Održano tradicionalno visočko "Književno veče za mlade"

knjizevno veceVečeras je, u prostorijama Udruženja ljubitelja scenskih umjetnosti “Confero”, održano tradicionalno “Književno veče za mlade”, koje je i ove godine organizovalo Vijeće učenika MSŠ “Hazim Šabanović” u saradnji sa Lokalnim timom ASuBiH Visoko. Kao i svake godine ova manifestacija pokušala je da dopusti mladim umjetnicima, književnicima iz Visokog da prikažu ono što najbolje rade i da to prezentuju svojim sugrađanima, u nadi da će neko prepoznati njihov talenat i rad, ali nažalost kultura ima sve manje mjesta u javnom životu Visokog, pa je tako i ovo književno veče bilo veoma slabo posjećeno, što je jedan od pokazatelja da mladi ljudi u Visokom nisu skloni čitanju i da im književnost i ne predstavlja baš neku zanimljivost.
No, svakako, treba znati prepoznati i cijeniti trud mladih aktivista koji su se potrudili da svojim kolegama pokažu neke lijepe književne osvrte i radove, pa su tako na večerašnjoj smotri mladih književnika nastupili: Haris Osmanbegović, Nejra Pudilović, Nermana Suša, Neđma Aganović i Enes Hodžić, dok su za organizaciju same književne večeri svoj trud uložile Nejra Pudilović i Adna Avdagić.
Nadamo se da će u budućnosti biti mnogo više ovakvih kulturnih smotri mladih visočkih umjetnika, te da će Visočani znati prepoznati trud ovih mladih ljudi koji su svoj talent i sklonost za pisanje iskoristili kako bi upotpunili svojim vršnjacima jednu od mnogih monotonih večeri u našem gradu.

U nastavku vam donosimo rad jednog učesnika ove književne večeri i člana naše redakcije, Enesa Hodžića:

Bojiš se uzeti svoj kist?

I kako da običan smrtnik uspije uopće opisati svoj svijet, što prekriven jutarnjom rosom proviruje kroz njegov pozor, koji ga ograničava od prirode. Otkada je svijeta i vijeka, ljudi su uvijek željeli u mizernu rečenicu da smjeste definiciju svega, stvorivši tako nauke kojima opisuju svijet, i prirodu, i boje, i mirise, i ukuse, a uvijek sa nekim polovičnim uspjehom, tek toliko da zadovolje svoju nemaštovitu i taštu osobenost. Gledajući svijet pokušavao sam uvijek da ga strpam u nečiju tuđu prizmu, pa čak i u više njih, da bih uspio upoznati ga i savladati ga, sve dok nisam shvatio da ljudsko poimanje je ogroman okvir što nas sputava u kretnjama duše. Sve smo stavili pod neke fiktivne lance, uredili smo trendove kojih se držimo “k’o pijan plota”, čak u tolikoj mjeri da previše puta zaboravljamo biti jednostavno ljudi, samo obični ljudi, bića sa malo razuma, koja su stvorena od sitnih zrna prašine i zemlje i čiju dušu hrane sitnice. Katkad bih volio ljudima oteti tu sivu zonu kojom tumaraju bez obzira da li njihove kapute zapljuskuje kiša ili su obasjani sunčevim zrakama. Teško im je objasniti da, čak i kada dođu loša vremena kao sad, nije sve crno i bijelo. Čak se ne krećemo ni kroz neki spektar duginih boja, što ih pozitivisti smatraju svojim zaštitnim znakom, niti se hranimo ovozemaljskim svijetom šturog i kratkog života. Zaboravili smo da postoji mnogo veći spektar boja u našim životima, čak i ako su one iznad ili ispod granice vidljivog. Pa šta mislite kuda se kreće naša duša kroz maštu i sne, kada je prepuna sjećanja što ih doživimo kao de ja vu u susretu sa drugim duševnim jedinkama? Zaboravljamo da je naše tijelo samo štit, baterija i proužetak naše duše u kojoj primamo informacije, bilo osjetilima, bilo vezom sa univerzalnim intelektom koji nas je stvorio. Te informacije obradimo i koriste nam kao iskustvo za daljnje upravljanje tijelom. I zar su onda strasti i izgled tijela, markirane pantalone i i nabudženi automobili uopće bitni. Toliko tričavi smo postali danas kad jedni druge ocjenjujemo samo po mogućnostima koje možemo pružiti za tjelesna zadovoljstva kupljena novcem. Samo kada bi se čovjeku koji priča o drugima moglo kazati o njemu samome, na način da on to shvati i prihvati, ne bi postojao kraj zadovoljstvu. I kada bi ljudi znali poštivati pravilo radi samog pravila, a ne radi kazne, zar, uistinu, naš svijet ne bi poprimio jednu smislenu formu? Samo kada bismo se naučili poštivati zelenu boju na semaforima pješačkih prelaza cijeloga svijeta, sjajan početak duhovne renesanse jednim sitnim koračajem. Tek tada bismo, možda, uspjeli shvatiti da živimo u svijetu obojenom mnogim, vidljivim i nevidljivim, bojama iz kojih trebamo znati učiti i shvatati svijet. Dakako, ne treba zaboraviti da je svaka boja ustvari spoj neke nijanse crne i bijele, otkuda potiče realno sagledavanje svih stvari, ali zar treba našu dušu da uskratimo za sve one različite informacije i osjećanja što ih sa sobom donese ogromni spektar boja!? Svi smo ustvari samo djevojčice i dječaci što u bojankama svog života bojimo likove onako kako mi želimo, pretapajući boje u riječi, zvuk ili bilo šta drugo čime je naša duša nadarena. I to je čovjek, duševni umjetnik smješten u jednu tjelesnu bojanku.

visoko.co.ba