Paulina Janusz: Objektivnost na turski način

O posljedicama turske medijske invazije na bh novinarstvo.

917

Osmog aprila ove godine Fondacija za razvoj odnosa s BiH – BIGMEV – održala je prvi “press workshop” na temu “BIGMEV u službi unaprijeđenja turskih investicija u BiH”. Jedan od zaključaka radionice glasi: “mediji bi trebali dati svoj doprinos u kreiranju jedne realne slike o BiH, u cilju objektivnog informisanja o prilikama za investiranje u BiH.”

Direktor BIGMEV-a i nekadašnji funkcioner SDA, Selmo Cikotić, rekao je tom prilikom da je “neophodno mijenjati percepciju o uvjetima poslovanja u BiH, jer iz izjava onih koji su već investirali u BiH često se čuje da nisu nailazili ni na kakav oblik korupcije, kao i da su pokušavajući investirati u neke druge države nailazili na znatno složenije sisteme.” Generalna sekretarka BIGMEV-a Cenita Kocman naglasila je, pak, da osnivač centra, turski biznismen Muzafer Çilek, “posluje u 66 zemalja svijeta i tvrdi da mu je u Bosni i Hercegovini najednostavnije poslovati te da je jedino potrebno poštovati zakone.”

Federalni med i mlijeko

Ko govori o korupciji je dakle neobjektivan, zlonamjeran i koči investicije. Ovakvo usmjeravanje novinara mogli bismo gledati s podsmijehom da upravo Muzafer Çilek nije nedavno imenovan za savjetnika člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, da skupština njegove fondacije nije krcata uticajnim političarima i privrednicima, te da BIGMEV-ove preporuke uveliko ne sprovodi nekoliko medija plaćenih direktno iz Ankare, poput novinske agencije Anadolija, portala Faktor i sedmičnika Stav, izdanja u vlasništvu kompanje Simurg, o čijem je prodoru na bh. medijsko tržište MC Online pisao prije nekoliko sedmica.

Njihovo djelovanje nije nimalo bezazleno. Turski medijski poduhvati usmjereni su na kreiranje paralelne stvarnosti, u kojoj nema puno činjenica, a dan ne može da prođe bez informacije o poslovnim uspjesima Turaka, čak i iako pažljiviji čitaoci mogu steći utisak da je tu zapravo više neodređenih najava nego sadašnjih aktivnosti. Ističu se dakle sastanci i posjete, iskazuje „spremnost za punu podršku Republike Turske da zajednički radimo na što više konkretnih stvari“, „izražava interes” za bh. tržište, a intenzivna je i marketinška promocija „prijateljskih“ firmi, kao što je VispakKlas, dvije “prijateljske” banke (BBI i Ziraat banka), te aviokompanija Turkish airlines. Ova reklama nije doduše sasvim besplatna – navedena preduzeća su glavni oglašivači u izdanjima Simurga, dok je Stav, pored Oslobođenja, jedini naslov koji putnici iz BHS govornog područja moju naći u avionima Turkish-a.

Pozitivne ekonomske vijesti završavaju tamo gdje počinje Republika Srpska. RS se naime zadužuje, ekonomski pokazatelji su u konstantnom padu, iz manjeg entiteta bježe investitori, a veća nego u Federaciji je jedino stopa samoubistava. Donoseći ovu posljednju informaciju jedan od urednika Stava, Mahir Sokolija, još jednom ponavlja novinarski kredo redakcije: “Stvaranje negativne slike o poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, a često i idealizacija one prijeratne, dugogodišnja je praksa ovdašnjih medija. Pritom se nerijetko zaobilaze službeni podaci, jer oni nedvojbeno demantiraju ono što mediji žele kazati: da je Bosna i Hercegovina baš u svemu evropska crna rupa. Siva slika bosanskohercegovačke sadašnjosti nastoji se predstaviti tamnijom nego što ona uistinu jeste.”

