Nelikvidnost kao posljedica bh. krize

NELIKVIDNOST KAO POSLJEDICA BH KRIZE JAVNOG I PRIVATNOG SEKTORA I KAKO DALJE

Piše : Izudin Kešetović, član Kruga 99

 Posljedice krize izazvane pandemijom će se ogledati u likvidnosti. Nelikvidnost se najednostavnije može definisati kao nedostatk novca za izmirivanje tekućih obaveza. Dugoročno se javlja nesolventnost kao posljedica gubitka kapitala izazvane smanjenjem poslovne aktivnosti. 

Standardne mjere vlada

Mjere koje poduzimaju vlade u okruženju,  kao i u BiH, su standardne. Radi se o preraspodjeli sredstava budžeta putem rebalansa. Zatim, stvara se fond novčanih sredstava za saniranje gubitka radnih mjesta. I na kraju se pokušava sa garancijskim fondovima obezbijediti kreditna sredstva banaka privrednom sektoru. Jednostavno, radi se o „klišeu” koji je prihvaćen i u čemu nema ništa sporno. Suština će se pokazati u izvedbenom obliku,  jer svaki oblik preraspodjele nosi i rizike. Prve oblike rizika mogli smo vidjeti u suspenziji redovnih procedura javnih nabavki. Rizik gubitka radnih mjesta je prenesen na privatni sektor dok je javna uprava zaštićena stečenim pravom. Penzioneri dođu kao kolateralna šteta uništenog penzionog fonda. Priča o garancijskim fondovima i razvojnoj banci, na našu nesreću,  uvijek je završavala sa velikim kriminalom i prevarama. Ostale mjere u formi suspenzije, odgode ili reprogramiranja bile bi normalne i u najnormalnijim bosanskohercegovačkim prilikama da se ima više sluha za probleme preduzeća i građana.

Historijat i zakonitost kriza na prostoru ex Jugoslavije

Naslijeđene krize iz sistema ex Jugoslavije su eskalirale prvo visokom inflacijom, upadom u monetarni sistem,  pljačkom deviza i ratom kao najvećim oblikom destrukcije. Gubitak stotine hiljada ljudskih života, raseljeno i osiromašeno stanovništvo je bila cijena velikodržavnih projekata koji su završeni pljačkom u uslovima ratne ekonomije i pretvorbe društvene u državnu svojinu. Poslijeratna obnova i priliv novca po osnovu donacija i povoljnih kredita pratile su velike afere sa vidljivim kriminalom bez bilo kakvih sankcija. Legalizacija ratne pljačke,  „akumulacije kapitala“ u privatizaciji, koja se graniči sa pljačkom i opštoj evaziji javnih prihoda ima oblike utaje i kriminala. I dok su se svjetske ekonomije 2008. godine borile sa hipotekarnom i posljedicama ekonomske krize, bosanskohercegovačko društvo je zapadalo u opšte stanje latargije i apatičnosti. Umjesto moći ekonomije uspostavljena je moć političke oligarhije. Stope rasta  DBP ( društvenog bruto proizvoda ) sve do 2014.godine bile su oko 1%, da bi u 2014. godini u vrijeme velikih poplava i socijalnih nemira  zabilježili stopu rasta od 1,2%. Pomaci su se počeli osjećati u narednih 5 (pet) godina kada su stope   iznosile  3,1%, i rekordnih 3,2% u 2016. godini. Procjene za 2019. godinu bile su na razini od oko 2,7%.  Rast DBP – a sa 14 milijardi eura ili oko 28 milijardi KM u 2014. godini skočio je na 16,8 milijardi eura ili oko 33 milijarde KM u 2018. godini. To su indikatori koji pokazuju da smo na oko 9 000 DBP po stanovniku. Sličnu sudbinu su dijelile i ekonomije u bližem okruženju sa razlikom u tome što je BiH zadržala ubjedljivo posljednje mjesto na skali. Takva ekonomijama se održavala  javnim dugom koji je na razini umjerenosti od 37,5% DBP-a , što predstavlja teret siromašnim građanima koji su izloženi stalnoj poreskoj presiji. Tekući računi su u deficitu, dok su unutrašnji dugovi eskalirali emisijom karatkoročnih vrijednosnih papira ( trezorskih zapisa i obveznica) u funkciji održavanja  likvidnosti javnog sektora. Gubici javnog sektora preduzeća i ustanova prenose se na privatni sektor kroz fiskalnu i finansijsku disciplinu. S jedne strane ogromni gubici javnog sektora koji se mjere milijardama KM imaju za posljedicu gubitke fiskalnog kapaciteta, koji se procjenjuje na oko 16 milijardi KM,  i gubitaka od najmanje  30% , što je na razini realno mogućih efekata u javnim prihodima od oko 3 milijarde KM.

