Nevzeta Begić / Lično iskustvo: Covid odjeljenje u Zenici – Heroji u bijelom

U tišini sobe oporavljajući  se od korone , dugo sam razmišljala da li napisati ovaj tekst ili ne. U razgovoru sa ljudima, posebno učenim savjetovali su mi da napišem i to iz više razloga. Jedan od njih je prevazilaženje tuge koja me je obuzela zbog ličnog gubitka u porodici. Iskreno, nemam snage razgovarati, ali evo mogu nešto napisati.

Nakon preležanih 11 dana u Covid odjeljenju Zenica i nakon medicinske pomoći, Allahovom milošću sam dobila drugu priliku. Ovaj tekst isključivo želim da shvatite samo kao dobronamjeran, u formi sugestije i nikako drugačije. Uvijek sam se vodila u životu sljedećim: Ono što je dobro treba pohvaliti i praktikovati, a ono što može bolje, težiti izmijeniti.

Pozdravljam sve što se radi kako na kantonalnom , tako i na lokalnom nivou, na čelu sa vrijednim ministrom Jupićem da se održi i spasi svaki život.

Ne zovu ih đabe „ heroji u bijelom  –  naše ljekare „ ,medicinsko osoblje, koji se iskreno bore, što sam se i lično uvjerila, za  svaki život.

Nekoliko noći sam bila smještena preko puta anestezije, dijela gdje su najteži bolesnici.

Svašta sam se nagledala, a ono što me je posebno dojmilo borba da ljudi ostanu u životu. Cijelu jednu noć, tim ljekara sa borio za život jedne žene, koja je nažalost u jutarnjim satima tu bitku izgubila.  Glavni anesteziolog, mislim da je on, bacio je kapu s glsve, s velikim žaljenjem. Sva tuga i žal za neuspjehom se odražavala na umornim licima i pored kovid odijela.

U vizite vam dolaze razni timovi ljekara, zbog zaštite i procedure se smjenjuju. Obilaze pacijente i svakom na osnovu ranijih parametara koji se mjere tokom dana, npr. saturacija, zgrušavanja krvi, šećer, pritisak itd , kao i nakon razgovora s pacijentima , ljekar određuje terapiju i saopštava je osoblju koje je uz njega u viziti i zapisuje tu terapiju.

Nažalost, ono što treba definitivno mijenjati je uključivanje većeg broja medicinskog osoblja, jer to osoblje zbog opterećenosti ili  nedostatka lijekova nekada ne  dijeli potpunu terapiju pacijentima. Često nemaju lijek koji je propisao ljekar, na šta se ljutim. Mišljenja sam da se porodici treba saopštiti koji lijekovi trebaju, a bolnica ne posjeduje, kako bi ih lično nabavili. To obavezno uvesti u praksu.

Medicinsko osoblje ne stiže zbog opterećenosti dijeliti dodatnu vitaminsku terapiju. U svakog  pacijenta u ormariću ćete pronaći Vitamin c, d, selen, imuno, ali đaba toliko si bolestan da ih sam ne možeš uzeti i popiti. Jedna sestra ne može biti sama dežurna cijelu noć, neophodna joj je pomoć. Tu bi se mogli uključiti i volonteri, o kojima ću nešto kasnije napisati, hvala Bogu ima i takvih.

Primjetila sam zaposlen je određen broj mladića, koji stavljaju boce s kiseonikom pacijentima i održavaju ih na životu, kao i obavljaju premještanje pacijenata. Ovom prilikom im se zahvaljujem od srca. Kada zavisiš od kiseonika veoma je važno da li je osoba svjesna toga kada te isključe da te hvata panika, grcaš, kašlješ, tijelo ti se počne tresti i nakon toga jedva vratiš saturaciju u neke normalnije granice. I da je osoba  savjesna da ne kasni i čeka da se boca skroz isprazni.   Moram reći tu posebno do izražaja dolazi kućni odgoj. Nisu svi isti, ali bilo je i onih koji pjevaju u 2 ili 3 sata ujutro, koji su drski i moliš ih da dođu na vrijeme dok ti se nije potrošio kiseonik. Većina ih je savjesna, ali na odnosu osoblje – pacijent , se kod ove omladine treba poraditi. Možda je samo do njihove mladosti, ali kao pristalica obrazovanja, mišljenja sam da se trebaju dodatno educirati.

Definitivno, što treba mijenjati je pitanje posteljina. Žalosno je da ležiš danima, sto puta preznojen, a posteljine se ne mijenjaju. Kako onda u proces ozdravljenja kada konstantno ležiš u onom zaraženom od početka?

Pomenula sam volontere. Jednu veoma tešku noć za mene prišla mi je prelijepa plava djevojka, sa imenom Kanita. Tada sam osjetila prvi put njen parfem, Bože miris mi se vratio. Ja joj to i rekoh i bi joj drago. Ona mi je tu noć pomogla da se osjećam ljudskim bićem. Pomogla mi da se presvučem, obrisala me, namazala kremom koju je sama donijela i rekla mi sutra ću vam ja od sebe donijeti kremu ne sekirajte se, da možete mazati tijelo. Ne mogu vam reći koju zahvalnost sam osjećala prema toj djevojci. Onda mi je rekla da ona dobrovoljno volontira. I to su ti svijetli primjeri koje treba slijediti. Bilo je i volontera fizioterapeuta koji vas bukvalno uče disati, jer taj se refleks izgubi zbog maske i kiseonika, oni također puno znače.

