O značenju idžtihada i njegovom odnosu prema mišljenju (re’j)

Piše: Said Shabbar

Idžtihad: etimologija, značenje u kontekstu islamskog prava i njegova upotreba kao tehničkog termina

Trokonsonantski korijen dž-h-d, vokaliziran kao džehede ili džahude, označava ‘ulaganje napora’. Većina rječnika, među njima i Lisan el-‘Areb, prave razliku između glagola džehede i džahude, pri čemu džehede jednostavno označava ‘ulaganje napora’, dok džahude upućuje na isti proces, ali uz dodatni element tegobe i poteškoće. Najčešće korištene riječi izvedene iz korijena dž-h-d jesu glagolske imenice džihad i mudžāhede, koje označavaju proces ulaganja ekstremnog napora i truda na nivou govora ili djelovanja, dok imenice medžhūd i tedžāhud, koje imaju isto značenje kao idžtihad, tj. proces marljivog ulaganja napora ili napora koji je na taj način uložen. El-Džurdžani je definirao idžtihad kao “ulaganje napora radi postizanja željenog cilja putem indukcije na temelju činjenica i dokaza”.

Korijen dž-h-d nalazimo u brojnim izvedenicama u Kur’anu, uključujući džāhede (džāhedāktudžāhidūndžāhidhum) i idžihad, bilo da proces na koji se upućuje ima veze s naporom koji se ulaže u oružanom sukobu, trošenjem bogatstva ili pozivanjem drugih da prihvate poruku istine. Ez-Zamahšeri razumijeva frazu džuhdehum ili džehdehum u suri et-Tevbe (9:79) u značenju “njihova energija ili snaga”, dok je Muhammed Asad prevodi kao “(skromne plodove) njihovog truda”.

Pojam idžtihad nije uopće prisutan u Kur’anu. Međutim, smisao koju ova riječ prenosi, tj. napor koji čini moralno odgovorna osoba s ciljem pridržavanja islamskih učenja i izgradnje prosperiteta na zemlji, prisutna je na mnogim mjestima u Kur’anu. Što se tiče hadiske literature, ona se odnosi na specifične pravne aspekte idžtihada. Naprimjer, prenosi se da je ‘Aiša, govoreći o okolnostima početka primanja Objave,, citirala Poslanikove (a. s.) riječi: “Pa me je (Džibril) uzeo i pritisnuo tako da sam potrošio svu svoju energiju.” Drugi primjer nalazimo u izjavi koja se pripisuje ‘Amru ibn el-‘Asu, da je rekao: “Ako vladar donese presudu utemeljenu na naporu da dosegne istinu, pa njegova presuda bude ispravna, imat će za to dvije nagrade. Ako, pak, njegova presuda bude pogrešna, imat će jednu nagradu.” Komentirajući ovu izjavu u Me’alim es-Sunenu, el-Hattabi navodi: “Vladar čija je presuda pogrešna i dalje ima nagradu jer je njegov trud da dođe do istine jedan oblik ibadeta. On se ne nagrađuje zbog greške, ali ne snosi ni krivicu zbog nje.”

Ako neko donese sud o nečemu za što nije kvalificiran da govori, neće za to imati nagradu, bez obzira da li je njegov sud pogrešan ili ispravan. Zapravo, snosit će krivicu zato što tako postupa. Ako, nasuprot tome, učena osoba koja je kvalificirana da govori o datoj temi, iznese sud o datoj temi, imat će za to nagradu, čak i ako je njegov sud pogrešan, jer se interpretativni napor koji je uložio – njegov idžtihad – u potrazi za istinom smatra jednim vidom ibadeta. Neznanje i nedostatak kompetencija vjerovatno će odvesti pojedinca do greške, dok će znanje i kompetencija vjerovatno odvesti do ispravnog suda. Nepotrebno je isticati da su učenjaci saglasni o tome da se donošenje suda povjerava onome za koga se vjeruje da će presuditi najispravnije, a ne onima koji će ispravno suditi samo u rijetkim ili iznimnim situacijama.

