Od privremenog čekanja do sudskih sporova: Pandemija koronavirusa probleme radnika u tekstilnoj industriji dovela do usijanja

Problemi radnika u Industriji tekstila, obuće i kože u Bosni i Hercegovini brojni su, od potplaćenosti, do nemogućnosti ostvarivanja svih radničkih prava. Pandemija koronavirusa otkrila je brojne nedostatke i pokazala pravo lice svih problema sa kojima se suočavaju zaposleni u ovoj industriji, u kojoj žene čine većinu radne snage.

Tome svjedoči i primjer jedne od kompanija tekstilne industrije iz Visokog, gdje je veliki broj radnika ostao bez posla vrlo brzo nakon proglašenja globalnog stanja pandemije uzrokovane pojavom koronavirusa (COVID-19). Kako je posvjedočio naš sagovornik (ime poznato redakciji), nagomilani problemi kulminirali su u vrijeme pandemije.

“Već gotovo 16 godina zaposlenik sam jedne od visočkih kompanija, na brojnim poslovima iz domena tekstilne industrije, a posljednjih šest godina kao radnik u fabrici kože. Riječ je o jako teškim, fizički zahtjevnim poslovima, koje smo svi mi kao radnici obavljali, ali i pored svih tih fizičkih poteškoća, u posljednjih nekoliko godina naišli smo na brojne probleme koji se tiču kršenja radničkih prava u našoj firmi”, počeo je razgovor za naš portal naš sagovornik.

Analiza položaja radnika u tekstilnoj industriji BiH: Mizerne plaće, stalni strah od gubitka posla, prekovremeni i bojazan zbog koronavirusa

Ispočetka sitna nezadovoljstva radnika, brzo su se pretvorila u opće nezadovoljstvo, zbog čega su se odlučili potražiti promjenu dižući svoj glas. Ipak, vrlo rijetko su nailazili na kvalitetna i istinska rješenja njihovih problema.

“Kad kažem sitni problemi, mislim na općenito nezadovoljstvo uvjetima rada. Prvenstveno, u godinama ranije, radnici su se žalili na probleme sa godišnjim odmorima ili prekovremenim satima. Recimo, dugi niz godina radili smo bukvalno svaki dan, pa i tokom državnih i vjerskih praznika, a prekovremeni sati postali su gotovo svakodnevica, iako nam taj prekovremeni radni nije bio plaćen. Nakon što se nekolicina nas radnika pobunila uspjeli smo dobiti plaćene prekovremene sate, ali ponovno nedovoljno i mizerno, zbog čega je svakako nezadovoljstvo raslo”, pojasnio je naš sagovornik.

Drugo veće kršenje radničkih prava na koje su naišli zaposlenici iz ove fabrike ogledalo se u nepoštivanju prava radnika na zakonski određen broj dana godišnjeg odmora. Ipak, uz cijelu njihovu borbu, naišli su tek na prebacivanje odgovornosti.

“Jedan od drugih velikih problema bio je problem korištenja godišnjih odmora, te bukvalno niti jedan radnik nije bio u mogućnosti do kraja iskoristiti sve dane godišnjeg odmora. U najboljem slučaju dobijali smo mogućnost da iskoristimo 14 dana godišnjeg odmora, bez obzira na to koliko nam dana po zakonu pripada. Pokušali smo i to riješiti, ali sve se dešavalo po principu: Obratimo se šefu, on nas uputi odjelu za ljudske resurse, oni nam ponovo kažu da se obratimo šefu i tako ukrug, prebacivanje odgovornosti.Također, recimo, dešavalo se da su radnici koji su donori krvi, koji po zakonu imaju pravo na privremeno odsustvo nakon što doniraju krv, morali dolaziti na posao bez obzira na tu zakonsku obavezu. Tako da smo bili svjedoci niza kršenja radničkih, ali i ljudskih prava, uz naravno mizerne plaće koje su jedva pokrivale život dostojan čovjeka”, dodao je.

Svi problemi radnika i apsolutno nepoštivanje njihovih prava isplivali su na površinu proglašenjem globalnog stanja pandemije koronavirusa u martu 2020. godine. Tada je veći broj kvalifikovanih radnika, vrsnih majstora i dugogodišnjih zaposlenika, odlukom menadžmenta ove firme ostao bez posla.

“Još prije pojave koronavirusa postojali su problemi sa proizvodnjom, zbog gubitka nekih velikih klijenata i poslova, a koronavirus donio je svoje poteškoće i probleme. U tom trenutku, naši šefovi odlučili su se prvo privremeno poslati radnike na čekanje, nakon čega je ogroman broj njih, od kojih su mnogi sa potpisanim ugovorima o radi na neodređeno vrijeme, dobili poziv iz firme da dođu na razgovor, na kojem im je ponuđen sporazumni prekid ugovora. Ukratko, menadžment je „lovio u mutnom“ i pokušao da nađe način da otpusti radnike sa kojima imaju ugovore na neodređeno, te im je za raskid ugovora, ponižavajuće, ponudio otpremninu u visini tri prosječne plaće. Čak ni to nije bilo pravedno, jer nisu nudili otpremninu u visini tri prosječne plaće u Federaciji BiH, nego tri prosječne plaće u toj firmi, što je zapravo minimalac od 426 KM.

Radnici su se naravno pobunili na takav čin, mnogi od njih su čak i tužili firmu, te su i dan danas bez zaposlenja, bez ikakvih primanja i očekuju ishode sudskih postupaka koji će Bog zna kada biti okončani. Na taj način firma je ipak postigla ono što je željela, a to je da smanji broj radnika u proizvodnji tokom trajanja perioda pandemije koronavirusa. S druge strane, kolegice i kolege koje su ostale u radnom odnosu „ginu“ od posla zbog nedostatka radne snage, te su prisiljeni ogroman broj dana raditi prekovremeno, po 12 sati, kako bi stigli sve zadate ciljeve”, kazao nam je sagovornik, koji zbog zabrinutosti za svoj posao i egzistenciju nije želio otkriti svoj identitet.

U svim tim nedaćama radnici su pokušavali da se sindikalno organiziraju, da zajednički djeluju i pokušaju doći do rješenja svojih problema, ali kako nam je kazao naš sagovornik, ni to nije prošlo bez opstrukcija menadžmenta, koji je na sve načine pokušao da ospori tu zakonsku mogućnost radnika da se sindikalno organiziraju i bore za svoja prava.

“Na svu sreću, ja sam uspio da pronađem posao u drugoj fabrici, gdje i danas radim, ali veliki broj mojih kolegica i kolega nije takve sreće, te je njihova egzistencija dovedena u pitanje zbog svih tih problema. To zapravo i jeste glavni problem današnje Industrije tekstila, obuće i kože, gdje veliki broj radnika ima problem kako da ostvari svoja prava, odnosno gdje su obespravljeni i gdje su uvijek poslodavci u povlaštenijem i povoljnijem položaju, dok su radnici potrošna snaga i gdje su poslodavci u stanju da ih zamijene u bilo kojem trenutku, kada to njima odgovara ili kada se počnu boriti za svoja osnovna prava. A ne vidim ni situaciju u kojoj bi moglo doći do promjena, bez obzira na sve, jer politički i drugi faktori utječu na to da će radnici još dugo biti u nepovoljnom položaju, a to je i razlog zašto veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine odlaze da žive i rade van zemlje”, zaključio je naš sagovornik.

Visoko.co.ba/Redakcija