U mjestu Malješ, od strane patrole policije Policijske stanice Kakanj zaustavljeno je teretno motorno vozilo marke „MAN“, registarskih oznaka 103-A-677, kojim je upravljao K.A. iz Kaknja.
Izvršenom kontrolom je utvrđeno da isti prevozi određenu količinu uglja, bez potrebne dokumentacije.Policijski službenici su nastavili aktivnosti na dokumentovanju navedenog krivičnog djela.
Po nalogu Tužilaštva BiH privedene su osobe za izbornu prevaru. Aktivnosti se odnose na nezakonitosti tokom izbornog procesa na području Opcine Istočna Ilidža.
Postupajući po nalogu Tužiteljstva BiH, policijski djelatnici SIPA, priveli su osumnjičene: Dodik Siniša, rođen 1979. godine, državljanin BiH i Radenko Mirković, rođen 1968. godine, državljanin BiH
Navedeni osumnjičeni pod istragom su Tužiteljstva BiH i SIPA-e i osumnjičeni su da su na proteklim Općinskim izborima u BiH, počinili kazneno djelo izborne prevare.
Kako nam je kazala glasnogovornica CIK-a Maksida Pirić, prikupljanje glasačkog materijala počinje oko 11 sati u Srebrenici, odakle će kamion nastaviti kupiti glasački materijal iz drugih obližnjih mjesta.
Večeras će u Sarajevo stići i glasački materijal iz općina Bratunac, Milići, Vlasenica i Šekovići.
Nakon izbora se od 6. do 10. oktobra prikuplja materijal sa izbornih mjesta te se prevozi u skladište CIK-a.
Glasovi iz pet biračkih mjesta iz Srebrenice će se brojati u ponedjeljak, 10. oktobra u 15 sati kako bi se konačno utvrdio rezultat lokalnih izbora.
Riječ je o biračkim mjestima 105B002 za načelnika Općine Srebrenica, 105B003C i 105B012C za Skupštinu Općine Srebrenica i 105B000 i 105B001 za Skupštinu Općine Srebrenica i načelnika Općine Srebrenica.
Iako Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH propisuje da se stakla na automobilima ne smiju na bilo koji način dodatno zatamnjivati, na našim ulicama situacija je prilično drugačija i sve više vozača krije se iza potpuno tamnih stakala na vozilima.
Automobili sa ovakvim staklima obično karakteriziraju imidže “bijesnih i napucanih“ džipova i limuzina, diplomata i kojekakvih zvijezda, pa se prolaznici, ali i drugi vozači, često pitaju – ko je u autu? Obično su to vozači koji iz nekog ličnog gušta vole da se sakriju iza crnih prozora.
Vanredni tehnički pregled
Zamjenik komandira u jedinici za saobraćaj Kantona Sarajevo Elvedin Muratspahić nam je objasnio da se policijski dužnosnici često susreću sa ovim problemom i zakonom, koji nije do kraja sproveden.
– Evidentno je da nam posao otežavaju vozači koji zatamnjuju stakla više od dozvoljenog. Prvo ugrožavaju sebe iz sigurnosnih razloga, a drugi je taj što vozilo sa takvim staklima tokom noći nema pregled, jer se apsolutno ništa ne vidi – kazao je Muratspahić, dodavši da za takva vozila slijedi kazna od 30 KM, kao i vandredni tehnički pregled, na kojem će se morati ukloniti folije.
U našim Pravilnicima o uređajima i opremi, koju moraju imati vozila, stoji da se stakla ni na koji način ne smiju dodatno zatamnjivati (postavljanjem folija ili dodatnim bojenjem stakala), u odnosu na fabričku ugradnju, osim zadnjih bočnih stakala, odnosno bočnih staklenih površina motornih vozila iza leđnog naslona sjedišta vozača i suvozača, homologiniranim folijama bez refleksije.
– Pri registraciji za fabrički zatamnjena vozila morala bi biti napomena, jer takvi automobili imaju svoju oznaku i to bi trebalo stajati u registraciji, a policijski dužnosnik bi mogao da vidi je li vozilo ispravno ili je dodatno korigirano – govori naš sagovornik.
Problem s uvezenim autima
Ovaj problem se dodatno stvara kod automobila koji su uvezeni zatamnjeni, jer nema nigdje potvrde da su bili takvi.
