Oliver & Gibonni – Hrabar i razotkrivajući album

Dvojica najjačih živućih dalmatinskih muzičkih brendova istočno od Šibenika su udružili snage i iznjedrili nekoliko pjesama koje će obojica rado svirati na svojim koncertima, na veselje svoje publike.

Gibonni i Oliver su krenuli u ovaj projekt iz različitih pozicija: Zlatan Stipišić Gibonni se ozbiljno poskliznuo s engleskim albumom, a Oliverova “Tišina mora” bila je čvrst nastavak postojane karijere.

Autorski dio je pripao Gibonniju, pjevački malo Oliveru, a malo više Gibonniju. U snimanju albuma uz provjerene članove Gibonnijevog tima sudjelovali su i članovi Oliverovog tima, naročito Elvis Stanić, koji je pripomogao u odmicanju od klasičnog Gibonnijevog zvuka prema jazzu.

Gibonni je također donio pomak u svoje stvaralaštvo: “Udica”, “Za tvoje dobro” i “Nisi više moja bol” su superteške balade koje, za razliku od nekih drugih njegovih komada, ne daju utjehu, nego duboko razdiru gorčinom poput ledolomca. Melodijske linije zvuče kao da ih je Gibonni napisao inspiriran radom Vana Morrisona (poslušajte “Za tvoje dobro” i Morrisonovu “Haunts of Ancient Peace”).

Uvodna “Onako, od oka” i “Sreća” također prikazuju Gibonnija kao pjesnika koji sipa cinizam i bezobrazluk kada pjeva o ljubavnim vezama. Dade se primijetiti da je u “Sreći” slična tematika kao u pjesmi “U ljubav vjere nemam”, no za razliku od himničnog 20 godina starog hita, ovdje je riječ o mnogo intimnijem i mizantropskijem broju, ne nužno usmjeren prema suprotnom spolu, koliko prema općem razočaranju u ljude, no svejedno glavni junak priznaje kako je našao mir u tuđoj postelji i u tuđoj sobi.

“Onako, od oka” daje lijep priručnik kako komunicirati s voljenom ženom koja se odjednom pretvorila u rospiju, naravno, uz nježan puhački aranžman nedovoljnog poznatog saksofonskog lava Andreasa Marinella. Oliverov ‘remake’ pjesme “Kad sam nasamo s njom” je direktnija i tužnija varijanta Gibine balade iz 2006.

U sredini albuma se nalazi propuh zvan “Bella figura, bella pitura” kojeg niti Miroslav Tadić nije uspio podići iz slijepih ulica kreativnosti, ali zato “Gdje to piše” u Oliverovoj izvedbi već sad hara po radijskom eteru. Oliver je još jednom bljesnuo u “Za tvoje dobro” – nikad pasivna agresivnost nije zvučala tako zavodljivo, vjerojatno nitko ne može ovako uvjerljivo otpjevati “Ti ćeš bit’ u svem u pravu, a ja ću imati svoj mir“. Zaključna “Nisi više moja bol” zvuči poput ‘after partya’ nakon bolnih prepucavanja s partnerom.

Ne znam tko je ili što je inspirira(l)o Gibonnija za ovakve stihove, no riječ je o osobi koja je ili bila pred razlazom ili se razišla sa svojim partnerom. S druge strane riječ je o hrabrom, razotkrivajućem albumu koji će Gibonniju vratiti poziciju vodećeg hrvatskog mainstream kantautora, a i Oliver je dobio nekoliko pjesama kojima će obogatiti svoje koncerte.

Teško je reći koliko se “Familija” može doživjeti kao zaokružena cjelina zajedničke suradnje (više mi se čini kao pola nedovršenog Gibonnijevog albuma i pola Oliverovog albuma s Gibonnijevim stvarima), no riječ je uglavnom o jakim pjesmama i jakim izvedbama koje opravdavaju reputaciju Dragojevića i Stipišića i koje se mogu slušati puno puta.