O mrtvima samo najbolje riječi jer smo im ih za života ostali dužni

Plaši me a i rastužuje činjenica koliko svi kolektivno umijemo da volimo mrtve, a da ne primjećujemo žive. Umijemo da prema mrtvom budemo bolji nego što smo ikad prema njemu bili dok je bio živ. Dok su svi ti mrtvi bili živi, bili su samo jedni od mnogih, bili su nekima nikakvi, mnogima dobri, a samo rijetkima posebni. Kada im tijelo u treptaju oka smrša za onaj 21 gram, svima postaju najbolji, jedinstveni, svoji, talentovani, dobri ljudi.

Kako to da otvoreno pokazujemo emocije, volimo i plačemo, veličamo i nedostajemo tek onda kada se pokojnik više nikada neće vratiti, kada nas više ne može ni vidjeti ni čuti. Kako to da dok smo svi među živima merimo, kalkulišemo, traktiziramo, dajemo emocije na kašičicu i čuvamo se a tek kad je dockan  dozvolimo sebi da pokažemo saosjećajnost i slabost? Ko nas je tome naučio? Ko nas je od ljubavi odučio? I ko nam je rekao da mrtvom vrijedi reći sve ljepote koje smo mu ćutali dok je bio živ?

Kako je moguće da svi do jednog znamo da bi trebalo drugačije a da to drugačije niko od nas ne radi? Zašto smo počeli da za nekog ko je emotivan, otvoren i srdačan govorimo da je lud, da je puko, da je patetičan. Od kada je iskazivanje ljubavi, divljenja i poštovanja počelo da se kategoriše kao nešto loše? Ko nas je pustio da na toliku stranputicu odemo?

Umjesto da o ljubavi govorimo dok glasa imamo, da srce dajemo dok god ume da lupa, mi sve to radimo tek na sahranama kad nečija usta i srce zanijeme zanavijek. Mi se tad raspričamo i rasplačemo umjesto da baš tad zaćutimo. Radimo sve suprotno. Redoslijed nam je izvrnut naglavačke. Među živima komplimenti su izgubili bitku sa sujetama pa više ne mogu biti davani. Volim Te je izgubilo dvoboj sa Strahom od Bola pa se više ne sme izgovarati. Pristojnost je izgubila borbu sa snishodljivošću pa više ne smije izlaziti na ulice. Dobrota je poražena u konačnom obračunu sa koristoljubljem pa je državnim dekretom zabranjena.

Tako su sujete, strahovi i snishodljivost na vlasti sve dok smrt ne dođe po svoje. Tada na momenat uplašeni njenom brutalnošću zaboravimo na sve zabrane pa počnemo javno da volimo, dozvolimo sebi da zaplačemo pred drugima, konačno se pustimo pa kažemo neke lijepe reči. Toliko su zakasnile da se u njih ne može ni vjerovati. Tek tad kad je već kasno, uradimo to toliko kratko i tiho da izgleda kao da nam se omaklo.

Iako su nam tijela živa, mi iznutra oživimo kao ljudi samo na trenutak i to tek onda kad nam smrt ispred naših noseva priprijeti utokom željna ruskog ruleta odvodeći preko reda neke nama bliske ili znane. A onda se opet sutradan zaboravimo. Opet zaćutimo, opet odumremo. Zato budimo ljudi dok smo živi, volimo, pomozimo, oprostimo dok za sve to imamo vremena i dok muzika traje. I ne lajmo mnogo na pogrebima jer umesto svega što mi imamo da kažemo o pokojnima znajući ih dok su bili ovdje, bitnije je šta će oni mislti o nama kada odu na onu drugu stranu.