Ovog vikenda u Tesliću je odigran turnir na kojem je učestvovala i ekipa NK Bosna (igrači godište 2006). Poseban kuriozitet na ovom turniru je podatak da je Bosna odigrala sedam utakmica sa nevjerovatnom gol razlikom 23:0. Zabilježeno je svih sedam pobjeda od toga pet u grupnoj fazi i dvije u “nokaut” fazi.
U polufinalu je savladana domaća ekipa Sportinga sa 4:0, dok je u finalu rezultatom 2:0 savladana ekipa Marsonije iz Slavinskog Broda. Za najboljeg igrača turnira proglašen je igrač NK Bosna, Almin Buza, najbolji strijelac je također igrač NK Bosna, Nurudin Bešlija sa devet postignutih golova.
Već danas igrači Bosne su na novom turniru u Jelahu gdje trener Edin Muzaferija očekuje ponovno prvo mjesto.
O Vidovdanu u Višegradu, podignut je spomenik Mehmed paši Sokoloviću, velikom veziru i ktitoru višegradske ćuprije. Spomenik podigoše veliki biznismen Slobodan Pavlović u prtanji velikog šefa Milorada Dodika i velikor reditelja Emira Kusturice. Na otvaranju spomenika besjediše veliki pjesnik, Matija Bećković.
Pa se Matija pozva na hrišćansko ime i porijeklo Bajice Nenadića, koga odvedoše u janjičare i koji dogura do trećeg čovjeka, tada nejvećeg carstva pod šarom nebeskim. Pa se Matija uhvati jedne jezičke vratolomije i mudro reče, kako je Bajica naš, a Mehmed svjetski došao iz budućnosti, a ne prošlosti, da nam poruke prenese.
Jer, nije mala stvar ugostiti tog vječitog putnika kroz prostor i vrijeme, tog lučonošu ljudskog duha od malog Rudog do prostranih rumelijskih ravnica i visova. Velika je čast primiti na konak tog razdionika svjetova , koji je iz 16. vijeka doletio i preletio i 20 i 21. vijek, otišao negdje u budućnost, zabio se u tri lijepe, pa se odlučio vratiti u 2017. na Vidovdanak u Višegrad, na ovu žurku.
Dobro si prošo, moj Mehemede!
– I ovog Vidovdana bronzani vezir gleda unapred i ne obazire se unazad. I, kao da se više nada i snatri onom što će biti, nego o onome što je bilo. Stigao je iz daleke budućnosti da se pridruži onima čije vreme tek dolazi – kaže Bećković.
I u pravu je Bećković. Ne obazire se Mehmed Visoki na prošlost od jare užasa, koja ga obuzima, dok ju je sagledavao iz svoje vremenske kapsule, sve putujući u zagrljaj Kusturici, Dodiku, Bećkoviću i Pavloviću. Ponešto od užasa, može se i vidjeti na tom bronzanom licu Velikog vezira, koji je dojurio kroz vremenski portal na antimateriji vremena.
– Pet stotina Vidovdana je preskočio dok se vratio tamo odakle je krenuo da dokaže da se od zavičaja i od svog naroda niko i nikad nije zauvek razdvojio – istakao je književnik, pojac i čudotvorac na iznajmljivanje Matija Bećković.
Normalno, moj dobri Matija da je pet stotina Vidovdana preskočio, pa nije bez neke bio jedna od najmudrijih glava Otomanskog carstva i de fakto vođa istog. Normalno da je uman i pametan paša, pa zna koristiti tajmlajn vremeplovski i zna mašinu podesiti na pravi datum. Istina, reče Matija, da je prvo zakucao stroj u futur treći, ali pusti ti to, što je sigurno, sigurno je.
Zamislite samo da je veliki Mehmed paša Soklović što sagradi ćupriju, koja u knjige preko Andrića uđe, koja Andriću Nobela donese, a zemlji koje nema jedinu počast takve vrste, velim, zamislite da je Veliki vezir došao baš na Vidovdan, baš u Višegrad i baš podno kuća gdje mu je sad okamenjeno lice samo malo ranije. Jedno četvrt vijeka ranije?