Ključna pitanja monetarno- kreditne  politike

Ključna pitanja monetarno – kreditne politike BiH je u očuvanju stabilnosti domaće valute u KM  i stabilnosti bankarskog sistema kroz održavanje stope adekvatnosti kapitala kod poslovnih banaka. Rješenja su u efikasnom i nezavisnom sistemu supervizije i nadzora cijelog bankarskog sektora kome prijeti objektivna destabilizacija političkim volonterizmom vladajuće oligarhije. Opasnost se krije u želji za primarnom emisijom novca, kroz tzv. korištenje deviznih rezervi koje su  pokriće konvertibilnosti KM. Centralna banka BIH obaveznom rezervom regulira bankarski sektor koji je sam po sebi prelikvidan zbog nemogućnosti kvalitetnog kreditiranja.

Objektivno snaga bankarskog sektora  se krije u depozitnoj strukturi banaka kao posljedica teško stečenog povjerenja naslijeđenog  iz propale i  teško raspoložive devizne štednje iz prethodnog sistema.

Prva lekcija sadržana je  u monetarnoj teoriji i pitanju  kako povećati KP (kreditni potencijal) koji je rezultanta fondova ( kapitala) međubankarskih kredita, depozitne strukture i obavezne rezerve. Rezultanta ovih procesa se javlja u povećanoj novčanoj masi : M1 i M2 kao posljedica kreditne multiplikacije i stvaranja kreditnog novca. Varijable koje se odnose na kapitaliziranost banaka i međubankarske kredite su u rukama vlasnika banaka,  gdje se u najvećem obimu ili dominantno javljaju strane banke. Depozitna struktura je u najvećem obimu u rukama građana kao štednja ili novčanih sredstava koji se nalazi na računima preduzeća ili javno- pravnih tijela (države).

U ovoj lekciji se kriju veoma praktična rješenja koja bi sistemskim pristupom mogla pomoći rješavanju najvećeg problema realnog sektora (stanovništva, privrede i države).

Rješenja su veoma praktična, a čiji efekti se mogu mjeriti:

  1. Povećati kreditnu ekspanziju;
  2. Smanjiti ili svesti na najmanju mjeru bezgotovinski platni promet uz strogu fiskalizaciju (izdavanje računa u gotovinskom plaćanju) ;
  3. Uvođenje instrumenata obezbjeđenja plaćanja;
  4. Sprovođenje sistema poravnjanja dugova u sudskom predstečajnom postupku što zahtjeva usvajanje Zakona o stečaju koji je već u parlamentarnoj proceduri.

Druga lekcija sadržana je u potrebi jačanja novčane mase kao monetarnog agregata koji prati Centralna banka Bosne i Hercegovine, i to:

  1. Jača ili slabija kreditna aktivnost banaka ;
  2. Prelijevanje novca u depozite;
  3. Promjena salda potraživanja sa inostranstvom, uz povećanje doznaka iz inostranstva.

Rezultati ovih procesa su  konkretno vidljivi  i mogu  se mjeriti  kroz monetarni pregled depozitne strukture i kredita koje objavljuje Centralna banka Bosne i Hercegovine. Podaci iz 2019. pokazuju da su ukupni depoziti banaka bili 23 milijarde KM, od čega je štednja stanovništva 12,8 milijardi KM. Krediti su oko 20 milijardi KM. Omjer je 1,16. Znači , prostora ima u jačanju depozitne strukture minimalno  do nivoa DBP koji iznosi oko 34 milijarde KM i kredita za najmanje 10 milijardi KM.

Šta je cilj ove mjere?

Odgovor je jasan: riješiti najveći problem koji nas očekuje. Zadatak je povećati ukupnu količinu novca  i pokazatelje likvidnosti, što u krajnjem rezultira :

  • Rastu zaposlenosti;
  • Stabilnosti cijena;
  • Stopi rasta DBP-a;
  • Rast obima spoljnotrgovinske razmjene i smanjenje deficita trgovinske i platne bilanse.

S obzirom da sve počinje i završava se sa novcem dolazimo na područje fiskalne politike. Finansijski sektor brzo reaguje na inpute realnog sektora ekonomije. Pretpostavke su sadržane u samoj strukturi finansijskog sistema.

Neiskorišteni resursi finansijskog sektora su:

  • Industrija osiguranja;
  • Razvoj tržišta novca;
  • Razvoj tržišta kapitala;
  • Formiranje i širenju štednih zadruga i štedionica.

