Nemirna Bosna

Piše : Edin Urjan Kukavica

Bosna i Hercegovina ne može biti nacionalna država kakve su, uzet ćemo za primjer samo najbliže okruženje Hrvatska i Srbija, ali ni tronacionalna jer to je model po kojem trenutno funkcionira i
svjedoci smo, ne liči ni na šta, za što bi se među pristojnim riječima mogao naći odgovarajući izraz. Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj su većinski narodi i nacije i čine jedino što većinskim narodima
priliči – nastoje svoje zemlje učiniti što je moguće stabilnijim i čvršćim nacionalnim državama i lansirati ih makar pod nebesa.

Srbi u Bosni i Hrvati u Hercegovini, pak, čine sve da BiH povuku što je moguće bliže dnu, s jedne strane ono što generacijama njihovih precima nije ni naumpadalo – „siju i sade u Bosni i Hercegovini, a Boga mole da kiša pada u Srbiji i Hrvatskoj“, a sa druge, ono što njihovim prethodnicima i brojnim drugim/ostalim nije uspjelo stoljećima: prije svega da svoju zemlju – Bosnu i Hercegovinu – obezdržave koliko god je to moguće, vjerujući da će time za svoje narode osigurati bolje uvjete za život nego što to imaju u jedinstvenoj državi Bosni i Hercegovini, razdiru i
rastaču njeno stoljetno tkivo formirajući kvazi i paradržavne tvorevine administrativnom republikom i virtualnim – ekonomskim – trećim entitetom.

Bošnjaci u Srbiji i Bošnjaci u Hrvatskoj, kao manjine, traže način da svoje statuse – kakvi god oni bili – učine što je moguće stabilnijim i da ih unaprijede iz puke vjerske zajednice makar u nacionalnu manjinu sa svim pravima koja im jamči europska Povelja o pravima manjina ili kako se izbore ili, u najgorem slučaju, kako god im bude.

Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, kao neupitno najbrojniji narod, bez obzira na procente, već dvije decenije jedva drže glavu „iznad vode“ i nesnalaženjem, pa i neznanjem, uporno strijeme da
najbrojniji narod identificiraju sa vjerskom zajednicom, čini se, „prepisujući“ to od Srba jer su samo oni do sada uspjeli do te mjere identificirati srpstvo i svetosavlje da bi svaki pokušaj razdvajanja
ponajviše sličio operaciji Sijamskih blizanaca sraslih srcem. I medicinskim laicima je jasno da takva operacija može završiti samo smrću jednog ili obojice „blizanaca“. Nije teško dokučiti u koju se i
kakvu opasnost takvom „politikom“ dovode Bošnjaci u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci u Bosni i Hercegovini kao većinski narod žive na jedva jednoj četvrtini teritorija svoje zemlje i države, nisu u stanju i ne dopušta im se prilika da formiraju državu koja, iako ne bi bila jaka i
nacionalna, bila bi makar normalna i funkcionalna u mjeri da svim njenim stanovnicima bude jednako dobro ili loše.

Politički interesi bosanskohercegovačkih etničkih političkih elita prije svega izvanjski, a potom i iznutar, temelje se uglavnom na emotivnoj ili emocijskoj razini više nego na bilo kojoj drugoj
identifikaciji sa većim i značajnijim „igračima“ na regionalnom i širem geopolitičkom prizorištu. Željeni i strogo čuvani status quo u Bosni i Hercegovini održava se samo i isključivo uzajamnim
pothranjivanjem strahova: „bošnjaka“ da će se zemlja raspasti, „srba“ da će se BiH unitarizirati (šta god to značilo), a „hrvata“ da će se jednom ipak objelodaniti rezultati popisa iz 2013. godine…

Prema najnovijim vijestima mogu mirno spavati jer popisa neće biti ni 2021. U navedenom kontekstualnom okruženju rješenja za Bosnu i Hercegovinu, makar ona koja se naziru na obzoru, svode se na samo dvije solucije: 1. sekularnu, građansku, državu nacija po ugledu na neke postojeće, naprimjer Belgiju ili 2. raspad ili disoluciju zemlje.

Budući da prva opcija ponajviše podsjeća na „unitarnu“ BiH može se računati da će i Srbi i Srbijanci, ali i Hrvati i Hrvati u doglednom političkom konsenzusu protiv nje aktivirati sve raspoložive resurse usprkos činjenici da im takva država osigurava čak više prava nego što ih sada imaju. No, kako takva država obavezuje na vladavinu prava odnosno provođenje zakona umjesto dosadašnjeg samo izglasavanja i sprječavanja aktiviranja i funkcioniranja nadležnih institucija, može se reći da će protiv nje biti i aktualni bošnjački politički subjekti. Ostaje dakle, raspad zemlje ili njena podjela na tri „entiteta“ koji de facto već postoje i funkcioniraju premda su de jure samo djelimično definirani.

Disolucija Bosne ili, razumljivije njen raspad moguć je – usprkos svim ostalim tvrdnjama i više ili manje uspješnim pokušajima – samo uz saglasnost i uz pomoć Bošnjaka. Premda nema Bošnjaka koji se neće zakleti da bi to po bilo koju cijenu dopustio bošnjačka politička elita to čini indoktriniranjem Bošnjaka jednom opskurnom teorijom i još opskurnijom praksom koja po svemu uglavnom podsjeća na ljubav – turkofilijom! Odnosno, tvrdnjom da smo mi, Bošnjaci muslimani od dolaska Turaka u Bosnu naovamo… čemu se protivi sve: od zdravog razuma do istinoljubive historiografije.

Naime, osim što izravno potvrđuje nacionalističke i velikodržavne projekte i stoljetne tendencije politike komšija i susjeda (ako smo došli onda je sasvim normalno da odemo), sudbinu Bošnjaka kao naroda (ne nacije) izravno vezuje za sudbinu političkog projekta u jednoj dalekoj zemlji osuđujući ih na političku smrt u slučaju pada režima AK partije u Turskoj.Treća izgledna opcija, status quo je osim što je trećespomenuta ustvari prva, jer je najizglednija.

Nažalost, ljudi koji žele moć i vlast u ovakvom okruženju najprikladniji su da je steknu i dovoljno ironično napose, najneprikladniji da je koriste. Imajući na umu prirodu vlasti u BiH – prijateljsko-rođako ovladavanje i raspolaganje resursima i budžetima – političke subjekte uključene u proces vladanja Bosnom i Hercegovinom svodi na njihovu stvarnu suštinu koju je nemoguće drugačije nasloviti nego kartelima. 

Patria