Pavelić: Bošnjački nacionalizam je štetan za BiH koliko i srpski i hrvatski

Političke elite mržnjom i podjelama održavaju se na vlasti, kaže kolumnista iz Hrvatske Boris Pavelić.

Kada osjeti da “građanske” stranke uistinu prijete njezinom konceptu društva kao permanentnog konflikta, desnica je spremna i na građanski rat, kaže u intervjuu za Al Jazeeru Boris Pavelić, novinar i kolumnista iz Hrvatske.

Razgovarao: Armin Aljović,  Al Jazeera

Ta je spremnost i jedan od glavnih razloga zbog kojih je nenacionalistička politika na prostorima nekadašnje Jugoslavije kronično slaba, i rijetko sposobna osmisliti istinsku alternative, kaže Pavelić, svjestan da međunacionalna mržnja neće nestati sve dok se nasilje ne odbaci kao legitimna metoda za rješavanja društvenih konflikata.

Boris Pavelić novinar je od 1990. godine. Radio je između ostalog za Hinu, Večernji list, Glas Slavonije i Nacional. Od 2000. godine je novinar i kolumnist riječkog Novog lista. Napisao je nekoliko knjiga, među kojima je „Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune“.

  • U vašoj posljednjoj knjizi „Kad glave igraju” pišete o ljudima koji su devedesetih pokušavali zaustaviti nadolazeći rat. Premda nisu uspjeli, oni su za vas „Svijetla strana devedesetih“. Pa, zašto, recimo, novinar Drago Hedl ili aktivista Zoran Pusić danas nisu počasni doktori Zagrebačkog univerziteta, a jesu neki vrlo kontroverzni političari?

– To se i ja pitam, premda, nakon trideset godina njegovanja nacionalizma i pomnog održavanja tihe vatre mržnje, vaše pitanje zvuči kao retoričko. To pitanje, na neki način, i jest bilo povod da napišem tu knjigu, portrete četrnaest ljudi iz časne zajednice onih koji su se u Srbiji, BiH i Hrvatskoj javno, uz svjesnu cijenu životnog rizika, suprotstavili političkoj instrumentalizaciji nacionalizma, koja je, kao što svi bolno znamo, završila u razularenom šovinizmu i najvećem krvoproliću u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Želim ovdje naročito istaknuti aktivistkinje, žene iz Srbije – utemeljiteljicu Žena u crnom Stašu Zajović, utemeljiteljicu Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije Sonju Biserko, utemeljiteljicu Fonda za humanitarno pravo Natašu Kandić, utemeljiteljicu Centra za kulturnu dekontaminaciju Borku Pavićević, utemeljiteljicu Komiteta pravnika za ljudska prava Biljanu Kovačević Vučo, povjesničarku Latinku Perović i druge; neke od tih žena opisao sam u knjizi. U Bosni i Hercegovini, dojmio me se plemenit pokušaj otpora u Bijeljini, prvome napadnutom gradu u BiH i poprištu jezivih zločina nad Bošnjacima, gdje je mala skupina Srba, protivnika miloševićevskog sadizma u Arkanovoj izvedbi, činila što je mogla, riskirajući, doslovno vlastite glave. U Ljubuškom, Nedeljko i Štefica Galić javno su spašavali Bošnjake iz logora HVO-a. Žrtvama je ta javna solidarnost značila možda i podjednako koliko i konkretna pomoć koju su im ti časni ljudi mogli pružiti.

  • Bojite li se da su retrogradne politike na prostru nekadašnje Jugoslavije ponovo zapalile plamen etno-nacionalizma: hrvatski sabor je pokrovitelj ‘Bleiburške tragedije’, u Srbiji rehabilituju četnike, u sukobu su Srpska pravoslavna crkva i crnogorska država … a sve se opet preslikava na BiH, koja je možda i najranjivija?

– Plamen etnonacionalizma nikad nije ni ugašen. U dvijetisućitima, kada su u Hrvatskoj, Srbiji i BiH vlast prezeli proeuropski umjereni nacionalisti, a u Crnoj Gori se bivši ratni vođa preokrenuo u mirotvorca i zagovornika Europe, bilo je iskrenih pokušaja da se etnonacionalizam obuzda i pretoči u neku vrstu prihvatljive forme ustavne države i vladavine prava, na temelju kažnjavanja ratnih zločina, zaliječenja ratnih rana i samociviliziranja političkih klasa u državama bivše Jugoslavije. Taj pokušaj, međutim, ne samo da je propao, nego je rezultirao formom nacionalizma koja, u sadašnjem obliku, jamči da razlozi koji su uzrokovali rat, kao i još gore ratne posljedice, nikada neće biti otklonjeni: današnje vlasti u Hrvatskoj i Srbiji zadržale su nacionalistički sadržaj, zaogrnuvši ga “europskom” formom, pa se prodaju kao civilizirane, nenacionalističke i predane miru i dijalogu. A uistinu, niti imamo iskren dijalog, niti pravedan mir, niti otvorenu i tolerantnu Europu. Pritom ovdje neću ni ulaziti u cijeli kompleks novih, golemih, u međuvremenu namnoženih problema poput skandaloznog i zlokugog tretiranja izbjeglica, ili obustave demokracije i slobode u vrijeme pandemije korona virusa, a koja, prema svemu sudeći, nipošto nije tek privremeni problem.

