U potpunom političkom haosu koji vlada planetom skoro da ništa više nije iznenađenje.
Sve je teže pronaći jednostavan način, razumljiv svima, ne bi li se dokučilo šta se to zapravo dešava, ko je protiv koga, ko je s kim i zašto. Uostalom, smisao haosa i jeste uz ostalo – ne shvatiti.
Minulih sedmica kruži internetom jedna “jako ozbiljna” sprdnja. Na račun je predsjednika najveće i najmoćnije svjetske države koji se za samo koju sedmicu sprema za odlazak u istoriju – kakvu, takvu. Za one koji ne znaju, evo te kobajagi šale. Može joj se još i dodavati.
Kažu, Obama okupio one koji baš ne shvataju šta se to sve dešava na Bliskom Istoku, pa veli:
Let me explain! Jasno mi je da su neki od vas zbunjeni tim što se događa na Bliskom Istoku. A evo o čemu se radi. Mi tamo podržavamo iračku vladu u borbi protiv ISIL-a. Mi ne volimo ISIL, ali ISIL podržava Saudijska Arabija koja je naš strateški partner. Mi ne volimo Assada u Siriji. Podržavamo borbu protiv njega, ali ISIL se također bori protiv njega. Mi ne volimo Iran, ali Iran podržava iračku vladu u borbi protiv ISIL-a. Turska je sada saveznik s Rusima a Rusi su naši neprijatelji. Turci ne vole Iračane koje mi podržavamo, ali su s nama u NATO-u pa smo partneri. Naš najbolji saveznik u Siriji protiv ISIL-a su Kurdi. Turci su protiv Kurda. Mi smo protiv Nusra Fronta, ali ne damo da ih Rusi i Assad pobijede u Alepu. Tako neki od naših neprijatelja podržavaju naše prijatelje, neki neprijatelji su sada naši prijatelji a neki od naših neprijatelja se bore protiv ostalih naših neprijatelja za koje ne želimo da budu poraženi, ali mi ne želimo da naši neprijatelji koji se bore protiv naših neprijatelja pobijede…
Rekao bi ozbiljan čovjek, ovo je neozbiljno u raspravi o ozbiljnoj temi. Jeste, ali ako neko ima vremena i malo strpljenja, uz elementarne informacije o tome tamo, ustanovit će sasvim lako da je svaka tvrdnja u gornjoj “sprdnji” zapravo tačna.
Sve to što se danas dešava na ovakav način nije “palo s neba”. Ogromna je i krvava energija uložena u raspad svega, da bi najmoćniji i najbezočniji iza zavjese profitirali. Kao što je zadivljujuća energija uložena i u projekat pranja uma unaokolo po svijetu kako bi se sve moglo “objasniti” tako da više nema smisla ništa pitati, mada ništa nije jasno. “Novi Bliski Istok” koji jeste projekt od početka, sada se gradi na tim razvalinama.
Pogledajmo samo veliku završnicu koja se zove pobjeda nad ISIL-om. To je pitanje dana u Iraku, u Mosulu, a odmah nakon toga na redu je Raqa u Siriji. ISIL-a neće biti, ali ništa neće biti kao prije. Amerikanci ulaze u Irak kroz “pobjedu nad ISIL-om”. Teško će odatle izaći. Rusi su ušli u Siriju, i slijepcu je jasno – trajno. Turci su ušli na sjever Sirije a sve čine ovih dana da se zabarikadiraju i u dijelu Iraka. Vidjet ćemo ko će ih i kako istjerati. U pozadini svega šaptom je pala Palestina, niko o njoj više i ne progovara. Ilegalna jevrejska naselja na otetoj palestinskoj zemlji niču kao pečurke posle kiše. Gledao sam nedavno jedno od njih, kroz žicu sa libanske strane, miran život, niko ih ne dira, milina. Ministar odbrane Izraela Avigdor Lieberman, nekada izbacivač u diskotekama u Moldaviji, sada otvoreno prijeti svakome ko spomene ta naselja… Saudijska Arabija i Izrael bliži su danas nego mnoge arapske zemlje između sebe, a Tel Aviv ni Ankari nije više kobajagi mrzak kao prije godinu-dvije. O podjeli Iraka i Sirije govori se kao o gotovoj stvari. A gdje su još novi-stari snovi o “velikom Izraelu”, oni u Istambulu o ponovo imperiji, u Saudijskoj Arabiji o “proširenju” na Jemen i Bahrein, u Libiji o novom carstvu ISIL-a ili nečeg sličnog…To se zove “Novi Bliski Istok” Brzezinskog i Kagana.