“U BIGMEV-ove smjernice upisuje se Stav i tezama da „senzacionalističko korištenje podataka ne pomaže Bosni i Hercegovini“ te s njihovim konstantnim “raskrinkavanjem.” Sedmičnik tvrdi, na primjer, da je zaposlenost u BiH manja nego što pokazuju statistike, dok su brojevi Centralne banke o investicijama nevjerodostojni jer su mnoge od njih jednostavno “promašaji“. 

Ovu idiličnu sliku bosansko – turskih odnosa pokvario je nedavno sam Erdogan, koji je u intervjuu za Stav iznio jedan neugodan podatak: “U zemljama regiona iznos turskih investicija veći je od 12 milijardi dolara. Prema veličini ulaganja, Rumunija je sa 6 milijardi dolara na prvom mjestu. Zatim Albanija sa 1.6 milijardi dolara, Makedonija sa 1.2 milijarde, Kosovo sa 1.1 milijardu te Bugarska sa 1 milijardom dolara. Turski privatni sektor trenutno u Grčkoj ima investicije vrijedne 500 miliona dolara, u Hrvatskoj 430, u Bosni i Hercegovini 145, Srbiji 113, zatim Crnoj Gori 25 te u Sloveniji 3 miliona dolara.”

Trenutak iskrenosti bio je ipak vrlo kratak. Tokom Erdoganove posjete BiH stvarnost je opet „ušminkana” a javnosti su prezentirane dalje dezinformacije. Turci, očigledno, nisu previše privrženi činjenicama, a valja primjetiti i da slučaj intervjua za Stav dokazuje da čak ni prijateljski mediji ne mogu računati na izjave predsjednika, već jedino na pismene odgovore koje im šalje njegova press-služba – koja nije baš najbolje upućena u BIGMEV-ovu medijsku strategiju.

Virtualna politika

Griješe ipak oni koji misle da je ekonomija ključna tačka ove autoreklame.

Dr. Dino Mujadžević, turkolog i istraživač na Univerzitetu Ruhr u Bochumu, kaže za MC Online: “Mišljenja sam da se turska pojačana medijska prisutnost u BiH ne može objasniti samo željom za ostvarenjem ekonomskog utjecaja. Konzervativna scena u Republici Turskoj smatra Bosnu važnom točkom u svom geografskom imaginariju. Bosanski muslimani zbog svog geografskog položaja i progona kojima su bili izloženi 1992-95 uživaju simbolički kapital u čitavom islamskom svijetu, pogotovo u Turskoj. Biti najutjecajnija muslimanska država u Bosni i Hercegovini i znači poene na međunarodnom polju, ali i na turskoj političkoj sceni, kako među konzervativcima, tako i medju Turcima balkanskog podrijetla. Valja napomenuti i druge faktore. Geostrateško jačanje Rusije od početka 2000-ih lišilo je Tursku velikog dijela dotadašnjeg utjecaja u eks-sovjetskim područjima. Zbivanja na Bliskom istoku (rivalstvo sa Saudijskom Arabijom i Iranom, državni udar u Egiptu te neuspjeh umjerenih anti-asadovskih pobunjenika u Siriji, rast ISILa) doveli su recentno do slabljenja turskog utjecaja toj regiji. Pridruživanje Turske EU je u zastoju. Jedna od rijetkih točki gdje se Turska može pohvaliti određenim utjecajem – premda više kulturnim i medijskim, osobito na bošnjačkoj konzervativnoj sceni – je Bosna i Hercegovina. Ova se zemlja – barem njena bošnjačka komponenta – doživljava u Turskoj kao „srodna zajednica”, skupina povezana kulturom i vjerom s Turskom.”