Et-Tirmizi je zabilježio događaj u kojem je Poslanik (a. s.) upitao Mu’aza ibn Džebela, kada ga je slao da služi kao sudija u Jemenu, kako će suditi o pitanjima koja iznesu pred njega. Mu’az je odgovorio: “Sudit ću na osnovu onoga što je u Allahovoj Knjizi.” Poslanik je onda upitao Mu’aza kako će suditi o pitanju koje nije tretirano u Allahovoj Knjizi. Na to je Mu’az odgovorio: “Onda ću svoj sud utemeljiti na Sunnetu (primjeru) Allahovog Vjerovjesnika.” Kako će onda suditi ako se neko pitanje ne tretira u Poslanikovom (a. s.) primjeru? Ovdje je Mu’az kazao: “Učinit ću napor da formiram vlastito mišljenje (edžtehidu re’ji).” Nakon što je to čuo, Poslanik (a. s.) je uskliknuo: “Hvala Allahu, Koji je podario uspjeh izaslaniku Allahovog Vjerovjesnika!” Diskutirajući o ovom hadisu, Ibn Hazm je citirao Sufjana ibn ‘Ujejnu u djelu el-Ahkam: “Kazavši edžtehidu re’ji, Mu’az je htio reći da će se posavjetovati s onima koji znaju više od njega, a ne da će jednostavno iznijeti vlastito mišljenje.” Razlog zbog kojeg je Ibn Hazm citirao izjavu Sufjana ibn ‘Ujejne jeste da diskreditira praksu idžtihada koja uključuje iznošenje ličnog suda. To je svakako u skladu s Ibn Hazmovom privrženošću zahirijskoj školi mišljenja, koja odbacuje oslanjanje na lično mišljenje i princip analogije te ograničava argumentaciju u formuliranju pravnih pravila na tri izvora: (1) Kur’an, (2) Sunnet i (3) autoritativni konsenzus (idžma’) Poslanikovih (a. s.) ashaba.

Nakon što su vodeće škole islamske jurisprudencije ustanovljene a islamski pravni principi (usul el-fikh) jasno definirani, idžtihad je usmjeren prema reguliranju i standardiziranju. U toj fazi, većina razlika između definicija usul el-fikha kod učenjaka mogu se dovesti u vezu s uvjetima za mudžtehida (osobu koja se bavi idžtihadom) na kojima oni insistiraju, pitanjima koja su predmet idžtihada i / ili vrstama pravila koja su uključena – pravna, spekulativna, praktična, racionalna i dr.

Ibn Hazm navodi u el-Ahkamu: “U kontekstu islamskog prava pojam idžtihad odnosi se na pokušaj da se dođe do pravila za neki slučaj na osnovu svih relevantnih dokaza.” El-Gazali (u. 505. h. / 1111) primijećuje “da učenjaci upotrebljavaju pojam idžtihad kako bi ukazali specifično na napor da se saznaju pravila koja su utemeljena na islamskom pravu”. Ustvari, precizna odredba da je izvođenje pravnih pravila zadatak mudžtehida bila je od suštinske važnosti za tehničku definiciju idžtihada koja se razvila protekom vremena i ona koja je odvojila idžtihad od drugih vrsta pravničkih napora. Druga djelovanja pravnika, iako mogu imati neke elemente koji su zajednički s idžtihadom, ipak se razlikuju od njega, pa se pojam idžtihad ne odnosi na njih. Eš-Šafi’i (u. 201. h. / 820.) u svoje je vrijeme nastojao definirati pojam kijas (analogijsko zaključivanje) na isto tako precizan i striktan način. Međutim, e-Gazali je prigovarao ovom eš-Šafi’jevom nastojanju. Jer zadaci koje obuhvata pravno zaključivanje širi su od onih koji su obuhvaćeni analogijskim zaključivanjem.

Učenjaci su se također razišli u vezi s pitanjem da li da rasprave o pitanjima koja se odnose na razum i logiku klasificiraju kao jednu vrstu idžtihada. Neki su zauzeli stav da takve diskusije ne spadaju u polje idžtihada, dok su drugi zastupali da su racionalne analize koje su relevantne za pravna pravila i stvari vjere i vjerovanja i same jedna vrsta idžtihada.

Prema Imamu el-Gazaliju, jedna teorija može biti spekulativna (zannijje) ili kategorička (kat’ijje). Kada se iznosi pravilo o spekulativnim pitanjima, onda nema “ispravnog” ili “pogrešnog”. Međutim, u odnosu na kategorička pitanja, učenjak će biti kriv za pogrešno postupanje ako iznese pogrešno pravilo. Kategorička pitanja se dalje dijele na tri kategorije: (1) kelamijje (skolastička), (2) usulijje (ona koja se tiču islamskih pravnih principa – usul) i (3) fikhijje (pravnička). Pod “skolastičkim” el-Gazali misli na pitanja koja spadaju u polje čistog razuma i intelekta. Istina se na ovom polju posmatra kao jedinstvena. Stoga, svako ko iznese pravilo koje je u sukobu s ovom istinom, kriv je za pogrešno postupanje. U odnosu na pravne principe, el-Gazali smatra da je konsenzus (idžma’) islamske znanstvene zajednice valjana osnova za argumentiranje, kao i analogijsko zaključivanje (kijas) i pojedinačne hadiske predaje. Što se tiče pravničkih pitanja, ona uključuju, naprimjer, pitanja koja se odnose na obavezni karakter pet dnevnih namaza i sl.

