Pet drevnih svetih mjesta širom svijeta

Smisao života je misterij s kojim su se u koštac hvatale kulture kroz stoljeća. To je dovelo do stvaranja svetih mjesta. Ljudi širom planete gradili su arhitektonska čuda u čast svojih bogova, dok su drugi poštovali veličanstvenost prirode, pronalazeći smislene veze u svetim šumama, svetim planinama i svetim stijenama. Od izgradnje Stonehengea u Engleskoj do meksičke piramide Chichen Itza, drevne su se civilizacije jako potrudile obilježiti solsticije i ekvinocije, komunicirati s precima ili obožavati duhove. Ono što je zajedničko svim ovim mjestima su ljudi koji pokušavaju pronaći smisao života, smrti i svemira.

Ova potraga za smislom u središtu je najnovije knjige kanadskog fotografa Chrisa Rainiera, Sacred: In Search of Meaning, koja dokumentira duhovna mjesta i krajolike širom svijeta. Član National Geographica, Rainier je proveo posljednjih 40 godina fokusirajući se na tradicionalne kulture.

“Počeo sam raditi kao fotograf na putničkim ekspedicijama 1980-ih i krenuo sam u potragu za ‘svetim’, tražeći duhovne krajolike i sveta duhovna mjesta”, rekao je. “Došlo je to iz moje želje da proniknem u bit života izvan svakodnevnog postojanja. Zašto smo ovdje? Ovo je pitanje koje si svako društvo i svaki čovjek postavljaju od osvita čovječanstva.” Rainier smatra da je za nas ključno razumjeti kako kulture širom svijeta gledaju na svemir. “Postoji ogroman tsunami modernosti koji je zahvatio mnoge tradicionalne kulture i sveta mjesta”, rekao je, objašnjavajući da to u mnogim kulturama ostavlja manje prostora za religijska uvjerenja, folklor i praznovjerja. “‘Sveto’ je definitivno pod prisilom. Ali s masovnom Internet vezom, skloni smo zaboravljanju da još uvijek postoji nepoznato u svijetu. Ne možemo zaboraviti da još uvijek postoje sveta mjesta i sveti krajolici negdje vani. Sveto može također biti jednostavno poput veslanja niz rijeku ili šetnje parkom, tražeći zvukove divljine.”

Foto: Chris Rainer

Aleja kitovih kostiju, Rusija

Na udaljenom, vjetrovitom otoku Yttygran, sićušnom otočiću u Beringovom moru u Sibiru, nalazi se niz divovskih kitovih rebara i kralježaka poznat kao “Aleja kitovih kostiju”. Prolaz dug 550 metara, koji strši iz zemlje pored okeana,pomalo je jeziv prizor.

“Bio sam na brodu ekspedicije National Geographica u sjeveroistočnom Sibiru na ruskom Arktiku i pronašli smo ove drevne strukture kostiju kitova koje je izgradio pre-Inuitski narod zvani Yupik, za koje se smatra da su stari oko 2000 godina”, objasnio je Rainier. “U mnogim od ovih mjesta bilo je artefakata pronađenih u blizini. Arheološka teorija je da je ovo mjesto, mjesto gdje bi se ljudi okupljali. Oni bi podigli kosti kitova i stavljali kože, od mošusnog vola ili polarnog medvjeda, preko vrha strukture za stvaranje sobe za okupljanje. Imali bi svete sastanke unutra. Sve što je sada ostalo su kitove kosti.”

Dodao je: “U ovakvim svetim mjestima postoji osjećaj spiritualnosti – čarobno obožavanje mitoloških životinja i duhova krajolika. Gotovo da mogu zamisliti okupljanje poput ovog koje se događa na tako značajnom mjestu.”

Dok arheolozi vjeruju da su Aleja kitovih kostiju i drugi ostaci kitovih kostiju (postoje brojna druga nalazišta širom ruskog poluotoka Čukotke) izgrađene kao svetišta i sveta sastajališta, neki lokalni ljudi danas misle da su se takva mjesta vjerovatnije koristila za klanje i skladištenje kitovog mesa. Čini se da nečije sveto mjesto drugome može biti klaonica.