“Turski utjecaj u Bosni i Hercegovini ne vidim kao težnju za ostvarenjem „tvrdog” vanjsko – političkog utjecaja, dakle direktne političke i/vojne prisutnosti, već kao produženje turske unutarnjo-političke dinamike. Radi se o težnji turskih konzervativnih snaga za projiciranjem ideje o vlastitoj važnosti, želji da se pokaže da Turska ima prijatelje, a u velikom dijelu bošnjačkog stanovništva Turska doista i uživa određene simpatije. Primjerice, promocijom Izetbegovića turska strana manje gradi vlastiti utjecaj u Bosni, a više jača svoje karte u Turskoj – biti povezan sa sinom Alije Izetbegovića je značajan simbolički asset u turskoj konzervativnoj sceni, gdje je ovaj političar mnogo poznatiji i poštovaniji kao autor i mislilac nego u rodnoj BiH. Istodobno uz ovu „virtualnu”, turska vodi i „realističnu” vanjsku politiku koja je, barem na Balkanu, prilično konstruktivna i suzdržana, vezana uz racionalno promicanje ekonomskih interesa. Mnogi promatrači su zbunjeni postajanjem dvaju registara turskog vanjskopolitičkog diskursa, vrlo često na istom području i u isto vrijeme!”

Prema Mujadževiću, „i druga strana ovog bilateralnog odnosa djeluje po sličnim obrascima. Mnogi bošnjački konzervativci, uključujući i neke od najutjecajnijih, imaju raznorazne rezerve prema Turskoj, čak i kada o tome ne govore javno. S bošnjačke strane je također više riječ o unutarnjo-političkim obzirima, nego o stvarnom vanjsko političkom osloncu na Tursku. Imam dojam da su obje strane svjesne da je riječ o pretežito virtualnoj vanjskoj politici koja njeguje stare i nove predodžbe za unutarnjo-političke svrhe. Zato je i moguće da se pri istraživanju ovog fenomena susrećete s paradoksima kao što je i taj da se često kod istih ljudi može primjetiti istodobno velika tursko-bošnjačku ljubav, ali i iznenađujuće velika dozu međusobnog podozrenja i sumnjičavosti. Posljedica je to paradoksa da velike riječi i želje na obje strane ne prate adekvatni rezultati u stvarnosti. Koliko je meni poznato broj osoba koje daju potpunu i nekritičnu potporu Turskoj u BiH je prilično ograničen.”

Dozvola za vrijeđanje

Realizam Turaka potvrđuje i činjenica da kad su u pitanju mediji osnovani zarad promocije njihovih interesa, politika ostaje u drugom planu – osim specijalnih prilika, koje ipak određuju potrebe ne bosanskog, već turskog rukovodstva. I tako je nedavno jednom od bitnih tema u medjima širom BiH postao genocid nad Jermenima. Novinari dvoje se i troje da sprovedu uspješnu reviziju istorije, što na bh. tlu, na kojem je prije 20 godina izvršen srebrenički genocid, zvuči u najmanju ruku apsurdno.

Zgražavajući se nad Srebrenicom, oni dopuštaju Turcima da koriste riječnik Milorada Dodika. U intervjuu za Stav ministar spoljnih poslova Turske Mevlüt Çavuşoğlu kaže, na primjer: „Turska poštuje tu bol i ne poriče patnje Armenaca. […] Ističući bol koju trpi samo armenski narod, s jednostranim pristupom koji se kosi s historijskim, pravnim i naučnim činjenicama, nije moguće da se ono što je preživjela Turska prihvati pod kategorizacijom genocida.“ Anadolija, pak, nalazi grupu zadovoljnih Armena u klasičnom propagandističkom članku, u kojem nam oni poručuju „da bi bilo bolje da se Zapad pozabavi aktuelnim krvoprolićima u regiji, a da se ne “poigrava sa njima.”