Na kraju ide šlag i u ovom mom tekstu je tako.

One zaslužuju da se o njima i posebno piše. To su drage servirke koje dijele hranu pacijentima. I njima se posebnmo ovom prilikom zahvaljujem. Svojoj dragoj Rukiji i njenim kolegicama Jasmini, Edini, Amini, nek mi ne zamjere ako sam nekog izostavila.

Te žene su toliki humanisti. Bukvalno su me otpitale dok nisam sama počela da jedem, mene i sve ostale u sobi. S tolikom ljubavlju, s tolikom pažnjom pristupaju pacijentu, da ne možeš da povjeruješ.

Jedna servirka na cijelo  kovid odjeljenje je malo , nehumano i i to treba mijenjati, jer one ne samo da dijele, nego hrane i poje pacijente što je veoma važno kako bi ozdravio. Pohvalno je dijele se ogromne količine ukusnog čaja, ali ako ne možeš sama da ga uzmeš, on samo stoji dok divne žene ne dođu. Sipaju vodu, stavljaju vitamine, dodaju, navlače čarape i pokrivaju vas. Mislim da sve ovo nije u njihovom opisu posla, ali one to dodatno čine. Čine kao i žene koje čiste. One vidjela sam ne smiju da prilaze pacijentima, ali uvijek upute toplu riječ i kažu vam zvat ću sestru. I zovu je.

Međuljudski odnosi su posebno razvijeni i pacijenti se međusobno solidarišu. Vjerujte to vam vraća vjeru u ljude i nadu da će biti bolje. Jedan lijep gest od strane žene po imenu Selvedina, kada mi je dala izrezanu jabuku na tanke listiće i bolesna mi je dogurala da je mogu uzeti, neću nkada zaboraviti. Uzimajući listić po listić ispod maske, mislim da  ta jabuka je bila prekretnica, jer prvi put ujutro da sam nešto pojela nakon pet dana. Neću zaboraviti i utješne riječi  Zulfide iz Zenice, koja me je toliko tješila kao najrođenijeg,  kada su mi iz sobe odvezli majku. Mnoge bi ovdje još mogla navesti, ali hvala Bogu oni to znaju, njima sam se uživo zahvalila.

Što se tiče našeg Visokog i tu ću navesti par rečenica. U svom odlasku ljekaru, primanja infuzije, kiseonika, ne mogu izdvojiti ni jednu ružnu riječ. Čeka se činjenica je (mislim da se radi na tome i da su se uvele promjene na bolje), ali za svaku pohvalu je rad ljekara i osoblja. Izdvojila bi jedan biser kojeg naša općina ni u kom slučaju ne smije izgubiti. Molim i druge doktore, doktorice  da se ne ljute, ali zadesilo se da mi je prvu pomoć ukazivala jedna te ista  mlada doktorica više puta. Primajući infuziju pomno sam je pratila, kako je mene i kako je studiozno sve i druge pacijente pregledala. Tačno vidiš da vlada situacijom. Ja je upitah kako se zove, reče: Nejra Mlačo .

Sve mi je bilo jasno, naša zlatna studentica – „Ponos dekana“, vjerujte nije đaba joj ta titula.

Medicinsko osoblje je ljubazno, pomaže vam i pazi prilikom davanja infuzije kada vam ne mogu naći venu, trude se da vas minimalno bodu. Zamislite koliko samo pacijenata treba da snimi pluća i koliko snage treba da imaju uposleni i na tom odjelu i da rade u covid odijelima, a ljekari da sve te pacijente pregledaju i saslušaju. Treba biti realan.

Na kraju da završim, mada bi sigurno roman mogla napisati.

Hvala svima koji na bilo koji način nastoje i rade da se pomogne ljudima. Ovo nije vrijeme mržnje, zamjeranja, namjernog širenja panike, kritikovanja svega i svakog. Zato ponavljam da ovo moje javno pisanje nije kritikovanje, nego sugestija, ispomoć u cilju prevazilaženja prepreka i problema. Da radimo  na tome, kako bi nam svima bilo bolje.

Nažalost moja mati rahmet joj duši, je izgubila bitku za život i umrla je od ove opake bolesti.

Zato, ja i svi mi ostali koji smo, ili bili bolesni ili ostali bez dragih ljudi, ne možemo da shvatimo one koji još ne vjeruju da postoji ova bolest i i koji se ne pridržavaju zaštitinih mjera. Nesavjesno je biti u izolaciji, a ne poštivati je, imati simptome i raditi, djecu bolesnu u školu slati, radnje, markete ne dezinficirati  itd, da ne nabrajam. Neophodno je da se stanovništvo vakciniše i nadam se da ćemo uskoro imati priliku i biti nam osigurane vakcine.

 Ako nećeš čuvati sebe, čuvaj druge. Budimo ljudi i čuvajmo se uzajamno…

Visoko.co.ba/Nevzeta Begić