Bili su zajedno od ranog jutra. Prvo su otrčali do ciglane gdje su, iza leđa čuvara, maznuli dvije svježe, još nepečene cigle. Zamijesivši ih s vodom dobili su gustu, ljepljivu masu. Baš onakvu, kakva je dobra za gađanje. Teškim kuglicama gline su zasuli ploču sa imenom ulice sve dok se više ni slovo nije moglo pročitati.
Koza, stariji i zrikav deran, uze kamenčić između nožnih prstiju i baci ga podaleko. Mlađi, Žile, pokuša to isto, ali ne uspije da ga baci ni čestit metar. Da bi nekako opravdao svoj neuspjeh reče:
„Hako može najdalje od sve raje..“, a zatim doda: „Ja ne mogu zato što sam lomio palac.“
Hodali su po parku, čupali travu bosim nogama, duvali jedan drugom maslačak u lice i kosu, smijali se i tobož tukli, provjerili da li je njihov „bunker“, napravljen u gustom grmlju, još uvijek netaknut i neotkriven od druge raje. To mjesto im je služilo kao skrovište gdje su mogli da puše svoje prve cigarete kupljene na komad, a naveče, da neprimijećeni iz njega posmatraju ljubavne parove na klupama. U njemu su krojili planove o budućim avanturama, krili svoje drvene mačeve i strijele i lukove…
Kada su se umorili od jurcanja, sjedoše na kameni zid. Koza predloži: „Ajmo maznut nešto iz zelenare?“
Žile samo slegnu ramenima. Nije mu se mililo.
Sjedili su neko vrijeme šuteći, a onda se javi Žile. Tek tako. Da nešto kaže: „Znaš li koji je najbrži auto na svijetu?“
„ROJS-ROJS!“
„E, vala, nije. ‘Plava ptica’ je najbrži. A i ne kaže se ROJS-ROJS, nego ROLS-ROJS“.
Kozi ne bi drago što ga Žile, mlađi, ispravlja. Šutio je, razmišljao nešto, a onda lukavo škiljeći svojim zrikavim okom najednom upita Žileta: „Kako ti je stara?“
Žile se trže: „U bolnici je.“
„Otkud znaš da je u bolnici? Što joj nikad ne odeš u posjetu?“
„Nije ovdje u bolnici. U Beogradu je“.
„Dobro, a kad će se vratiti?“
„Treba skoro. Ne znam“.
„Oš da ti ja kažem kad će se vratiti?“
„Otkud ti? Kada? Kada to?“
„Kad se i moj stari vrati iz Njemačke!“
„A kad će se tvoj stari vratiti? Kakve on ima veze s mojom starom?“
„Moj stari se neće nikada vratiti. Nikad“.
„Šta lupaš budalo? Otkud ti znaš? Baš me briga za tvog starog! Moja stara će se vratiti, a uostalom – idem iduće nedjelje u Beograd da je posjetim…“, slaga Žile.
Koza se kratko nasmije, pa reče: „Lažeš!“
Žiletu su se oči već punile suzama i on povika: „Ne lažem! Ne lažem! To tebi za inat idem. A ti idi svom starom u Njemačku.“
Koza ga pogleda, pa kad mu vidje suze u očima, bi mu krivo što je ovaj razgovor ikako i počinjao, pa prekide sve ono što je smislio u glavi da kaže Žiletu: kako se njegov stari neće vratiti, kao ni Žiletova majka, iz prostog razloga što nije postojao ni Beograd ni Njemačka, što su oboje bili mrtvi, davno su pokopani. Nema ih više. “Glina”. Samo njih djecu to foliraju.
Skoči sa zida i viknu: „Ko zadnji do zelenare: šupak!“
Otrčaše niz ulicu.
Žile je trčao preko volje. Nešto mu se trgalo u duši.
visoko.ba/slobodna-bosna.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.