No, puno zanimljiviji je iz perspektive BiH snažan (iako jednokratan) udarac u Fahrudina Radončića – još jedan dokaz da Turci možda i jesu na strani SDA, ali prije svega brinu za sebe. Radončić nije dakle kriv kad napada na Bakira Izetbegovića i njegove najbliže saradnike – on se na optuženičkoj klupi nalazi tek u trenutku kad ustvrdi u intervjuu u Zabranjenom forumu na Pink TV da „bošnjački mafijaši iz ratne hobotnice, kriminalci, reketari, korumpirani radikali koji žele erdoanizirati te osmanizirati BiH“. Tada je optužen za „širenje straha“, ali i da „kardinalno griješi i kada proziva turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji se po njemu predstavlja kao zaštitnik Bošnjaka u BiH, a da Bošnjacima u Turskoj nije zagarantirao manjinska prava.

Zlonamjeran, kakav i jeste, namjerno izostavlja podatak da je turski odnos prema nacionalnim manjinama davno uspostavila i definirala sekularna vlast Mustafe Kemala Atatürka, a ne Erdoğanova AK partija, koju proizvoljno i konstantno optužuje za antidemokratsko djelovanje i pokušaj islamizacije i reinstituciju Osmanskog carstva na Balkanu.“ Radončić „ulizivački ne štedi hvale za Amerikance“, a teze članka treba potkrijepiti niz, čak i najnevjerovatnijih, usporedbi – sa Slobodanom Miloševićem, Michelom Houellebecqom, pokretom Obraz, Samuelom Huntingtonom, Nenadom Kecmanovićem i Darkom Tanaskovićem.

Radončić je na taj način indirektno dobio dozvolu da vrijeđa Izetbegovića (bitno je samo da ne dira Erdogana) no jedna je stvar još uvijek upitna – tvorac analize. Iako je potpisuje glavni urednik Stava Filip Mursel Begović, već nestručan pogled na stil i informacije koje sadrži dovodi u pitanje njegovo autorstvo. Nije nikakva tajna da brojni ugledni novinari nisu htjeli prljati svoje ruke učešćem u Simurgovoj „medijskoj revoluciji“ pa je njima nuđeno da članke jednostavno ne potpisuju, što je vjerovatno bio slučaj s antiradončićevim pamfletom.

Gȍka i njegovi ljudi

Prema našim saznanjima, Simurg je imao nekoliko mamaca za saradnike – od diskrecije preko para, pa sve do uvjeravanja o svom patriotizmu. Kako, pak, izgleda praksa medijskog poslovanja s Turcima je na spostvenoj koži osjetila TV1.

Ovog mjeseca je RTM-TV1 d.o.o. tužila Euro Media Limited Broadcasting Company d.o.o., kompaniju u vlasništvu Turaka, za neispunjavanja finansijskih obaveza iz ugovora o osnivanju zajedničke kompanje Televizija Jedan, koju su dva preduzeća formirale prije nekoliko godina. Prema navodima iz tužbe, Euro Media duguje RTM-TV1 čak 1.750.000 eura – iznos koji se zbog formalnog postojanja partnerstva, povećava svaki dan.

Saradnja nije cvijetala od samog početka, prije svega kad je u pitanju urednička politika, ali i međuljudski odnosi. Novinari TV1 uputili su čak i pismo bosanskom djelu uprave, u kojem se žale na uslove rada i dovođenje u televiziju ljudi koji nemaju određenog radnog mjesta a koji se smatraju urednicima, cenzorima i predstavnicima turskog ulagača istovremeno.

Riječ je o Amini Šećerović-Kaşli i Jahji Muhasiloviću, koje je u TV1 zaposlio formalni savjetnik u Televiziji Jedan, Şenol Gȍka. Gȍka je i sam imao brojne primjedbe na sadržaje TV1 ali i na, na primjer, način odijevanja novinarki i uposlenica kompanije. Njegovi ljudi od povjerenja, Šećerović i Muhasilović, tražili su pristup materijalima prije publikacije, redovno su intervenisali, a svoj status mezimaca su zahvaljujući odličnom poznavanju turskog jezika mogli utvrđivati na neformalnim druženjima s turskim biznismenima. Ni nakon neuspjeha u TV1 Šećerović i Muhasilović nisu zaboravljeni – obojica su se skrasili u Stavu, Šećerović kao zamjenica urednika a Muhasilović kao novinar. Gȍka je, pak, promovisan u generalnog direktora Turske Radio-Televzije. I nakon povratka u Tursku on je nastavio da posjećuje BiH a bio je i član zvanične delegacije prošlosedmične poslednje posjete Erdogana.