U Republici Srpskoj dozvoljeno je zatamniti do 30 posto stakala, ali moraju proći tehnički pregled i moraju imati uređaj za mjerenje providnosti vjetrobrana.
Međutim, u Federaciji to nije tako, a podatke o tome koliko vozača je isključeno iz saobraćaja zbog potpuno tamnih stakala na vozilima, nema niko. Vjerovatno je taj broj minimalan jer je na ulicama sve više automobila čiji se vozači kriju iza tamnih stakala.
Koštaju od 50 do 140 KM
Da li zbog estetike, vremenskih prilika ili nekog drugog razloga, folije su postale pravi hit na automobilima. Osim vješte ruke, koja će ih pravilno znati nalijepiti kako ispod njih ne bi ušao zrak, za njih ne treba puno vremena. Ovakve usluge možete nabaviti u automehaničarskoj radnji ili putem interneta, a koštaju od 50 KM do 140 KM. Međutim, prilikom zaustavljanja policije morat ćete platiti kaznu.
Prozirnost i preglednost
U MUP-u KS kažu da, prema Pravilniku, vjetrobranska stakla na vozilu moraju biti takva da omogućavaju potpunu prozirnost i preglednost.
– Stakla na vozilu ne smiju se na nikakav način dodatno zatamnjivati (postavljanjem folija ili dadatnim bojenjem stakala), izuzev zadnjeg stakla i bočnih stakala autobusa za postavljanje odobrene reklamne folije – stoji u Pravilniku.
Državice u regiji iznjedrile su stotine dobro plaćenih lidera, bez obzira na to što je njihov rezultat nikakav.
Jezik je živa materija i svaki dan se razvija. Čak i u našem govornom području.
Jutros sam čuo novu riječ i osjećam potrebu da napišem nešto o tome. Istina, pojam mi je stran i smiješan, ali ima nekog smisla. Objašnjava situaciju koja nam se dešava i stanje u koje smo, ne svojom krivicom, zapali. Iako je odgovornost naša.
‘Liderokratija'… Kako to tragikomično zvuči.
Odmah sam se sjetio predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika. On je najbolja slika ili prilika karizmatičnog lidera koji ne bira sredstva do političkog cilja (politika je način vođenja ekonomije). Onako kršan, visok i krupan, lucidan i neustrašiv, ostavlja utisak na svakom koraku… Jedino je slab na svoju djecu (kao i svi roditelji, uostalom) i za njih je spreman dati sve što ima. Pogotovo iz državne kase.
Dodika možeš voljeti ili ne, ali o njemu svako ima mišljenje. Mislim, niko nije tek ravnodušan. Njegov životni put i karijera su impresivni. Od Titovog omladinca, do prve stranke-preduzeća, Markovićevih (Ante) reformista. Od rata, u kojem je vješto balansirao između “sitnog” biznisa i politike, do beogradske faze u kojoj je nizao svoje prve poslovne uspjehe.
Prevagnula politika
Politika je prevagnula jer njoj je teško odoljeti. Zato što je rizik manji i za pogrešne odluke ne odgovaraš svojom imovinom. Državna politika uvijek traži pojedince (ili grupe) koji posjeduju strast, ali i određene sposobnosti koje se ne mogu naučiti na fakultetu. Recimo, kako raditi za ekonomsku dobrobit ljudi koje predstavljaš. Sve ostalo je šuplja priča.
Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, je blijeda kopija svog oca (svi smo mi blijede kopije svojih roditelja) i njegov problem je u nedostatku karizme. Čini se hladan, skučen i proračunat, i nigdje ni traga strasti bez koje se ne može voditi dobra i promišljena politika. Zapravo, ekonomija.
Dr. Darko Tanasković se, negdje krajem osamdesetih, u jednom svom tekstu, zapitao – da li je Alija Izetbegović “čovjek vizije ili misije?” I nije imao odgovor na to pitanje… Ja se, danas, isto pitam za Bakira Izetbegovića i mislim da je u pitanju nešto treće. Politika koju vodi nekako ide u smjeru, metaforično rečeno “Sarajevskog pašaluka” i sve miriše na onu staru, šaljivu izreku: “Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo”!
