Biti javna ličnost u Bosni i Hercegovini najzahtjevnija je moguća uloga na svijetu. Kad si već dospio tu, stalno si pod pritiskom, svako malo nekom si za nešto kriv i nerijetko krivo optužen i prozivan na ovdašnjoj anarhičnoj medijskoj sceni. Još ako pritom nemaš, što se ono kaže, oraha u džepovima, postaješ idealan materijal za klevetnike raznih fela koji te, bez ikakvih obzira i odgovornosti, valjaju po svojim lažljivim ustima. Al’, kako ono kaže Schopenhauer, sudbina nam miješa karte, a mi samo igramo. Uzaludan je posao to stanje pokušavati mijenjati i trošiti dragocjenu energiju samo da bi nekog ko te godinama istinski prezire, ubijedio u sav jad takvih stavova. Obično sam hladnokrvno prelazio preko medijskih iživljavanja kojim sam bio izložen (što ne znači da ću to raditi i ubuduće), uz čvrsto uvjerenje da ljudi i nisu baš tolike ovce pa da ozbiljno shvataju sve laži i podvale koje se pred njih sistematski istresaju. U nekim ozbiljnijim slučajevima, onda kad su smišljene klevete prerastale zlurada podjebavanja, obraćao bih se sudu. Gdje sam u stoprocentnom postotku dobivao pravomoćnu materijalnu i moralnu zadovoljštinu za štetu koja mi je nanesena plasiranjem lažnih informacija kreiranih u paraobavještajnim bunkerima.
Iskreno, sto puta mi je na pamet palo kako bih vrlo rado mijenjao vlastitu “poznatost” za malo komfora anonimnosti ili barem za sivilo profesionalne prosječnosti u kojem obitavaju brojne “kolege” koji se mojim životom dosljedno i kontinuirano bave. Međutim, kako ono reče mudri Nijemac-filozof, sudbina nam, miješa karte, a mi samo igramo… I kapak!
Jučer mi je blizak prijatelj skrenuo pažnju da obavezno pogledam TV emisiju u kojoj je gostovala nekadašnja glavna zvijezda čuvene “afere Reket”, a već šestu godinu dobro situirani umirovljenik, Nihad Imamović. Intervju je označen kao ekskluzivan i nesumnjivo je tretiran u skladu s tradicionalnim profesionalnim “ekskluzivitetom” domaćice u studiju. Njeno ime nije važno jer naprosto ništa ne predstavlja na ovdašnjem žurnalističkom nebu. Pretpostavljam da se ni sama dotična dama ne sjeća po čemu bi, eto, trebalo da je ljudi pamte iako se već duže od decenije, poput sluzi, povlači po uredničkim foteljama raznih TV stanica u Sarajevu. Zato ćemo joj, radi lakšeg praćenja toka priče, ovdje dati kodno ime “Sluzana”.
Bez ikakve namjere da komentiram Imamovićeve, po ko zna koji put, papagajski ponovljene optužbe o poznatoj aferi (koje su prethodno sva moguća nadležna tužiteljstva zvanično proglasila neutemeljenim i nedokazivim, a što je profesionalki “Sluzani”, naravno, predstavljalo tek dodatni povod za nabildavanje vlastitog bujajućeg ega), osvrnut ću se tek na njegovu konstataciju da je svojevremeno u emisiji 60 minuta “dao odvojeni intervju, a odvojeno dao Damir Hadžić. Nakon toga sam bio kod vas u emisiji na jednoj drugoj TV (kod “Sluzane” op. a.) i zato što ste mi tada omogućili da govorim, odazvao sam se i sada Vašem pozivu.”
Ništa ovdje, reklo bi se, sporno nije. Priča uglavnom drži vodu osim, pretpostavljam, sitnog propusta kojeg ćemo pripisati “Sluzaninoj” profesionalnoj nedoraslosti zbog koje je, kako vidimo, uspjela čak u dvije emisije dočekati Imamovića, a sve kako bi taj strašni borac protiv kriminala i korupcije (pro)govorio o ljudima koji, nekim novinarskim čudom, redovno nisu postojali u studiju.
Međutim, kad već iz čiste zlobe spominje 60 minuta i one “odvojene razgovore”, važno je konstatirati da je Imamović tokom svog dugog monologa pred “Sluzanom” prešutio najvažniji detalj iz pripreme tog arhivskog izdanja emisije koju sam uređivao. A detalj glasi da sam osobno, na svaki mogući način, danima pokušavao u studio istovremeno dovesti i Imamovića i Hadžića. Nažalost, moji napori bili su uzaludni jer je tadašnji moćni direktor ASA holdinga to uporno odbijao pod izgovorom da “ne želi razgovarati uživo s tim čovjekom i da mu je moj prijedlog neprihvatljiv”. S obzirom na to da se javno hvali kako je u to vrijeme tajno snimao sve svoje kontakte “znate, ono sa diktafonom u džepu”, evo, svečano predlažem Imamoviću neka objavi i naše razgovore tokom kojih sam ga uzaludno pokušavao ubijediti da bi najbolje rješenje za sve probleme i dileme bilo da u direktnom sučeljavanju u 60 minuta razmijeni svoje argumente sa Hadžićevim. Za ovu priču možda i nije najvažnije (a daleko od toga da je potpuno nevažno), ali Hadžić je tada uporno insistirao samo na direktnom TV duelu s Imamovićem, uz konstataciju koje se i sada kristalno jasno sjećam: “S tim Imamovićem mogu razgovarati samo licem u lice i isključivo pred TV kamerama”. Ipak, zbog Imamovićeve odbijenice, na kraju smo se našli na pola puta, na ona dva odvojena intervjua što ih je umirovljenik nekidan zlobno, onako kao usput, spomenuo svojoj TV domaćici. I to je zapravo cijela istina o čuvenoj emisiji koja “Sluzanu” tako dugo opsjeda iako tu, kao što se vidi iz priloženog, nema ništa naročito mudro. A ako nekog nakon svih ovih godina još uvijek zanima o čemu su njih dvojica tada pričali, eno mu, brate, arhiv FTV-a. Nek’ sebi pristavi kokice i kolu, udobno se zavali u fotelju i uživa k'o čovjek…
visoko.ba/novi.ba
