Ima u duši mojoj ožiljak koji samo u snu boli. I ne znam od kog bola on je ostao i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu. Takva je naša duša. Ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmiju, zabole.
Ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noć. Pa onda kroz prozore
gledamo u neko tuđe nebo i uzalud tražimo one zvijezde kojima smo nekad davno upirali čežnjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalačkih ljubavi.
Pa se naprežemo kako bi čuli onaj ljetni povjetarac što je šaputao u krošnjama drveća ispod kojeg smo se, držeći svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali umjesto tog šapata samo uzdah srca svoga čujemo.
Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle. Nema više ni parnjača ni zvižduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu čeka uzdrhtalog srca. Niti iščekivanja poštara da nam glas od voljene osobe donese pa da po tko zna koji put pročitamo riječi koje su drhtavom rukom pisane; “ljubim te”, “mislim na tebe”, “nedostaješ mi”. Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola što nam kroz srce mine.
Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeći ne može. Čak i kada bi znali put što vodi u zaborav, mi ne bi pošli njime. Već se uvijek istom stazom vraćamo što vodi do mora uspomena. I uronimo u te talase koji nas miluju, nose, vuku u dubine. I plovimo, plovimo k onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo kako ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.
A kad se pogledamo u ogledalo, vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi… blistavih… slanih… |Desanka Maksimović