I njegova karijera je išla samo uzlaznom putanjom. Životna (i svaka druga) iskustva sticao je u Direkciji za izgradnju grada Sarajeva i strpljivo čekao priliku da preuzme Stranku demokratske akcije koja je najduže na vlasti u BiH. Osjeća li Bakir Izetbegović neku odgovornost za stanje u državi? Ili će, kao i uvijek, krivicu svaliti na Milorada Dodika. Kao što i Dodik, svaki put kad mu “gori pod nogama”, uperi prst u Izetbegovića. I, oni se tako dopunjuju, odnosno, održavaju na vlasti jer narod ne razumije tu prljavu lidersku igru “spojenih posuda”.
Dragan Čović, član Predsjedništva BiH, počeo je kao socijalistički aparatčik u mostarskom Sokolu, a završio kao lider u HDZ-u (nikome nije jasno kako mu je to pošlo za rukom, karte su bile drugačije promiješane). Vjerovatno će tamo i ostati. Kao doživotni predsjednik. Za razliku od Izetbegovića, koji je već najavio svoj odlazak iz politike. Sad će valjda malo u neizvjesne poduzetničke i poslovne vode (za razliku od Dodika koji će, vjerovatno, odseliti u Beograd ili Moskvu jer je tamo bolja poslovna klima).
Ali – šta ako umjesto Izetbegovića dođe njegova žena Sebija (o čemu se, već uveliko, priča po sarajevskim kuloarima)? Šta ako, naprimjer, umjesto Dodika dođe njegov sin Igor, što bi bilo logično jer se čini da je krenuo očevim stopama?… Ili, šta ako, umjesto Čovića, ponovo dođe Dragan Čović? Kome će on biti predsjednik ako svi Hrvati odu, kako pričaju?
Glasači – saučesnici
Posljednjih godina svi odlaze ‘trbuhom za kruhom’ jer u svojoj zemlji – BiH, ne mogu dostojno da žive. Država im nije obezbijedila osnovne uslove za život: poduzetničku klimu, kvalitetno zdravstvo i obrazovanje, pravnu i socijalnu sigurnost, nacionalnu ravnopravnost i potpunu zaštitu manjina. Ipak, ono što je najgore – za potrebe pobjede na izborima, svako malo zveckaju oružjem i bude tragične reminiscencije na stravični rat. Na taj način homogeniziraju svoje glasače i amortizuju birače da se razviju u jednakopravnog subjekta političkog života.
Ključno je pitanje kako opstaju lideri velikih stranaka tolike godine na čelu svojih organizacija u nefunkcionalnoj i neuspješnoj državi? Kako je moguće da osvoje vlast?
Pa, jednostavno zato što su glasači (kako u strankama, tako i u državi) njihovi saučesnici u sveukupnom propadanju. Svi gube, osim lidera jer oni svoje poraze – pretvaraju u pobjede! U normalnim državama, stvar je političke higijene da objektivno analiziraš rezultate (ne mogu svi biti pobjednici) i ponudiš svoj mandat na raspolaganje.
Mi živimo u vremenu hiperinflacije lidera, njihove rodbine, prijatelja i kumova. Državice nastale raspadom bivše Jugoslavije, iznjedrile su na stotine poglavica i vračeva koji upravljaju životima građana i koji su dobro plaćeni, bez obzira što je njihov rezultat nikakav.
Ako se nastavi po progresiji kojoj trenutno svjedočimo, može nam se desiti da nakon izvjesnog vremena, u Bosni i Hercegovini, imamo nekoliko hiljada stranaka, ali i isto toliko – predsjednika (lidera). Ako se taj broj pomnoži sa pet, dobićemo broj zamjenika i potpredsjednika. Zatim, množimo sa 20 (u prosjeku) da utvrdimo koliko je članova Predsjedništva.
I, da ne zaboravim glavne odbore, ogranke i podružnice, gradske, opštinske, ali i seoske, entitetske i kantonalne… Sve u svemu, biće više od dva miliona.
Glasača i birača je upola manje, ali će se i oni uskoro malo bolje organizovati jer nisu ništa manje sposobni. Naprotiv. Svako ko ima malo soli u glavi, jasno mu je da je to isplativo, ako se već toliki broj ljudi gura u prve redove. Plata dobra, ništa se ne radi, a odgovornosti nema.
Čovjek je živa materija i svaki dan se razvija. Čak i na našim prostorima.