Sila i siledžije pobijedili su one koji su mislili da su mudri. Porazi onih što nisu imali hrabrosti oduprijeti se, poput Obame, dolazili su najavljeno. Uz otvorene poruke šta će biti. Sjetimo se samo “palestinskog pitanja” i ritualnih a nerealiziranih prijetnji Baracka Obame. Od Kaira još 2009. kada je glasno poručio da je mir na temeljima dvije države, uz prestanak izgradnje jevrejskih naselja tamo, u vrhu prioriteta američke politike. Pa mu Netanyahu iza leđa pokazao od šake do lakta i nastavio gradnju. Potom Hillary Clintonkao državna sekretarka pojasnila glasno da “predsjednik misli sasvim precizno na sva naselja, ne samo na neka…”. Netanyahu opet nastavio gradnju. Usput, ta Hillary danas kaže da će joj prvi potez ako uđe u Bijelu kuću biti – poziv Netanyahuu u posjetu.Da ne bude zabune ko koga voli.
U nastavku groteske Joe Biden došao u Jeruzalem 2010. i kazao u Knesetu političkoj eliti Izraela da moraju odustati od gradnje tada planiranih 1.600 kuća na okupiranoj Zapadnoj obali i 112 u Istočnom, palestinskom Jeruzalemu. Otišao Biden popodne da odspava prije večernjeg prijema s Netanyahuom, a Ministarstvo unutrašnjih poslova Izraela donijelo odluku o gradnji! Netanyahu se “izvinio” do daske poniženom Bidenu na večeri, kaže “nije znao za odluku”. Tako već počinje i zavitlavanje. Američki potpredsjednik otišao a Netanyahu nastavio gradnju svih 1.712 kuća.
I tako do danas, bezbroj puta. Netanyahu, naravno, nije imao izbora. Obustava gradnje i nastavka otimačine preostale Palestine, gubitak je vlasti koju je i dobio na obećanju da će graditi i otimati. Ostalo mu je, zato, da pokazuje Obami, “lideru svijeta”, od šake do lakta. Pa ako slučajno prođe, ok. Ako ne prođe i sila ga nebeska satare jer joj se usprotivio, makar će znati da je pokušao. I prošlo mu.
Podjednako nerealan i nespreman da ide do kraja Obama je bio i u slučaju Assadu u augustu 2011. Poručio mu važno da “mora otići”. Assadova priča s odgovorom, mada drugačija, na vlastitoj zemlji i s vlastitom vojskom, bila je slična. Obama onda uronio u razne kombinatorike što su porodile onu šegu sa “let me explain”. S Rusima, Iranom i silom drugih Assadovih partnera u Siriji, ne može izaći nakraj u igri čija je pravila sam kreirao a koja – ovako vođena – nije mogla biti pobjednička. Ne zato što nije jak, već zato što nije shvatio da nije više sam. I da se razaranje svjetskih principa uvijek vraća kao bumerang. Neko je pametan ovih dana u samoj Americi tu politiku nazvao “out of ideas”.
Tako se dolazi i do pasaža u historiji u kojem će pisati da je od 1967. godine do danas Obama jedini predsjednik Amerike kojem je uspjelo da ne realizira ama baš nikakav plan u vezi s Bliskim Istokom. A imao je ne nikakav, već veliki, grandiozni plan koji se temelji na pravdi, nekadašnjim međunarodnim principima i odlukama za Palestinu. I samo tako osigurava trajnu sigurnost Izraelu – stvaranjem palestinske države na njihovoj teritoriji, bez otete zemlje i na silu pumpanih naselja za doseljenike koji tamo u nikada nisu živjeli.
No, u svekolikom haosu okolo u kojem nema više iznenađenja, evo prilike o kojoj se šuška unaokolo, a koja bi omogućila da postpredsjednik Obama u lukavom nadmetanju s predsjednikom Obamom pobijedi i promijeni onaj mogući pasaž u historiji: U danima nakon izbora novog predsjednika, ma ko to bio, a prije inauguracije, Obama ima pravo i mogućnost da podrži već pripremanu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, ma čija bila, a već se sluti da će biti Francuska, kojom će se priznati Palestina kao država u punom kapacitetu, što otvara vrata za sve ono za što su bila zatvorena do sada. Obamina odlazeća ekipa to može ili ne potezanjem veta na tu rezoluciju, ili čak i glasanjem za nju, što nije neophodno ali, obraz je obraz a osveta je osveta, bar to nije strano američkoj politici.
Ovo mnogi i u Americi i u Izraelu ispotiha slute. I pišu o tome. Hillary je već molila Obamu da nešto slično ne uradi, da joj kao predsjednici ne zagorčava život unaprijed. Ovu varijantu – ako ne krenu ka pregovorima s Palestincima na temeljima koncepta dvije države, i ako u susret tome ne prekinu s gradnjom naselja, Netanyahuu je nedavno precizno saopćio Joe Biden, ponižen na tom terenu 2011. godine. Tako bi i loša situacija s Rusima bila manje gubitna.
Zanimljivo zvuči ali, i mnogo lakše igre danas su neizvjesne, ma kako bile velike. Jedina utjeha Obami, ako se sve završi za njega mučno, kako danas izgleda, jeste da teško može optužiti bilo koga drugog za surovi sud historije, pogotovo što je postojala šansa za uskakanje u voz pravednika koji već kreće. No, sve će se znati vrlo brzo, ko je pobijedio, jedan ili drugi Obama.
visoko.ba/radiosarajevo.ba