 Postavke fiskalne politike

Potrebno je napustiti  koncept preraspodjele javnog novca jer nije pravičan i efikasan. Umjesto toga usvojiti dva ključna principa:

  1. Politika alokacije;
  2. Politika stabilizacije.

Da bi mogli voditi ove politike ključni cilj je povećati fiskalni kapacitet države.

Koje su to mjere koje treba poduzeti?

Ključne mjere moraju biti prihvaćene kao aksiomi od kojih nema odstupanja.

 To su :

Efikasnost ubiranja javnih prihoda;

Fiskalno rasterećenje privrede i stanovništva;

Finansijska i fiskalna disciplina;

Jačanje poreske administracije .

Svaka od mjera trebala bi dovesti do toga da se obezbijedi pravna sigurnost svih subjekata u sistemu oporezivanja i zamijeni postojeći sistem koji bi se mogao nazvati „poreskom prašumom“. Na taj način bi se pojačala funkcija države u javnom sektoru usluga.

Na što se to konkretno odnosi? Odgovor je jasan:

  • Privredna infrastruktura: poljoprivreda i energetika;
  • Javno zdravstvo;
  • Javno obrazovanje;
  • Policijsko-bezbjednosne strukture;
  • Sudsko- tužilačke strukture;
  • Poreska administracija.

Cilj je povećati javne investicije kroz ulaganja u ove sektore. Po potrebi, osim domaće akumulacije potrebno je obezbijediti dodatna zaduženja iz kreditnih sredstava (domačih i ino).

Istovremeno to bi značilo korjenitu reformu javne uprave koja bi se morala prepoloviti (smanjiti) kroz:

  • Reduciranje broja zaposlenih;  
  •  Ukidanje ili  promjena načina  finansiranja  institucija kao što su : agencije, direkcije, zavodi,  službe i slično;
  •  Promjena koncepta raspodjele javnih prihoda i drugačijeg definisanja nadležnosti pojedinih nivoa vlasti;
  •  Jačanje lokalne uprave i samouprave;
  •  Veća uloga civilnog društva.

I na kraju,  ostaje potreba za efikasnim mehanizmom upravljanja javnim dugom. Ovaj problem javnog duga nije ravnomjerno tretiran na nivou entiteta i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. To se posebno odnosi na visinu unutrašnjeg duga u funkciji održavanja likvidnosti.

Priča o niskom nivou zaduženosti bi se morala posmatrati kroz princip „dobrog ili lošeg duga“. Dug u principu nije niti dobar niti loš. Zlatno pravilo duga je da se treba zaduživati samo  za ono što donosi efekat i pridonosi efikasnosti. Stoga priča o primarnoj emisiji ili emisiji novca bez pokrića je druga strana priče zaduživanja radi tekuće potrošnje. Prioritet moraju biti investicije i razvoj. Stoga fiskalna politika države mora dati odgovor na pitanje kako alocirati resurse, tojest kako podijeliti javne i privatne aktivnosti i kako iskoristiti nedovoljno iskorištene resurse onih koji su nezaposleni, nedovoljno zaposleni i pogrešno zaposleni, odnosno kako iskoristiti prirodne potencijale i stvoreno društveno bogatstvo.

Zaključna ocjena

Kriza sama po sebi pogađa sve: kako razvijene tako i manje razvijene ekonomije, kako bogatije tako i siromašnije. Suština je u tome da oni koji su razvijeniji i imaju izgrađene institucije sistema lakše saniraju posljedice krize  i brže sprovode promjene. Kriza u principu otkriva loše strane javnog i privatnog sektora. S toga su u zabludi oni koji misle da će se promjene desiti „same od sebe“. Za promjene je potreban ogroman napor. Taj napor se ogleda u tome da su stečene pozicije samo  prividne i trenutne. Osnovno izvorište promjena u Bosni i Hercegovini je u jačanju „izvorne demokratije“. Korjenite promjene u političkom sistemu su nužnost. U protivnom, država Bosna i Hercegovina će nastaviti ono što smo imali u prethodne 24 godine koje su obilježile dvije krize u približno istim vremenskim razmacima,  od 12  godina. Naredni period od 5 do 7 godina trebao bi biti šansa da se DBP dvostruko poveća, da se dvostruko povećaju plate i penzije, da broj zaposlenih naraste istom progresijom i da se izvrši korjenite promjene sistema javnog obrazovanja, javnog zdravstva i socijalne politike, te bezbijednosno – sigurnosnih struktura, sudstva i tužilaštva.