Nijaz Aganhodžić, profesor u Medresi “Osman ef. Redžović” : Znam čovjeka koji je izgubio posao u Siriji samo zato jer je spomenuo rat u BiH

Poseban fenomen su Facebook statusi ovdašnjih bh. dušebrižnika i samoprozvanih poznavatelja sirijskog problema, pa ćete nerijetko naići na one koji podržavaju režim Bashara al Assada, ne znajući kakva je pozadina cjelokupne priče o njemu i porodici kojoj pripada, ali ćete naići i na one koji podržavaju razne militantne i terorističke frakcije koje također nemaju veze sa otporom Sirijaca.

Mnogo je i onih koji podržavaju utjecaj Rusije i stranih sila na ratištima u Siriji, ali u svemu tome postoji jedna neoboriva i bolna činjenica. Najskuplju kartu u Siriji plaća sirijski narod. Ne vjerujem da su se djeca, žene i starci opredijelili da podržavaju jednu, drugu ili treću stranu. U Alepu je sada aktuelno samo jedno pitanje – kako preživjeti?

Za Source.ba portal je govorio hafiz Nijaz Aganhodžić, koji radi kao profesor u Medresi “Osman ef. Redžović” u Visokom. Nijaz je nekoliko godina živio u Siriji, s obzirom da je studirao u Damasku, glavnom gradu ove zemlje. I u vrijeme kada je on bio student, porodica Al Assad je vladala Sirijom.

“Svjedoci smo krvavom, surovom ratu u Siriji u kojem se ne biraju sredstva za ostvarenje ciljeva i koji traje od 2011. godine i što je interesantno, kako vrijeme prolazi, taj rat ne jenjava i sve je suroviji. Svi razumni ljudi svijeta, naročito mi koji smo vidjeli i osjetili rat na svojoj koži, to osuđujemo i apelujemo da se zaustavi.  Nažalost, svijet je nepravedan i licemjeran, naročito velike sile, kada je u pitanju Sirija. Politika duplih mjerila je izvor svih nepravdi. Omoguće jednom narodu slobodu izbora, a to isto drugom ne dozvole. Koliko je moguće očekivati da se ovo stanje u Siriji promjeni, ni sam ne znam. Sirija ima bogatu historiju, koja se mogla vidjeti golim okom. Nije se mnogo ulagalo u infrastrukturu, tako da se ne može kazati da je bila izrazito moderna zemlja. Posebno bogatstvo Sirije je njen narod. Zaista, to je narod pun dobrote i topline. Sve se može nadoknaditi, ali nažalost, najveća žrtva ovog rata je narod. A tu žrtvu, taj gubitak je nemoguće nadoknaditi”, kaže za Source.ba portal Nijaz Aganhodžić.

S obzirom da brojni ljudi u BiH i ostatku svijeta miješaju lonce i poklopce kada je u pitanju Sirija, upitali smo ga, iz njegove perspektive jer je nekoliko godina živio u ovoj zemlji, da nam pojasni šta je glavni uzrok problema u Siriji, te kako gleda na predsjednika te zemlje, Bashara al Assada.

“Postoje vanjski i unutrašnji akteri ovog rata i njihovi su motivi različiti. Unutrašnji akteri su sljedeći:

1) Režim na čelu sa Al Assadom, čovjekom koji je naslijedio vlast nakon smrti oca Hafiza Al Assada, 2000. godine. Taj režim pripada Bas partiji, koja zajedno sa porodicom Hafiz vlada Sirijom skoro 50 godina. Njihovi motivi su očiti, a dovoljan dokaz za to je činjenica da bogatstvo porodice Assad iznosi 122 milijarde dolara. To bogatstvo ne posjeduju ni mnoge države. Možete li zamisliti koliko je bogataša u tom režimu, koji će uništiti i državu i narod da to zadrže? Svi prihodi od nafte, sva trgovina je u posjedu ljudi iz ovog režima, a jadni narod od toga nije imao ništa. Svjedoci smo šta taj režim sada radi svome narodu.

2) Drugi unutrašnji akter je narod. Po podacima iz 2010. godine, Sirija je imala 23 miliona stanovnika. Od toga je 76,1% Arapa sunija, 11,5% alevija, 3% Druza, 4,5 % kršćana. Sunije, iako su ogromna većina u Siriji, nisu imali nikakve vlasti, ni prava. Sirijom vladaju alevije, a i predsjednik Bashar i njegova porodica su alevije. U državnom aparatu, u policiji, u vojsci, u obavještajnim službama glavnu riječ imaju alevije. Mnogi ljudi su zatvarani, obespravljeni, protjerani, mnogi iz zatvora nikad nisu izašli. Pravo na slobodu govora i mišljenja je oduzeto. Imami i hatibi su zatvarani, ukoliko ukažu na grešku.