Foto: Chris Rainer

Hegra, Saudijska Arabija

Hegra je bio drugi grad Nabatejaca, koji su izgradili svoju poznatu prijestolnicu, Petru, više od 500 km sjeverozapadno u današnjem Jordanu. Smješten u regiji AlUla u Saudijskoj Arabiji, drevni kameni grad (muslimanima poznat kao Al-Hijr i također kao Mada'in Salih) ima korijene čak u 1. stoljeću prije nove ere. To je također prva svjetska baština UNESCO-a u zemlji, dom za više od 100 dobro očuvanih grobnica sa složenim pročeljima uklesanim u izdanke pješčenjaka.

“Ovo su grobna mjesta za kraljeve, kraljice i plemiće, baš kao u Petri”, objasnio je Rainier. “Cijelo ovo područje bilo je dio drevne karavanske rute. Arapski trgovački brodovi pristajali bi na krajnjem istočnom dijelu poluotoka Saudijske Arabije, zatim prolazili karavanom deva kroz ovo područje, zatim do Petre i u Svetu zemlju. Ljudi su bili vrlo bogati. Dodao je: “Ovo područje je tako neobično jer je potpuno ravno u pustinji, a tu su i te velike stijene gdje su grobnice uklesane u stijenu. Postoje otvori za vrata, a tijela bi se stavljala unutar kamenih mauzoleja. Ne znamo jesu li ljudi bili zakopani s blagom, ali mogu zamisliti da jesu.”

Putnici mogu organizirati obilaske Hegre, koji također istražuju željeznicu Hijaz koja je nekad prevozila muslimanske hodočasnike iz Damaska u svete gradove Mekku i Medinu. Turisti mogu i razgledati sveto mjesto iz balona na vrući zrak. “U toku su arheološka iskopavanja oko ovog područja”, rekao je Rainier. “Oni tek počinju shvatati širi kontekst ovog svetog mjesta duboko u arapskoj pustinji.”

Foto: Chris Rainer

Otisci ruku Anasazija, Sjedinjene Države

Drevne umjetnine na stijenama nalaze se širom jugozapada SAD-a, posebno u Utahu, Novom Meksiku, Arizoni i Coloradu. Poznate kao petroglifi, slike – od kojih su mnoge stvorile kulture Fremont i Anasazi – često prikazuju ljudske figure, životinje, lovačko oružje i otiske ruku. Mjesta se smatraju svetima za mnoge Indijance, koji ih vide kao vrijedne veze s prošlošću i svojom kulturnom baštinom.

“Živeći u Santa Feu u Novom Meksiku, oduvijek sam bio fasciniran Prvim Narodima”, rekao je Rainier. “Ova je fotografija snimljena u Utahu. Smatra se da su stare oko 4000 godina, ali su u izvrsnom stanju. Možete zamisliti drevnu osobu kako podiže ruku na crveni zid, uzima oker i nanosi boju na zid stijena. Ovi otisci šaka imaju snažan odjek iz prošlosti. Zamišljam grupu lovaca kako sjede u hladu i možda govore ‘Zašto ne bi stavili svoj potpis ovdje?’ Za mene bi to moglo biti pitanje egzistencije, pri čemu žele reći: ‘Mi smo ovdje’.”

Putnici mogu pronaći i druge otiske ruku Anasazija u ruševinama Palog Krova, drevnom prebivalištu i žitnici Anasazija u nacionalnom spomeniku Bears Ears; dok ploča s petroglifima Sand Islanda, blizu Bluffa, Utah, ima stoljeća stara crteže na stijenama, uključujući Kokopelli, mitsko božanstvo plodnosti koje svira flautu.

Foto: Chris Rainer

Drevno jelenovo kamenje, Mongolija

“Mongolija je izvanredna zemlja s bogatom historijom”, rekao je Rainier. “Postoje drevna grobna mjesta razasuta po sjevernoj Mongoliji. Vozit ćete se preko savane i vidjeti ogromnu hrpu kamenja ili gromada. Unutar njih bi se nalazilo grobno mjesto visoko cijenjenog ratnika. U gromadama su zakopani artefakti, poput mačeva, kutija s draguljima i raznih stvari koje bi ratnik prikupio tokom života.”

Drevni megaliti, poznati kao “jelenje kamenje”  obično napravljeni od granita, često se mogu vidjeti u blizini. “Postavljeno oko grobnih mjesta veliko je monolitno kamenje s ugraviranim mitološkim jelenima koji se penju s ratničkim kopljima i strijelama. Dok se ratnik uspinje u neku vrstu duhovnog neba, njegovo oružje dolazi s njim, nošeno od strane jelena. Tu je jelenji kamenje iz brončanog doba na nalazištu Uushigiin Uvur u blizini Morona u sjevernoj Mongoliji, gdje je i snimljena ova slika. Kamenje datira između 13. i 9. stoljeća prije nove ere.”