Na današnji dan 8. oktobra 1994. godine sa položaja srpskog agresora na Jevrejskom groblju otvorena je vatra iz mitraljeza M-84 (u opkoljenom Sarajevu poznat kao “sijač smrti”) na dva tramvaja puna putnika.
Tramvaji su se u trenutku napada nalazili u centru grada Sarajeva, tačnije na Marindvoru. Dok su srpski agresori pucali po civilima, građanima Sarajeva u tramvajima, UNPROFOR-ovi vojnici su se sakrili u svoja vozila i tako sakriveni u miru posmatrali cijelokupnu situaciju.
U ovom napadu srpskog agresora na civile Sarajeva poginuo je vozač tramvaja Nedžad Hadžibajrić, a 12 putnika je ranjeno. Među 12 ranjenih putnika bilo je sedmero djece. Nakon napada srpskih agresora, tog 08. oktobra 1994. godine, na tramvaje, tramvajski saobraćaj u opkoljenom Sarajevu je obustavljen.
Istog dana godinu dana kasnije, 08. oktobra 1995. godine, srpski agresor počinio je još jedan masakr nad civilima u Živinicama, nedaleko od izbjegličkog kampa, gdje su boravile žrtve genocida iz Srebrenice. U napadu srpskog agresora na civile poginulo je 9, a ranjeno više od 50 civila, od kojih su mnogi bili djeca.
Leš je pronađen jutros u 7:35 sati na lokalitetu Bentbaše i u toku je uviđaj. Više informacija bit će poznato nakon završetka uviđaja, kazali su u Operativnom centru MUP-a KS.
Iz Profesionalne vatrogasne brigade KS Feni je potvrđeno da su pripadnici te brigade dobili poziv da izađu na intervenciju u 7:37 sati na lokalitet Bentbaše, odakle su iz Miljacke izvukli tijelo.
Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine 11. oktobra 2016. obilježit će 70 godina postojanja, te je naredna sedmica posvećena ovom jubileju.
Povodom obilježavanja 70 godina od osnivanja, Umjetnička galerija BiH će otvoriti svoja vrata svim zainteresovanima i pokloniti besplatan ulaz na sve izložbe i dešavanja od 10. do 16. oktobra, a s posebnim zadovoljstvom najavljuju prezentaciju idejnog projektatransformacije zgrade Umjetničke galerije BiH (11. oktobra u 20h), samostalnu izložba Franje Likara (13. oktobra u 20h) i koncert Hora za male i mlade Suncokreti(15. oktobra u 18h).
Tokom obilježavanja sedme decenije u Umjetničkoj galeriji BiH održat će se:
6.10-6.11. Samostalna izložba Radmile Jovandić Đapić (6.10. u 19:30h)
Povodom obilježavanja 70 godina od osnivanja Umjetničke galerije BiH svoji posjetiocima smo priredili veliku izložbu djela Radmile Jovandić Đapić, istaknute bosanskohercegovačke umjetnice. Radmila Jovandić Đapić rođena je u Sarajevu 1946. godine, a Akademiju primenjenih umetnosti završila je u Beogradu 1971. Na izložbi u Umjetničkoj galeriji BiH Jovandić Đapić će predstaviti svoje istraživačke radove sa kraft papirom.
11.10. Prezentacija idejnog projekta transformacije zgrade Umjetničke galerije BiH (20h)
Prezentacija idejnog projekta rekonstrukcije Umjetničke galerije BiH u saradnji s Institutom za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje i Arhitektonskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu.
13.10-29.11. Samostalna izložba Franje Likara (13.10. 20h)
Franjo Likar rođen je u Varaždinu 1928. godine, a Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu 1951. godine. U svom vrlo bogatom opusu, Likar ostaje otvoren za istraživanja i neprekidno stvara, te će na ovoj izložbi, obilježavajući 90. rođendan, biti predstavljena njegova najnovija djela.
15.10. Koncert Hora za male i mlade Suncokreti (18h)
1.10-31.10 Stalna postavka
Oprostorena intima: enterijer i eksterijer iz kolekcije Umjetničke galerije BiH
Izložba se, kako i sam naziv sugeriše, bavi tematikom prostora u umjetničkim djelima, sa težištem na intimni odnos prema privatnom životnom i radnom prostoru, prostoru koji je po pravilu skriven od očiju javnosti. Postavke je podijeljena na pet tematskih cjelina (enterijer, bašta, atelje, prozor i posljednja, koju prepuštamo posjetiocima za interpretaciju).
Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine otvorena je svim danima, osim nedjelje, od 10 do 20 sati.
Da je povijest drukčije potekla, ili barem da rat nije krenuo iz Beograda, Mirko Kovač vjerojatno bi ostao u tom gradu, koji mu je stajao kao savršeno iskrojeno odijelo, a svoje knjige niti bi naknadno redigirao, niti bi ih jezično preuredio i prepjevao u hrvatski jezični standard. Za takvo što, naime, pisac ne bi imao vremena. Također, da nije prihvatio da mu karakter bude sudbina, ili da – sljedstveno kršćanskoj mitološkoj matrici, koja mu je bila bliska i s kojom se često služio – nije spremno ponio svoj križ i emigrirao ne samo u Rovinj i u Hrvatsku, nego iz Beograda i Srbije, te iz srpske kulture, koja ga je formirala, obogatila i ojačala do snage silnoga pisca ovih jezika, Kovač se uopće ne bi bavio svojim starim knjigama. Za takvo što, naime, ne bi imao vremena. I još: da nije u njemu bilo potrebe da se tako temeljito i cjelovito odriče onih koji su se Boga odrekli, i da – kao rukavom sa zamagljenog prozorskog stakla – nije prebrisao Istočnu Hercegovinu iz svoga svijeta, ne bi nanovo, u drugome jezičkom okviru i osjećaju istoga svog jezika, pisao “Uvod u drugi život” i “Vrata od utrobe”. Ne bi, jer za takvo što ne bi imao vremena. (Ali da ovaj Bog ne ostane u zraku, da visi, nerazumljiv, ili krivo upućen. Kovač, iako vjeran kršćanskoj legendi, vjernik nije bio, niti se u vjeri ukopao, kako u književnosti, tako niti na rovinjskome groblju, pa bi se moglo reći da je u konvencionalnome smislu bio ateist. Ali ono što su zatajili i čega su se odrekli oni zbog kojih je otišao iz Beograda i iz Istočne Hercegovine, njemu je bilo vrijedno koliko i vjerniku Bog. Pa zašto to onda i ne nazvati Bogom?)
Mogli bismo, dakle, kazati, što u gorkoj ironiji, a što jer je, možda, i zaista tako, da se pisac prepjevavanjem svojih romana, prepisivanjem njihovim i, katkad, višestrukim naknadnim redakcijama i prepravljanjima teksta, bavio zato što je imao previše vremena. A imao ga je zato što se svjesno odrekao dviju svojih velikih tema, jedne koju je napustio napuštajući zauvijek Beograd, i druge koje se odrekao odričući se, isto tako zauvijek, Istočne Hercegovine. Za razliku od nekih drugih pisaca, koji su samo u egzistencijalnom smislu bili emigranti, iako su nastavljali živjeti u svojim zavičajima i zavičajnim književnostima, Mirko Kovač emigrirao je iz svega. Njegova emigracija bila je velika i tragična. I bila je bitno osamljenička. Za razliku od Josepha Rotha ili Thomasa Manna, koji su bili pojedinci unutar cijeloga jednog izmještenog naroda, Kovač je bio sam. Hrvatska ga je dočekala s ravnodušnošću, hrvatska ga kultura i književnost nisu prihvatile, ili su ga prihvaćale uz sumnjičenja i podcjenjivanja, nikako onakvog i onolikog kakav je i koliki je bio, ali to samo po sebi za pisca i ne bi bilo loše da mu je, makar i na taj način, mogla pružiti barem približno tematsko polje onom kojega se on odrekao. Ali takvo što naravno da nije moguće. I nije – barem da u toj stvari nije! – tu s Hrvatskom problem. Zavičaji kojih se odreknemo nenadoknadivi su, svrbe i bole kao amputirani udovi, i nikad ne izrastu novi, kao što ne izraste nova ruka, noga.