Znam čovjeka koji je izgubio posao samo zato što je spomenuo rat u BiH. Većina stanovnika je bila siromašna,  plate su bile veoma niske i mnogi su radili i dva, tri posla da prehrane porodicu. Sunije, iako većina, nisu mogli birati svoje predstavnike u vlasti, a ako se i organizuju izbori, to je već bilo unaprijed izrežirano. Primjer je promjena Ustava Sirije u jednom danu, kada je umro Hafiz Al Assad. Bashar je imao manje od 40 godina, a po ustavu predsjednik nije mogao biti mlađi od 40 godina. Interes obespravljene većine je bio da imaju pravo koje imaju ljudi u demokratskim društvima, da imaju pravo birati vlast i da budu birani. I to su tražili u mirnim demonstracijama, na koje je režim odgovorio oružjem. Sva sila tog režima je usmjerena protiv naroda. Kakav je odgovor mogao ponuditi narod na takvu reakciju režima. Bili su primorani da se brane, pa i oružjem.

3) Treći unutrašnji faktor su terorističke organizacije kao što je ISIL, koje su proizvod režima i to sa ciljem da se opravdaju zločini protiv naroda i da se legalna borba naroda za ljudska prava diskreditira. Najbolji dokaz za kazano je činjenica da su najveće žrtve tih terorističkih organizacija sunije. Inače, obavještajna služba režima je pratila i svaki korak naroda i agenti su bili toliko prisutni u narodu, da se svako svakoga bojao (ako sjedi pet ljudi, četvorica su vjerovatno agenti).

4) Imamo vanjske aktere, a glavni su SAD, Rusija i Iran. I sami možete zaključiti da je to borba velikih na teritoriji malih. Sigurno da svi imaju svoje interese, no ja bih spomenuo jedan, zajednički svim vanjskim akterima. To je uništenje muslimana, sunija u Siriji i uništenje infrastrukture države. Pogledajte samo razmjere razaranja, ubijanja civila i oružja koja se koristi. Oko 13 miliona je raseljeno unutar države, nekoliko miliona van države, koliko je ubijenih, ranjenih… Taj gubitak se ne može nadoknaditi, a imajući u vidu da Sirija graniči sa Izraelom, imajući u vidu da je sigurnost Izraelu upravo u ovakvim ratovima u susjednim zemljama, imajući u vidu i politiku velikih sila da kontroliraju broj stanovnika, zaključujemo da je to glavni interes vanjskih aktera.

Imajući u vidu činjenicu da porodica Assad vlada Sirijom od 1971. godine (tada je na vlast došao Hafiz Al Assad, Basharov otac), imajući u vidu pokolj koji je vojska izvršila 1982. u gradu Hami, imajući u vidu ono što sada radi Bashar, imajući u vidu ogromno bogatstvo koje posjeduje ova porodica, nameće se zaključak da su oni tlačitelji naroda. Zapravo, režim ne bi mogao opstati bez represije i tlačenja, bez obzira ko je na čelu režima”, kaže hafiz Aganhodžić.

Naš sagovornik je doživio nekoliko čudnih situacija tokom studiraja u ovoj zemlji. Svojevremeno su ga ljudi pitali odakle je, a kada bi im rekao da dolazi iz BiH dobijao bi odgovor/konstataciju da je BiH u Rusiji, te bi dobijao nova pitanja koja su glasila: “Kada je primio islam”.

“Obrazovni sistem u ovakvom režimu je pod apsolutnom kontrolom. Cilj režima je da narod bude neupućen i nepismen. Lakše će vladati situacijom. I siromaštvo je onemogućavalo da se ljudi obrazuju. Mnogo vremena su provodili radeći, a zarađeni novac je usmjeravan na puko preživljavanje. Režim je posebno kontrolisao medije, tako da je program služio za indoktrinaciju i zatupljivanje. A država je bila prilično zatvorena za vanjski svijet, pa su satelitski programi i internet bili nedostupni dugo vremena”, kaže na kraju razgovora za Source.ba portal Nijaz Aganhodžić, profesor u Medresi “Osman ef. Redžović” u Visokom, koji je svojevremeno strudirao u Siriji.