Nermina Vehabović Rudež (NS): Završena je 14.sjednica Općinskog vijeća i zadnja u ovoj godini

Napraviću mali uvod. Naime, oduvijek me je zanimalo ljudsko ponašanje i tražila sam odgovore na to pitanje. Fakultet je bio mjesto gdje sam otkrila da nikad neću dobiti tačan i konačan odgovor na pitanje „Zašto se ljudi ponašaju kako se ponašaju“. Prvi „udarac“ je bio kada je na prijemnom ispitu profesor Dunđerović, vrsni socijalni psiholog, nas studente pitao zašto upisujemo fakultet, a ja sva ponosna izgovorih: “Zato što želim da upoznam čovjeka“. On uz blagi ironični osmijeh i šeretski pogleda uzvrati: “Draga kolegice zna se tačno koliko je od Keopsove piramide do mjeseca, ali se još ne zna zašto čovjeka boli glava“.

I tako, od tada sam istraživala, propitkivala sebe, istraživala, čitala, promatrala, dok nisam došla do Teorije izbora i koja je postala moja „sveta knjiga“, moja filozofija. Bilo je to prije 20 godina, dobila sam i dobijam neke vrlo važne odgovore i od tada se bavm njome testirajući je u privatnom životu i profesionalnom radu. Saznadoh kroz Teoriju izbora da čovjek uvijek radi za sebe, a nikad protiv drugih, šta god da radi. Naučih, da ono što drugi rade prema meni je njihov izbor, a ja uvijek mogu da izaberem šta ću raditi prema njima, ne moram odgovoriti „istom mjerom“. Saznadoh još da drugi imaju svoje svjetove kvalitete različite o mojih. Naučih još da šta god da čovjek radi, radi da bi zadovoljio svoje potrebe. Saznadoh da čovjek uvijek ima izbor i da je odgovoran za ono što radi 100%, i niko ga ne može nagovoriti da radi što ne želi, izuzev ako mu ne prijti smrću. Eh bilo je lako čitati, ali najteže je bilo primijeniti u sopstvenom životu, ali bila sam odlučna da isprobavam i radim na sebi i radi sebe i radi meni dragih osoba. Upravo poznavajući Teoriju izbora odlučih ući u politiku i tu pokušati primijeniti ono što znam, a znam nešto. Vodeći se Teorijom izbora prihvatih da je Vijeće sastavljeno od ljudi koji uvijek rade za sebe, nikad protiv drugih i da svako od vijećnika zadovoljava neku od svojih potreba, obično za materijalnom sigurnošću ili moći. Tamo sjede vijećnici pozicije i opozicije i svi su odgovorni 100% za ono što rade. Dakle, kada vijećnici pozicije odluče da su uvijek protiv onoga što predlaže opozicija znači da preuzimaju odgovornost za svoje loše i dobre izbore. Mozda im se tako ne čini, ali posljedice tih izbora će ih o tome obavijestiti. Ti isti vijećnici iz pozicije su odlučili da se „kriju „ iza sadašnje načelnice i nije njena krivica što oni odlučuju da se ponašaju pasivno, davanjem minimalnog doprinosa na Vijeću. Vjerujem da nije lako biti načelnica, ali bi bilo puno lakše imati uz sebe vijećnike koji krtički razmišljaju, a ne poslušno klimaju glavom. Da su ti isti vijećnici željni da daju doprinos aktivnom radu Vijeća, a ne samo sebi lično, mogli bi na internim sastancima kvalitetno diskutovati, pokazati da imaju svoje mišljenje i doći do toga da se slaganje sa opozicijom u nekim tačkama ne znači kapitulaciju. Međutim, lakše se kriti iza načelnice i boriti se za svoju poziciju i status, po uvriježenom mišljenju :“šta češ, šuti i radi kako ti kažu, ionako su svi isti“. Ne može me niko uvjeriti da se toliko plaše načelnice i da vjeruju da bi ih mogla „uništiti“. Ako je to tako, to znači da su pristali na dobrovoljni zatvor.

Dakle 14. sjednica Vijeća prošla je tako što nije uvažen niti jedan amandman opoziciji, koliko god je bio smislen i zastupao interese građana. Niti je uvaženo da komunalne takse budu manje, niti da poljoprivrednici, trudnice, invalidi, djeca sa posebnim potrebama dobiju više izdvajanja iz budžeta. Želim napomenuti da koliko god su amandamni, prijedlozi, inicijative bile dobre za građanstvo, niti jednom podignutom rukom nisu dali doprinos usvajanju tih inicijativa.

Na primjer, mi u OO Naša stranka, ne dozvoljavamo da jedan odlučuje već se pokušavamo dogovarati, procjenjujemo šta je po našem mišljenju dobro za građane da bi se osjećali dostojanstveno u ovom gradu, a ne da budu građani drugog i trećeg reda. Ja ne dižem listić „protiv“ da bih bila protiv pozicije, niti zato što se „nekoga plašim“, dižem kada smatram da odluke nisu dobre.

Umjesto zaključka: da bi ova zemlja, grad, sela išla naprijed moramo izaći iz malograđanskog mentaliteta, iz uvjerenja da drugi žele da nas „unište“, da drugi rade „protiv nas“, da ništa nije u našim rukama, uvjerenja da neko kontroliše naše odluke, kriti se iza nekih „figura“ i praviti se da nije do nas. Gospodo uvijek je do nas lično. Mi smo ti koji možemo ovu državu SVI ZAJEDNO UZ KVALITETNU DISKUSIJU I DIJALOG i SARADNJU pokrenuti naprijed.

(P.S.Čudim se kako naši političari koji pregovaraju u vanjskoj politici uopšte išta dogovore kad svi „bolujemo od iste bolesti“, a to je da smo uvijek žrtve NEKOGA I NEČEGA, ne znamo šta znači kvalitetna diskusija i pregovaranje o razlikama.)

Izvor: Facebook profil Nermina Vehabović Rudež