  • Gdje uopće vidite potrebu za tom politikom mrženje i podjela u regiji?

– U održavanju postojećih elita na vlasti – to je uobičajen, i uvelike točan odgovor na to pitanje. Službeni ideološki temelji država nastalih na ratnim razvalinama Jugoslavije izgrađeni su na mitovima o ratovima devedesetih, nastalima na često fikcionalnoj, gotovo literarnoj preradi ratne patnje. Službeni institucionalni simbolički univerzumi država od Sjeverne Makedonije do Hrvatske iscrpljuju se u beskonačnom ponavljanju rituala koji “našu” ratnu patnju trebaju održavati živom, a s njom i nepovjerenje, pa i mržnju ako treba, prema onima drugima, našim bivšim neprijateljima, a danas susjedima kojima je bolje ne vjerovati. Istodobno ipak postoje i razlozi za kakvu-takvu nadu: paralelni svjetovi živog društva, biznisa, umjetnika, sporta, civilnog društva, koji sa službenom razinom nemaju gotovo nikakve veze. Dapače, oni je izravno opovrgavaju, jer dokazuju da je sasvim moguće dobro surađivati, dobro se razumjeti, dobro se družiti, i dobro stvarati. I sve to usprkos neospornoj ratnoj patnji – ili, štoviše, baš zbog nje, kako bi se pokazalo da je nismo htjeli, i da je ne kanimo ponavljati. No da se vratim na potrebu nacionalističkih vlasti da se održe: usudio bih se tvrditi da, u dubljem sloju, postoji i problem ovdašnjeg mentaliteta. O tome je nezahvalno govoriti, jer uvijek postoji opasnost da generalizirate, ili da zajednicama prišijete kolektivne etikete, što je naročito opasno. Ali da smo na Balkanu već generacijama navikli na nasilje do mjere u kojoj ga uopće ne prepoznajemo kao nasilje, to mi se čini nedvojbenim. Štoviše, držim da međunacionalna mržnja neće nestati dok se ne osvijesti, i ne otkloni, taj temeljni problem: da nasilje prihvaćamo kao legitimnu metodu rješavanja društvenih konflikata. Citirat ću fra Ivana Šarčevića, koji mi je u jednom intervjuu rekao jednostavnu, a duboku rečenicu: “Nasilje je najveći čovjekov problem.”

  • Kako je moguće da građanske stranke sve ove godine nakon ratova nisu uspjele veći broj građana uvjeriti da je politika mira bolja od politike rata?

U Hrvatskoj i Srbiji zato što je desnica spremna i na građanski rat, kada  osjeti da te “građanske” stranke uistinu prijete njezinom konceptu društva kao permanentnog konflikta. Ta je spremnost i jedan od glavnih razloga zbog kojih je nenacionalistička politika na ovim prostorima kronično slaba, i rijetko sposobna osmisliti istinsku alternativu – politička ljevica, naprosto, paralizirana je strahom. Zbog toga je u Hrvatskoj i Srbiji rijetko bilo dubinske razlike između onog što zovete “građanskim” strankama, i onih važnijih, nacionalističkih – jer kad jest, nacionalisti nisu prezali od nasilja. U Hrvatskoj, strah socijaldemokratske vlade od prijetnji desničarskim nasiljem 2002. je spriječio izručenje bivšeg načelnika glavnog stožera Hrvatske vojske Haškom sudu. Na izborima 2003. i 2015, desnica je u Hrvatskoj došla na vlast uz prijeteće ulične nemire ratnih veterana. U Srbiji, kada je nenacionalistička vlast 2003. pokušala ozbiljnije preuzeti državu, Miloševićevi specijalci, okorjeli na ratištima bivše Jugoslavije, ubili su premijera. U jednu riječ, desnica u Srbiji i Hrvatskoj državama upravlja strahom. U Bosni i Hercegovini, cijela je slika mnogo kompliciranija. Politički krajolik te zemlje zahtijevao bi nenacionalističku politiku mnogo sofisticiraniju, marljiviju, obavješteniju i senzibilniju od one koju pokušavaju osmisliti neke stranke u Sarajevu.

  • Zoran Pusić u jednom tekstu ocjenjuje da je prva pobjeda Miloševića devedesetih bila kada je Tuđman probudi hrvatski nacionalizam. Kakvu pouku iz toga može naučiti bošnjačka strana u BiH 30 godina poslije?