Šta bi bilo da je na tajm travel brojaču Mehmed, turio 28. jun, Višegrad, ali recimo 1992?
Vječite baklje ljudskog zla
Evo šta bi bilo: Veliki vezir bi bio spaljen u buktinjama Pionirske ulice zajedno sa ostalih 70 Bošnjaka u bolesnom piromanskom orgijanju nacističkih Lukića i kompanjona im. Dok bi Lukićima Mehmed objasnio da je on baš onaj Bajica iz Rudog, i dok bi se pijani i ludi Lukići sa četničkom bratijom o mozgu osovili, da se poslužim bećkovićizmima, purgatoriji vatre bi ga pet puta Allahu na istinu odnio. Jer, zvati se Mehmed, a prezivati Sokolović, te 1992. godina značilo je samo jedno. Sigurnu smrt. Da li spaljivanjem, klanjem ubijanjem na ćupriji, koju vezir postavi, nevažno je.
I zato, velim, veliku je sreću imao vezir kad je brojčanik godina podesio na 2017, namjesto 1992. primjerice. A, opet možda nije sreća, možda je Mehmed paša i bio ponad nas u kakvom astralnom tijelu i te ‘92 i ‘14 i ‘18 i 41' i 42’ i svih silnih godina dvadesetog vijeka, možda je bio svake sekunde svake godine od 16. vijeka do Kusturice i gradnje spomenika? Možda nije morao čekati Vidovdane da se samo o njima otisne na put u budućnost, kako reče Matija Bećković?
I možda je Bajica Soklović, sve jednako vidio povijest svog mosta što se ogleda u Drini, kao povijest primitivnih balkanskih plemena, od kojih je sreći hvala odveden? Posve sigurno je Sokolović Visoki, vidio čerečenja Austrougara, Turaka mu, ustaša i četnika, dockan, vidio je klanje braće i u gotovo pravilnim razmacima, vidio je to sve isto ritualno puštanje krvi, koju jedni drugima, najčešcće oko paganskih praznika puštamo.
Sveti Vid, nije bio izuzetak, nego pravilo.
I možda mu je zbog svega toga, onakav izraz užasa, zarobljen na licu u hladnom metalu.
Veliki je Mehmed paša za jednu bistu
Nije to žudnja za spomenikom, ima veliki vezir spomenika svojih, o sebi, za sebe, kao i svojih zadužbina da se postide mnogo veći narodi, od ove naše pićuladije. Pribrao je Mehmed još za života gotovo sultanski status, pa mu jedan spomenik, postavljen na pedesetak metara od kuće u kojoj je izgorjelo 70 ljudi, jer se muhamedanskim imenom, kao i Mehemd zvalo i jer im je to jedini grijeh pod kapom nebeskom, velim ima Mehmed slave i obilježja mimo malenog Višegrada.
Ali, ako je došao sa onako ukočenim licem iz budućnosti, ako je i u budućim vijekovima vidio sve jednako ponavljanje krvi u rijeci iz koje je sazdana Andrićeva «Na Drini ćuprija» i ako je sa mjerom putnika kroz vrijeme ocijenio da će biti još Andrića koji će utefteriti naša divljaštva, a da će sve jednako to gledati i pamtiti njegov most, onda je možda bolje da ga kakav veliki povodanj odnese.
I njega i most i onu njegovu bistu i ovaj narod što se kao Heraklitov oganj, sa mjerom liječi i upada u bolest mržnje.
A, bolest je velika praviti spomenik vojskovođi i neimaru, Velikom veziru, sjećajući se isključivo njegovog djetinjstva, a ne spomenuti vjeru u kojoj je ponosan i stamen umro, grijeh je. I tim veći grijeh, jer se baš na dan postavljanja biste, prije četvrt vijeka desio nepojmljiv zločin nad Bošnjacima u tom Višegradu, samo zato što su Bošnjaci bili i što su se nad Kuranom molili, kao i Mehmed.
I na kraju, ništa, ništa nije vječno, ni most, ni Višegrad, ni bista Velikog vezira. Samo je pitanje kojim redom će priroda, ljudi i Bog odnijeti taloge civilizacije na Drini.