Uushgiin Uvur ima oko 30 jelenjih kamenja, kao i petroglife, kamene skulpture i kamena groblja. Postoji još jedno nalazište iz brončanog doba, sa 100 jelenjih kamenja, u dolini Khoid Tamir, dok je područje pokrajine Arkhangai, zvano Jargalantyn Am, poznato kao “Dolina jelenjih kamenja” jer ih je toliko skupljeno jedno uz drugo.

“Mongolci imaju duboku vezu sa svojom prošlošću”, rekao je Rainier. “Jelenje kamenje smatra se vrlo svetim i važnim u mongolskoj kulturi.”

Foto: Chris Rainer

Angkor Wat, Kambodža

Poznati hramski kompleks Angkor Wat najveći je vjerski spomenik na svijetu, prostire se na više od 400 kvadratnih kilometara nedaleko od Siem Reapa. Izgrađeno početkom 12. stoljeća kao prijestolnica kmerskog carstva, mjesto UNESCO-ve svjetske baštine izvorno je bilo hinduistički hram, ali je krajem stoljeća pretvoreno u budistički hram i sada je jedno od najvažnijih svjetskih hodočasničkih mjesta za budiste.

Redovnici, časne sestre, lokalni Kambodžani i gostujući budisti dolaze ovamo svaki dan moliti se i prinositi, dok se putnici često okupljaju svako jutro kako bi gledali kako sunce obasjava hramove – duhovno iskustvo za mnoge.

“U Angkor Watu postoje četiri masivna puta, sjeverni, južni, istočni i zapadni, koji vode u središte hrama”, rekao je Rainier. “Ova vrata na fotografiji jedna su od glavnih vrata koja vode u hram Bayon. To je vrlo moćno mjesto. Daje osjećaj svetosti i tajanstvenosti. Većina ljudi ima osjećaj da džungla vraća ono što je čovjek izgradio, masivna stabla banyana otvaraju neke od hramova. Hram Bayon priziva mnoge bogate mitološke priče hinduizma, uključujući vjerovanje u sveto putovanje u raj.”

Kompleks Angkor uključuje više od 70 hramova i oko 1000 zgrada, što putnicima nudi mnogo toga za istraživanje. Postoje bezbrojni kipovi Bude, s umjetninama i rezbarijama koje pričaju budističke priče, iako su, iz poštovanja, ostali i mnogi hinduistički kipovi i umjetnička djela.

Foto: Chris Rainer

Planina Nemrut, Turska

Planina Nemrut visoka 2.134 metra u jugoistočnoj Turskoj dom je zagrobnog mjesta svjetske baštine UNESCO-a poznatog kao “Prijestolje bogova”. Na vrhu je vjersko svetište i drevni grobni humak, koji datira iz 1. stoljeća prije nove ere, a sagradio ga je kralj Antioh I. iz Kraljevstva Commagene.

Arheolozi vjeruju da je planina Nemrut bila sveto mjesto za ljude u Commageneu, zbog čega je kralj Antiochus I. želio da se njegova grobnica tamo smjesti. Oko humka su masivni kipovi grčko-perzijskih bogova, uključujući Zeusa, Herkula i Apolona, te samog kralja Antioha, zajedno s lavovima i orlovima čuvarima. Poput Stonehengea u Engleskoj ili moaija na Rapa Nui (Uskršnjem otoku), kipovi, koji su visoki i do 9 metara, pothvat su inženjerstva koji, čini se, prkosi vremenu u kojem su izgrađeni.

“Planina Nemrut je sveto mjesto koje se nalazi u čistom krajoliku”, rekao je Rainier. “Pun je kipova s glavama odlomljenim i razbacanim uokolo. Strukture stijena su istrošene vremenom, tako da na metaforički način sugerira da napori čovječanstva da bude besmrtno na kraju izblijede. Priroda nosi kipove natrag na Zemlju. Ovo je svečano i ćudljivo mjesto.”

Mnogi putnici koji dođu na ovu udaljenu planinu u središnjoj Anadoliji planiraju svoj posjet za izlazak sunca, kada sunce obasjava kipove i istočnu terasu; međutim, i zalazak sunca pruža slično nezaboravno, duboko iskustvo.

Visoko.co.ba/federalna.ba/BBC