Na zalisnim stranicama “Kristalnih rešetaka”, treće knjige Kovačevih Djela, koja su od 2003. izlazila u izdanju zaprešićke Frakture – tada jedva postojećeg izdavača, i u totalno autsajderskom kontekstu – među najavljenim se knjigama našla i ona koja nikada neće biti napisana: “Istarski razbojnici”, u opisu “biografije”. Bit će to pokušaj ukorijenjenja u novu temu, a na neki način i u novi zavičaj. Da je poživio, kao što je trebao poživjeti, Kovač bi napisao “Istarske razbojnike”. Oni koji su ga poznavali, i pamte njegove usputne pripovijesti, ispunjene jakim fascinacijama, a pomalo i lukavstvom pripovjedača, koji na slušateljima, katkad, provjerava svoje teme, mogu zamišljati kako bi izgledala ta Kovačeva knjiga, pa je u svojim glavama isto tako mogu i ispisivati. Čitatelj, ako je pažljiv i piscu vjeran, i sam je uvijek pomalo pisac, i sam vodi piščevu ruku po stranicama davno ispisanih i neispisanih knjiga. Tako on, čitatelj, danas može dovršavati književnu i životnu Kovačevu Istru, u pokušaju, uvijek uzaludnom, da mu namiri izgubljene zavičaje. (Da, još i to: pisac, naravno, može bez zavičaja i bez domovine. Najbolje mu je, naime, tako, i najplodnije. Ali ne i ako ih se, kao Kovač, odrekne na takav način da totalno emigrira iz izgubljenih zavičaja, da o njima ne piše, da ih, u biblijskom smislu, prezre.)
Roman “Vrata od utrobe” u prvoj je verziji objavio 1978, u izdanju zagrebačkog Naprijeda. Za tu je knjigu čašćen Ninovom nagradom, u strašnoj konkurenciji i u vrijeme kada je ta nagrada bila kriterij na prostorima zajedničkih, međusobno razumljivih jezika. Bio je navršio četrdesetu, i bio je u punoj snazi kao scenarist, pripovjedač i romanopisac, jedan od onih beogradskih ludaka, koji su neprestano provjeravali granice slobode, iritirali državu i partiju i poigravali se svetinjama režima. Jest, imao je Kovač u sebi nešto ekshibicionističko, dobar, blag čovjek, a svejedno je volio skandalizirati čaršiju, ali u toj je provjeri granica slobode, dosljedno provedenoj na svakoj stranici “Vrata od utrobe” bilo i nešto što je mnogo važnije: ogroman biografski i sudbinski ulog. On je, naime, u to vrijeme pisao samo o onom što ga je čovječanski odredilo, o svojoj krvi i svojoj kosti Kovač je pisao.
“Vrata od utrobe” roman su o Istočnoj Hercegovini. Najvažniji hercegovački roman, općenito, koji je itko napisao. Ali to je i roman o komunističkom osvajanju vlasti, o retorziji i odmazdi među društvenim klasama, etnijama i ljudima. Iako nije dug, jedva da je u njemu tristo i pedeset stranica, to je i društvena freska, i porodična saga, i ljetopis mjesta L., smještenog u blizini Trebinja. (U kojemu se inicijalu, pak, jasno prepoznaje Lastva, mitsko središte Kovačevih proza, koje, međutim, iz razloga koje slutimo i koje bi vrijedilo opisivati, pisac nikad nije imenovao drukčije nego inicijalom.) Iako je Kovač drukčiji pisac od Ive Andrića, mnogostrukošću svojih značenja, društvenih, intimnih i političko-povijesnih, “Vrata od utrobe” usporediva su s “Travničkom hronikom”. (A možda su, iako ne i sigurno, obojici pisaca to i najbolji romani.) Ono što ih, međutim, čini neusporedivim jest pripovjedna strategija, u kojoj Kovač virtuozno kombinira dva međusobno suprotstavljena metoda: klasično, barokno pripovijedanje, s tehnikom rezova i uobličavanja ispripovijedanih cjelina u zasebno podnaslovljene kvazidokumentarne i tematske okvire. Time ne samo da ne otežava posao čitatelju – čemu je Kovač, čini mi se, bio i jedinom nevičan: naime, ni kada se ozbiljno trudio, nije bio u stanju svoj tekst učiniti neprohodnim, neprivlačnim, u se zatvorenim, hermetičnim – nego mu, štoviše, pruža iluziju kako svijet što ga pisac opisuje istovremeno gleda s više različitih, međusobno sučeljenih i zrcalećih strana. “Vrata od utrobe” su, formalno gledajući, roman-kaleidoskop. Što bi to bio roman-kaleidoskop? I to bi jednom valjalo objasniti. Ovako ostaje zgodna, a slikovita sintagma.
