Ne, nemoj biti proaktivan ni za koga osim za sebe

I opet se, ovaj put više nego ikad prije, stavila na zadnje mjesto. Toliko nije mislila na sebe da je platila zdravljem. I sad, nakon što je dala otkaz na poslu koji ju ni na koji način nije ispunjavao, osjeća se još gore. Sram ju je i krivi se za svoje pogreške i pokušaje, za to što je dala previše sebe tamo gdje nije trebala, a premalo sebe sebi samoj. Premalo ili čak ništa sebe. Tek toliko da preživi i nastavlja se davati poslu i drugima. Dovoljno da preživi svoj život za druge.

Kaže da je kriva, a ja kažem da nije. Kaže da je neuspješna, a ja kažem da nije. Ne prestaje plakati, a ja je pokušaam smiriti i to ne tako da ju tapšam i govorim joj da će sve biti u redu nego joj govorim da je sad tako kako je i da sad kreće od nule. Nije joj odmah najjasnije što sam time mislila pa objašnjavam kako je nalaz takav kakav je, da još ima mjesta da izbjegne goru dijagnozu i da sad može regirati jer ima vremena za sebe.

Govorim joj da je na neki način super da se ovo dogodilo ovako kako je jer sad ima konkretan nalaz ispred sebe, dijagnozu, terapiju i plan što i kako dalje. Do jučer to nije imala. Ganjala je, na uštrb sebe i svog zdravlja, neku potvrdu od šefice, poslodavaca, sebe… Sad može goniti dobar nalaz i odlično zdravlje i biti ponosna na sebe jer se ponovno rodila.

Priča mi o toj potvrdi i kako se želi dokazati osobi koje više nema, jer nije nikad dobila njeno odobravanje i ljubav koju zaslužuje. Govorim joj da su to budalaštine jer ne treba se nikome opravdavati za to što postoji, što se rodila i što živi kako živi. Zahvaljujući nalazu, sad može vidjeti da je zapostavila jednu jedinu osobu s kojom živi i živjet će 24 sata dnevno. I da, ta spoznaja boli. Plače. Kažem joj da znam da boli, ali da može biti bolje.

Ne, neće biti sve odlično sutra ili sljedeći tjedan, i trebat će vremena, ali malim koracima će doći do osjećaja zadovoljstva samom sobom i bit će sretna nakon što vidi koliki i kakav put je prevalila.

Smiruje se. Govorim joj da sad pusti sve i ako treba neka tri dana gleda filmove koji joj se gledaju, lakira nokte, pegla, šeće, namače se u kadi, peče kolače… Ma bilo što što joj se radi, ako želi neka spava, ali ne dovijeka. Neka ne razmišlja o tome što će i tko će reći smije li ili ne smije spavati, lakirati nokte, kuhati ako joj se to sad, u ovoj fazi života u kojoj se našla, želi.

Meni je apsolutno svejedno hoće li se ošišati, tetovirati, postati veganka ili odseliti, bitno mi je da mi se moja prijateljica od prije nekoliko godina vrati i da bude zdrava. Jer znam da može i da je itekako zaslužila. I sama sam to prošla, i drugi ljudi oko mene su, zato znam o čemu govorim. Vrlo dobro mi je poznat osjećaj kako je kad se ponovno dobiješ ili čak kad se prvi put dobiješ. I taj osjećaj bi svatko barem jednom u životu trebao osjetiti.

I znaš što, taj osjećaj trebaš osjetiti i bez da se dovedeš do ruba nalaza koji te mogu koštati glave. Dobiti sebe, prvi put ili pitaj Boga koji, bismo trebali imati i osjetiti bez da se prije toga osjećamo prazno i da nas posao uništi. Nema smisla da se potrgaš od dokazivanja, da radiš i ono što nikad ne bi i da sve završi riječima: “Ali, to od tebe nitko nije tražio.”

Jer znaš da traže i bez da to direktno pitaju, znaš da je život danas takav da te mrvi na svakom koraku, da si oduzimaš od osnovnih stvari potrebnih za život ne bi li bio najbolji, najuspješniji i PROAKTIVAN. Riječ od koje mi se svakodnevno sve više povraća. Riječ zbog koje sam i sama, ne jednom, postala zombi, a evo sad, i ljudi do kojih mi je stalo postali su isto to, živi mrtvaci i roboti. Zbog čega?

Ne, nemoj biti proaktivan ni za koga drugog osim za sebe. Nema te plaće ili postignuća koji će ti nadoknaditi sate sna koji su ti potrebni da bi normalno funkcionirao. Niti jedan honorar ili posao neće ti nadoknaditi osjećaj gladi kad preskočiš obrok kako bi završio nešto u roku. Ne postoji pohvala ili nagrada koja će ti biti uručena kad svoje zdravlje dovedeš u nepovratnu propast.

Kad smo bili mali, govorili su nam da je kasno i da moramo ići spavati jer moramo odmoriti. To se nije i neće promijeniti, a evo, većina nas si redovito oduzima od sna. Sat vremena danas, tri sata sutra i hej, odjednom vikend i slobodni dani služe tome da odradiš sav akumulirani umor. I nije ti dovoljno. Ali si proaktivan. Na tebi je da izabereš hoćeš li biti proaktivno mrtav ili ćeš spavati kako i koliko trebaš i biti življi nego ikad prije.

Zapamti, odmor i san nisu luksuz niti privilegija, oni su potreba.

Do idućeg puta, misli na sebe i svoje zdravlje!

Zagrljaj,

A.

lolamagazin.com/visoko.ba