U spomenutim poljima idžtihad se vrednuje shodno dvama kriterijima: (1) da li se tiče spekulativnih ili kategoričkih pitanja i (2) da li je ispravan ili pogrešan. Drugi kriterij u vezi je s prvim u svim pitanjima vjerskog znanja, a ne samo u pravničkim pitanjima.

Štaviše, svako od spomenutih polja (teologija, islamski pravni principi i pravnička pitanja) povezano je s posebnim metodom istraživanja, indukcije i upotrebe dokaza. Ako, pak, dato pitanje nije religijsko po svojoj naravi, kao što je sastav materijalnih tijela, onda učenjak koji dođe do pogrešnog zaključka u odnosu na to pitanje nije kriv za pogrešno postupanje, niti učenjak koji dođe do ispravnog zaključka zaslužuje bilo kakvu posebnu nagradu.

Problem koji ostaje odnosi se na neuspjeh muslimanske zajednice da drži korak s intelektualnim i racionalnim razvojem drugih civilizacija. Jedan principijelan razlog prisutnosti ovog problema jest taj što je koncept idžtihada, koji je jedno vrijeme primjenjivan u različitim društvenim sferama unutar okvira jasnih religijskih principa, bio ograničen na sferu pravnog promišljanja. Jurisprudencija je nekada bila primarna pokretačka snaga intelektualnog uspjeha muslimanskog društva. Međutim, kada je ona došla u fazu stagnacije i povlačenja, uloga razuma u muslimanskom društvu doživjela je snažan udarac, idžtihad je postao dio prošlosti, a muslimanska zajednica počela je gubiti poziciju vodeće svjetske civilizacije koju je nekada uživala.

Da bi povratila svoju nekadašnju viđenost i razvoj, muslimanska zajednica treba obnoviti široku praksu idžtihada, imajući u vidu da svaka pojedinačna sfera života, politika, ekonomija, islamska jurisprudencija, hadiske nauke, lingvistika i njene discipline, ili neke druge, jeste povezana sa specifičnim metodima zaključivanja.

U svom djelu el-Idžtihad ve el-idžma’ (Idžtihad i konsenzus) Isma’il R. el-Faruqi iznosi stav da je sve manja upotreba idžtihada kod islamskih učenjaka prilikom izvođenja pravila iz islamskih pravnih tekstova ili pravnih izvora bila posljedica nazadovanja same islamske svijesti. Dokaz tog nazadovanja može se vidjeti, kako on komentira, u činjenici da su se nakon dugog perioda uspavanosti, muslimanska društva probudila i ustanovila da su sav njihov namještaj, odjeća, sredstva zabave, moderne akademske discipline i arhitektura zapravo evropski. Čak su i njihovi jezici pomiješani s evropskim pojmovima.

Idžtihad i mišljenje (Er-re’j)

Ibn ‘Abd el-Berr (u. 463. h. / 1071) bio je jedan od prvih naučnika koji su diskutirali o ovom pitanju. Jedno poglavlje svoje knjige Džami’ bejan el-‘ilm ve fadlih, koje je naslovio “Formiranje mišljenja idžtihadom (idžtihad er-re’j) u skladu s čvrstim principima onda kada nema eksplicitnog teksta”, podredio je ovom pitanju. U ovom poglavlju citirao je brojne predaje i hadise koji se prenose od ashaba Poslanika (a. s.) u vezi s konceptom idžtihada er-re’ja. Sljedeće poglavlje naslovio je “Naučna kritika mišljenja (er-re’j), pretpostavke (ez-zann), neutemeljenog analogijskog zaključivanja (el-kijas ‘ala gajri asl) i neispravnost postavljanja mnoštva pitanja (‘ajb el-iksar min el-mesa’il dun i’tibar)”, u kojem je naveo hadise i predaje koje se bave pitanjima uz oslonac na mišljenje (re’j).

U svom djelu I’lam el-muvekki’in Ibn el-Kajjim (u. 751. h. / 1350) podijelo je mišljenja na tri kategorije: (1) potpuno neispravno, (2) ispravno i (3) sumnjivo. Potom je pružio opširan i detaljan opis ovih triju kategorija i razlika među njima.