Po mom skromnom sudu, poznajući ljude, koji ne poznaju sebe i svoju istoriju, onaj najlmađi u brozni, a najstariji u vremenu, Mehmed paša Sokolović, prvi će nestati iz višegradske čaršije.
Inače, mimo toga, sve je isto. Ista Drina, isti most, ista zloupotreba Andrića, iste sjecikese, isti puk i navijek ista mržnja.
Umjesto da se velike vizije režisera pretvore u spektakl, ponekad se zbog mnoštva neuverljivih specijalnih efekata dešava da filmovi postanu smijehurija.
Pogledajte koji su filmovi doživjeli takvu sudbinu:
Pretraživač Google danas svojim “Doodle-om” podsjeća na nekoliko važnih godišnjica književnika Victora Hugoa (1802-1885) – povodi su 215 godina od rođenja, 200 godina od dobijanja Legije časti i 175 godina od izbora za akademika. U to ime, mi vam predstavljamo neke manje poznate činjenice o njegovom životu i radu:
Proveo je decenije radeći na “Jadnicima”
Hugo je imao ideju da napiše roman u kojem će opisati nepravdu i društvenu bijedu tridesetih godina 19. vijeka. Iako je počeo “udarnički” samo godinu dana poslije objavljivanja “Zvonara Bogorodičine crkve”, “Jadnike” nije završio sve do 1862. Dakle, tom djelu posvetio je 17 godina života.
Smislio je jedinstven način da izliječite blokadu u kreativnosti
Svaki put kad bi osjetio da je došao do “zida” i da ne zna kuda će dalje sa svojim radom, Hugo se služio neobičnim trikom. Skinuo bi se do gole kože i dao ih svom lakeju, a zatim bi se zaključao u praznu sobu samo s papirom i perom.
Rekorder
“Jadnici” su jedan od najdužih romana ikad napisanih. Tačnije, nalaze se na 20. mjestu liste i imaju 655.478 riječi.
Zvanično je svetac
Hugo je postao svetitelj četiri decenije poslije smrti. Naime, u vijetnamskoj religiji kaodajizmu, koja spaja budizam, islam, taoizam, hrišćanstvo i mnoge druge vjere, Hugo je bio jedan od prvih proglašenih svetitelja u ovoj religiji, a među ostalima u njihovom panteonu su i Buda, Isus, Muhamed, Jovanka Orleanka, Julije Cezar i Konfučije.
Zanimljiva prva bračna noć
Hugo je tvrdio da je tokom prve bračne noći sa svojom ljubavlju iz detinjstva Adele Foucher, vodio ljubav čak devet puta. Foucher je navodno potpuno izgubila interesovanje za seks poslije te večeri i poslije petog djeteta, potpuno je prestala sa tom aktivnošću. Par se vjenčao 1822. kada su oboje imali 20 godina i ostali su zajedno 46 godina, sve do Adeline smrti 1868. Hugo je tokom braka imao mnogo ljubavnica i bio je čuven po promiskuitetu.
Za 79. rođendan organizovao je jednu od najvećih zabava u Francuskoj
Za 79. rođendan, odlučio je da proslavi “ulazak u 80. godinu života”, tako što je napravio jedan od najvećih privatnih skupova u francuskoj historiji. Pola miliona ljudi prošlo je pored Hugove kuće, gdje je sjedio sa svojim unucima. Za njega je svirao orkestar od 5.000 muzičara.
Vlada nije željela da ga sahrani po njegovoj želji
Iako je imao raskošnu proslavu rođendana, želio je da bude sahranjen kao siromah. Međutim, Vlada Francuske je isplanirala takav oproštaj od slavnog pisca, da je sprovod trajao čak šest sati. Njegovo tijelo postavljeno je ispod Trijumfalnog luka, a povorka od dva miliona ljudi prolazila je pored njega i odavala mu posljednju počast.Zatim su svi pješice otišli na Panteon gdje je i sahranjen. Kriptu dijeli sa Alexandrom Dumasom i Emilom Zolom.
Postao je akademik iz četvrtog pokušaja
Hugo je tri puta pokušao da uđe u Francusku akademiju i sva tri puta je odbijen. Naime, kritičari su tada bili protiv “romantične revolucije” koja se odvijala, a on je primljen tek 1841. kada je započeo i političku karijeru.
