pomogli bismo im, ali, eto, ne možemo, nama je ipak glavna briga sigurnost naših građana’. Još je gore i odvratnije nego kako to radi Orbán jer on je potpuno iskren i jasan. A u Sloveniji je teže objašnjivo, stalno se postavlja pitanje tjera li nas netko da držimo tu žicu, postavljamo li je zato što su nam iz EU rekli, pa mi to moramo, ili je naša odluka.”