– Dakako, za budućnost BiH i njezine ljude, bošnjački nacionalizam štetan je ništa manje nego srpski i hrvatski. Ta tvrdnja nipošto ne umanjuje neprijepornu činjenicu da su Bošnjaci bili najveće žrtve rata u BiH. Ali, to što su Bošnjaci bili najveće žrtve, ne opravdava pokušaje nekih njihovih političara da majorizacijske političke matrice primijene u BiH. Govorim to s punom sviješću da i sam pojam “najvećih žrtava” donosi mnoge nejasnoće, koje se ne mogu razjasniti u kratkoj formi novinskog intervjua. No povijesna je činjenica da su Vojska RS od 1992. do 1995, a HVO 1993, ratovali zato da protjeraju Bošnjake s područja koja su htjeli, ili uspjeli, osvojiti, kao i da je u ratu u BiH poginulo najviše Bošnjaka. Ipak, još jednom, te povijesne činjenice ne čine manje štetnim bošnjački nacionalizam, naročito danas, četvrt stoljeća nakon što je rat zaustavljen. Ne čini se da su današnji bošnjački političari toga svjesni kao što je bio, na primjer, Sulejman Tihić. No gledano izvana, iz Hrvatske ili Srbije, što bi bilo mudrije: naslađivati se činjenicom da se ni bošnjačka politika ne uspijeva oduprijeti napasti nacionalizma, kao što to čine današnje vlasti u te dvije zemlje, ili bismo bili dužni pitati za razloge, pa razabrati poguban utjecaj iz Srbije i Hrvatske na RS i HDZ BiH, pa učiniti što možemo da popusti bar taj pogubni dvostruki srpsko-hrvatski nacionalistički pritisak? Tek kad bismo to uspjeli – a ne uspijevamo – stekli bismo moralno i političko pravo da prigovaramo bošnjačkoj politici; prije toga, mi koji smo svjesni štetnosti bošnjačkog nacionalizma, ali istodobno i razloga koji ga hrane, možemo samo zdvajati nad političkom glupošću vlasti naših zemalja – jer svaki je balkanski nacionalizam zajednička glupost svih nas.

  • Mnogo vremena provodite baveći se suočavanjem sa ratnom prošlušću u regiji. Je li moguće izgraditi ozbiljna napredna društva bez suočavanja sa vlastitim ratnim zločinima?

– Nije – ali to već odavno zvuči kao jalova fraza. Poslužit ću se uvidom hrvatskog povjesničara Tvrtka Jakovine, koji je nedavno rekao da Hrvatska živi u ciklusima nerazriješenih povijesnih trauma: nismo još razjasnili ni Drugi svjetski rat, a nekmoli ratove devedesetih. Vrijedi to dakako i za cijeli Balkan. Ali avaj – promotreni na pozadini aktualnih teškoća, i ti ratovi izgledaju već kao davno zaboravljena prošlost. Danas već imamo nove logore u BiH: jer što su drugo sabirni izbjeglički centri oko Bihaća i Kladuše, ako nisu detencijski logori? Obratite pozornost na upozorenja časnih ljudi poput novinarke i aktivistice Nidžare Ahmetašević – ljudi poput nje razotkrivaju istinu o onome što se s izbjeglicama događa u BiH. Problem je samo još i veći, jer tim mjestima upravljaju međunarodne organizacije u čiju smo posvećenost ljudskim pravima još donedavno iskreno vjerovali. Kakav je istinski saldo međunarodnih organizacija koje bi u BiH trebale brinuti o izbjeglicama, a financira ih EU? I kako je uopće moguće da se novcem EU financiraju takva nedostojna mjesta, umjesto da Unija reformira sustav azila, pronađe put prema istinskoj solidarnosti, i prestane biti smrtonosna tvrđava, pred kojom BiH, jedna od najsiromašnijih zemalja Europe, služi kao obična tužna karaula, kao karantena, kao “palanka” u doslovnom, etimološkom značenju te riječi? A ako na istom tragu razmišljamo dalje, shvatit ćemo da je izbjeglički problem, zajedno s ovim najnovijim, pandemijom korona virusa, samo dio najvećeg globalnog problema, problema klimatske krize, s kakvim se čovječanstvo nije suočilo još otkad postoji. Promotreno iz perspektive današnjih kriza, suočavanje s posljedicama ratova devedesetih, na žalost, mnogima djeluje kao davno apsolvirani, minoran problem, premda ono to nipošto nije. Utješno može biti to da su ratovi devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, zaslugom Haškog suda, vjerojatno najtemeljitije dokumentirani ratovi u povijesti ratovanja, pa se možemo nadati da će neke buduće generacije – ali, zašto ne i sadašnje – ipak jednom odustati od laži, politike trovanja i žongliranja mržnjom, te prionuti činjenicama i istinoljubivim interpretacijama. Dok se to ne dogodi, današnja balkanska nacionalistička podmetanja, ma koliko zloslutna i prijeteća bila, doimat će se tek poput svađe koju da zastavu istaknemo na brodu što srlja u konačni brodolom.

 Al Jazeera