Stavovi muslimanskih naučnika prema mišljenju mogu se razvrstati u sljedeća dva pristupa: (1) da je mišljenje hvale vrijedno jer je zasnovano na uputstvima Kur’ana, Sunneta i konsenzusa muslimanske naučne zajednice i (2) da je mišljenje pokuđeno. Imam Šafija izjednačio je kijas s idžtihadom, upotrebljavajući ova dva pojma sinonimno. Čineći to, Šafija je nastojao izbjeći miješanje idžtihada s pravnom preferencijom (istihsan), koja uključuje zasnivanje pravila na interesima ljudi a ne striktno na sličnostima starog i novog slučaja, kao što je to u kijasu. Ebu el-Velid el-Badži primjećuje da je razlog ovog Šafijinog stava to što su se njegovi prethodnici, poput Ebu Hanife (u. 150. h. / 772) i Malika ibn Enesa (u. 179. h. / 795) koristili istihsanom, posmatrajući ovu praksu kao prihvatljivu i, štaviše, pohvalnu.

Prema Mustafi Abd er-Rezzaku, moderna islamska učenost gleda na praksu idžtihada koji se temelji na mišljenju, prilikom formuliranja pravnih pravila, kao jedan od najranijih rezultata racionalne perspektive koja se počela razvijati među muslimanskim misliocima. Racionalna perspektiva koja se razvila i stasala uz podršku Kur’ana, dovela je do nastanka islamskih pravnih škola kao i discipline koja je poznata kao usul el-fikh ili principi islamske jurisprudencije.

Prema Fethiju ed-Durejniju (1923–2013) er-re’j ili idžtihad er-re’j nije manifestacija isključivo apstraktnog mišljenja. Uostalom, apstraktno mišljenje nije izvor zakonodavstva u islamu. Zapravo, to je uzurpacija Božijeg prava da propisuje kakvo treba biti ponašanje ljudi. Kada se naučnik bavi idžtihadom koji se temelji na mišljenju, stav koji on formira nije zasnovan samo na logici jezika i očiglednim značenjima koje prenose riječi upotrijebljene u tekstu. Zapravo, kada se naučnik upušta u ovu vrstu idžtihada, vezom između teksta i naučnikove intelektualne sposobnosti upravljaju priznata pravila i principi kako on ne bi zapao u logičku pogrešku ili kako njime ne bi ovladale emocije, lični prohtjevi ili predrasude. Stoga, pristup koji je povezan s idžtihadom zasnovanim na mišljenju razlikuje se od pristupa koji se dovodi u vezu sa zahirijskom ili literalističkom školom mišljenja. On se, međutim, razlikuje i od pristupa kojeg slijedi filozof koji se ne oslanja ni na što drugo osim na ljudsku logiku i apstraktni razum. Ni čisto lingvistički pristup, niti čisto racionalni pristup nisu u potpunosti koherentni s prirodom islamskog procesa kreiranja prava, koji se zasniva na svetim tekstovima (Kur’an i Sunnet), značenjima koja su iz njih izvedena, ljudskoj volji i duhu kao i ciljevima i intencijama ovih tekstova. 

Pojam idžtihad koristi se nasuprot drugim pojmovima, kao što su tefsir (objašnjenje ili egzegeza), te’vil (interpretacija) i drugi. Edib es-Salih (r. 1926) definirao je tefsir kao “pojašnjenje značenja riječi i načina na koji one ukazuju na (vjerske) propise i pravila kako bi se primijenio tekst na temelju ispravnog razumijevanja”. S obzirom na ovu definiciju tefsira, svrha idžtihada u procesu tefsira jeste da pojasni i značenje teksta i njegove pravne implikacije i primjene. Kao takav, idžtihad o kojem govorimo pripada prvoj kategoriji koja je ranije spomenuta, naime, pohvalnom razumijevanju koje ostaje vjerno islamskom pravu koje je zasnovano na Kur’anu i Sunnetu. Što se tiče pojma re’j, upotrebljavamo ga ovdje kao sinonim idžtihadu. Prema riječima Husejna ez-Zehebija (1915–1977), tefsir koji se temelji na re’ju (et-tefsir bi er-re’j) jeste način objašnjenja Kur’ana putem idžtihada s obzirom na temeljito poznavanje alata koji su neophodni da bi se upustilo u ovaj proces.

Što se tiče te’vila ili interpretacije, ed-Durejni ga definira ovako:

Vitalni izdanak idžtihada er-re’ja temelji se na metodima koji su rezultat poznavanja islamskih pravnih principa. Te’vil podrazumijeva odmak od površnog, intuitivnog razumijevanja riječi ka nekom drugom značenju koje se temelji na tekstualnom dokazu, općem pravilu ili svrhovitosti islamskog prava. Takvo razumijevanje validno je i čvrsto utemeljeno.

Preveo: Nedim Begović

Tekst je deo poglavlja knjige “Idžtihad i obnova” koju je 2019. godine publikovao Centar za napredne studije. Tekst je objavljen uz dozvolu izdavača.


 algoritam.net