Kovač je hiperrealist, kvazidokumentarist, proizvođač čarolija, veliki porodični i zavičajni pisac. Ono što on upetlja u “Vratima od utrobe” ne bi raspetljao ni najsposobniji policijski istražitelj, ni književni analitičar, tekstolog, detektiv – ako takvi još i postoje u ovome jeziku – ali ništa tu nije nametljivo, suvišno ni opterećujuće. Priča teče onako kako teče vrijeme. Neravno i skokovito. Sudbina povlači junake njihovu kraju. A komunizma što se tiče, on se u “Vratima od utrobe” rodi, i u njima on umre. Iako je objavljena dvanaest godina prije kraja epohe (čarobnog li broja – dvanaest), prije 1990. kada se europski komunistički sustav i raspao, ova knjiga kao da je pisana s nekim naknadnim iskustvom. I nevjerojatno kako su je komesari uspjeli podnijeti. A bilo je to u vrijeme kada je književnost bila važna, kada se država tresla zbog jednoga subverzivnog stiha, kada su se zbog prvijenca mladoga pisca sastajali općinski komiteti, a oni centralni su živo raspravljali o zastranjenima u knjigama što su ušle u finale Ninove nagrade. Danas, državom, kao i državnim podzemljem, a onda i nacijom i nacionalnim patriotizmom, vladaju oni koji ništa ne čitaju – osim, možda, Dječje Biblije, da se ukratko i razumljivim jezikom informiraju pred redoviti raport ocu nadbiskupu – pa je teško zamišljati kako bi današnji komesari reagirali na ovakvu knjigu. Naravno, kada bi ona bila moguća.
“Vrata od utrobe” su, na kraju, knjiga o Jobu. Započinje motom iz one Knjige o Jobu: “Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju.” Job je, vjerujem, Dimitrije V, kojeg je neprijateljski rafal presjekao tako da ga je ostavio bez nogu i samo s jednom rukom. Takav će vladati mjestom L.
Mirko Kovač umro je na Preobraženje Gospodnje 2013. Trideset i pet godina ranije ovi su redovi upisani u “Vrata od utrobe”: “Preobraženje Gospodnje praznuj i preobraženje u sebi pripremaj, misli o skoroj smrti, smatraj se već umrlim svijetu, a živim Bogu, odvezuj se od svijeta, spremaj se hitno na put, išti spas i viči: potonuh! Čut ćeš glas kao Petar:
‘Što si se prepao, Bog je na tvojoj strani, prirodno.’”
Implementirane aktivnosti u projektu “Izgradnja održive ekonomije kroz razvoj MSP i turističkih kapaciteta u Bosni i Hercegovini“ predstavljene su danas u Varešu.
Ovaj projekt provodi njemačka organizacija HELP Hilfe zur Selbsthilfe, a finansiran je od vlade Savezne Republike Njemačke te kroz Pakt za stabilnost jugoistočne Evrope.
Prezentaciju je otvorio rukovodilac ekonomskog odjela u Ambasadi Savezne Republike Njemačke Frank Werner naglasivši podršku Ambasade ovom, ali i ranijim projektima u općini Vareš.
Fokus predstavljenog projekta je na uvjetima za daljnji razvoj turizma u toj općini, između ostalog na uspostavljanju signalizacije na pješačkim i biciklističkim stazama u velikoj dužni, 16 orijentacionih mapa, izgradnji 17 odmorišta za posjetioce, izletnike, bicikliste, planinare.
Na području kraljevskog grada Bobovca, tačnije na lokaciji Luke, u projektu je obnovljen dio izletišta postavljanjem novih konstrukcija na odmorištima. Finansirano je i postavljanje sonarnih ploča na samom Bobovcu na objektu lokalnog udruženja građana “Čuvari bosanske krune Bobovac”.
Projektom je osigurana i direktna pomoć za 13 domaćinstava u turističkoj djelatnosti, i to pomoć u materijalu, opremi, obučavanju stranim jezicima i slično.
U toku je izrada web prezentacije visitvares.com, koja će objediniti, promovirati i kvalitetnije organizirati turističku ponudu vareškog izuzetno lijepog i bogatog kraja.