Godine 1845. kralj Luj Filip mu je dao ovlaštenje da se bori protiv smrtne kazne i društvene nepravde, pa je Hugo bio najglasniji zagovornik slobode medija i samoupravljanja u Poljskoj. Tri godine kasnije je čak izabran i u narodnu skupštinu.
Bio je u egzilu poslije Napoleonove revolucije
Nakon Francuske revolucije i pobjede Luja Napoleona 1851. Hugo je sebe proglasio neprijateljem Francuske i preselio se u Brisel, pa na britansku teritoriju u Normandiji, a u Francusku se vratio tek 1870. Pošto je 1868. njegova supruga umrla, nije mogao čak ni da prisustvuje njenoj sahrani.
A čak i da ne naučite baš ništa, ovo je zapravo savršen dokaz da kada su djeca u pitanju ništa i niko ne može zapravo tvrditi da je samo jedna rutina ispravna, da su samo ovakve ili onakve odluke dobre, prenosi mojpedijatar.co.rs.
Pa, recimo, u Italiji kažu da se dječije šize jednostavno ignorišu.
Mali Italijani mogu šiziti koliko hoće, jer će ih njihovi roditelji pustiti da se ispucaju i sami shvate da takvo ponašanje nije dobrodošlo, odnosno da takvim ponašanjem neće dobiti ono što žele.
Polinezija – starija su djeca najbolje dadilje
Granica do kada su isključivo mame “dadilje” je uzrast od otprilike godinu dana, odnosno dok ne prohodaju, a nakon toga djelimičnu brigu oko malih preuzimaju starija braća i sestre. Zbog osjećaja odgovornosti i privrženosti.
Francuska – sa djecom se priča kao da su odrasli
Normalnim glasom, bez uvrtanja i skrivanja istine, tako ih uče ozbiljnosti i poštovanju.
Indija – mala djeca nemaju zašto spavati sami
Ako pitate običnu mamu u Indiji zašto njihova djeca nemaju svoje sobe ili barem svoje krevete, ona će se zapanjiti takvom idejom. Kod njih su djeca u zajedničkom krevetu barem do šest godina.
Danska – svjež vazduh je jako važan za dječije zdravlje
Bez obzira na temperature i vremenske prilike djeca su napolju. Veliki se igraju čak i na debelim minusima, a i male babe spavaju vani. U kolicima, na svježem vazduhu. Čak i ako je mama unutra, priprema ručak.
Japan – neka se što prije osamostale
U zemlji s jednom od najnižih stopa kriminala normalno je da usred dana, usred grada, ugledate petogodišnje dijete samo. Sami se voze busevima i javnim prijevozom, a sve s ciljem da se što ranije osamostale. Kod njih je to skroz normalno.
Australija – bez šešira nigdje
Jedna od važnijih stvari koje svako australijsko dijete nauči još od malena je to da napolje ne mogu ako na glavi nemaju šeširić. To je doduše ideja novog doba i usko je povezana s njihovom klimom, ali to je pravilo koje se poštuje u svakom domu.
Koreja – međuobrok, šta je to?
Korejski roditelji ne razumiju smisao ganjanja djece s komadom voćke, keksima ili jogurtom. Kod njih se jedu obroci, a svako dijete jako dobro zna da do sljedećeg obroka neće dobiti ništa. I zato zaista cijene sve ono što im se stavi na tanjir.
Kenija – djecu odgaja selo
Iako svako dijete u Keniji ima mamu, tatu, a vrlo često i sestre i braću, za njihov odgoj i sigurnost nisu odgovorni samo oni koji su s djetetom u srodstvu već doslovno cijela zajednica. Ko prvi vidi, prvi reaguje.
Engleska – hvaljenje nije dozvoljeno
Jedna od slikovitih odlika engleskih roditelja jeste ta da se mame, tate, a ni djeca nemaju s čim hvaliti pored drugima. Dijete je prohodalo brže od drugih, jede više od drugih, voli pomagati svojoj mami i tati! Koga briga? Takvo je hvaljenje jednostavno nepristojno!