Što se tiče samog sadržaja televizije, turski partner je otvoreno rekao da bi se ona trebala posvetiti promociji Bakira Izetbegovića. Tražilo se, na primjer, prenošenje uživo njegovih govora i manifestacija u kojima je učestvovao, što je na kraju doveo do konflikta tokom kojeg su Turci, pozivajući se na većinski udio u kapitalu (njihovih je 51 posto), pokušali smjeniti glavnog urednika TV1 Sedina Ćenana i njegovog zamjenika Mirzu Čubru. U ovom naumu ipak nisu uspjeli jer je federalni Zakon o stranim ulaganjima potpuno jasan kad kaže da „strani ulog u glavnicu gospodarskog društva koje se bavi proizvodnjom i prodajom oružja, municije, eksploziva za vojnu upotrebu i vojne opreme i javnim informiranjem ne može prijeći 49% od glavnice u tom gospodarskom društvu“, što u praksi znači to da strani ulagač može imati većinski udio na finansijskom planu, ali ne može u upravi.

Ovo je bio casus belli koji je doveo do toga da je Euro Media prestala da plaća obaveze iz ugovora, a TV1 stala je pred finansijskim kolapsom koji je rezultirao već pomenutom tužbom. U međuvremenu pak, RTM-TV1 je započela proces „istiskivanja“ Turaka iz kompanje, te je podnijela zahtjev za brisanje Euro Media iz registra zbog povrede Zakona o stanim ulaganjima i Zakona o politici direktnih stanih ulaganja. Svoje mišljenje u korist RTM-TV1 izdala je federalna Vlada i federalno Ministarstvo pravde, dok je RAK odbio da dodijeli Euro Media frekvenciju RTM-TV1. Predmet se već duže vrijeme nalazi na Opštinskom sudu u Sarajevu no njegovog rješenja nema ni na vidiku – vjerovatno zbog nedostatka političke volje.

RTM-TV1 naveo je, između ostalih, da je Euro Media u stvari vlasništvo kompanje registrovane u Londonu, New Future Investment, koja ne obavlja u BiH nikakve djelatnosti. No, veza Euro Media s BiH više je nego očigledna – iza kompanje stoji naime Cengiz Inşaat, koja je, između ostalih, izvodila radove na koridoru 5C. Direktor Euro Media je Utku Gök Evren, inače diektor Cengiz Insaat. Jedan od ovlaštenih lica u Televiziji Jedan bio je i sam Mehmet Cengiz, predsjednik uprave turskog Cengiza.

Iz TV1 za MC Online kažu da predmet neće komentirati čitav slučaj sve dok traje sudski proces.

No, turski pristup medjima prokomentarisala je, na primjer, organizacija Reporteri bez granica, koja je prošle godine Tursku smjestila na 149. mjestu među 180 država svijeta po slobodi medija (Media Freedom Index), što je napredak za jednu poziciju i rezultat puštanja na uslovnu slobodu 40 novinara koji u svakom trenutku mogu biti vraćeni u zatvor. Kad su, pak, u pitanju domaće statistke, tu su 24 objave Faktora o Erdoganovoj posjeti plasirane tokom njegovog 10-satnog boravka u BiH. Brojevi su dakle, isto kao i u slučaju investicija, neumoljivi – i ne ostavljaju nam puno prostora za vjeru u dobre namjere Turaka prema bh. novinarstvu.

Komentari

komentara