Argentija – Djeca idu spavati kada i roditelji
Ako mama i tata odlaze negdje na večernje druženje, s njima idu i djeca, a spavat će onda kada na počinak krenu i roditelji. Osim ako negdje sami prilegnu od umora. Spavaće dugo koliko i roditelji, i znate što? I takva djeca ispadnu skroz OK.
Učesnici protesta okupili su se isred sjedišta BBC-a u Londonu kako bi zahtjevali kraj štednje koja je dovela da smanjenja potrošnje za javne usloge, prenosi AFP.
Demonstranti su nosili transparente s natpisima poput “Nema više štednje” i “torijevci napolje”.
“Slovenija se s tog položaja još neće početi povlačiti jer je implementaciju presude na terenu potrebno dogovoriti s hrvatskom stranom”, rekao je Cerar za “Slovenački radio”.
Cerar je rekao da se to, za sada, neće dogoditi jer takvi potezi moraju biti “dobro promišljeni i organizovani”.
On kaže da arbitražnu presudu prije toga treba priznati Hrvatska, kako bi se implementacija provodila koordinisano.
“S Hrvatskom je potrebno postići sporazum o tome kako će se i kada svako povući na svoju teritoriju, a smatram da se u tom pogledu granična linija mora tretirati kao jedna cjelina”, naglasio je slovenski premijer.
Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Hrvatske saopštilo je da je hrvatska policija danas zabilježila tri slučaja povrede linije razgraničenja na moru.
Dva dana nakon odluke Arbitražnog suda u Hagu o graničnom sporu koju Hrvatska ne priznaje, slovenski policijski brodovi su, kako pišu hrvatski mediji, danas tri puta ušli u hrvatsko more.
Demonstranti su se okupili kod Univerziteta u Barceloni i predali su pismo podrške predsjedniku Katalonje Carlesu Puigdemontu.
Puigdemon je ranije izjavio da će, bez obzira na upozorenja centralne Vlade u Madridu i nekoliko sudskih zabrana, referendum biti održan.
“Država je zbog nas zabrinuta i nastavićemo da im izazivamo zabrinutost. Represalijama države Španije može se samo odgovoriti masovnim učešćem na referendumu”, naglasio je Puigdemont.
Regionalni parlament odobrio je referendum prošle jeseni, a Vlada u Madridu na čijem je čelu premijer Mariano Rajoy smatra glasanje ilegalnim.
Prema Ustavu Španije referendumi o suverenitetu treba da budu održani na nacionalnom a ne regionalnom nivou.
Ona je istakla i da bi se veliki iskorak napravio kada bi se humanitarno pitanje nestalih riješilo do kraja godine. Kitarovićeva je to rekla u intervjuu hrvatskom “Večernjem listu”, odgovarajući na pitanje da li je tačan utisak da bi nakon inauguracije novog predsjednika Srbije, moglo da slijedi otopljavanje odnosa Srbije i Hrvatske.
“Nakon izbora predsjednika Vučića na mjesto predsjednika Srbije napokon sam dobila sagovornika s kojim mogu razgovarati. Oboje se slažemo kako moramo biti pragmatični i sarađivati tamo gdje nam se poklapaju interesi. Lično smatram kako bismo napravili veliki iskorak kada bi se humanitarno pitanje nestalih najvećim dijelom riješilo već do kraja ove godine. To bi sigurno relaksiralo odnose i stvorilo dobre temelje za dalju nadogradnju”, rekla je Grabar Kitarović.
– Juče, nakon što su su završeni svi događaji, rekao sam ruskom rukovodstvu da je to prvi put kada smo zaista dokazali da smo braća i riješili skoro sva pitanja sa naše agende – rekao je Lukašenko, a prenijela agencija BelTA.
On je dodao da su na sastanku u Moskvi “najvažnija pitanja u vezi sa trenutnim aktivnostima i daljim razvojem odnosa između naših naroda detaljno razmotrena”, prenio je TASS.
– Da, ponekad imamo probleme s našom bratskom zemljom Rusijom, ali recite mi, ko nema probleme? – upitao je Lukašenko.
