Ne možeš voljeti baš sve na sebi? Ne moraš.

Opet se forsira(š). Ti. Ja. Mi. Neka tamo.Svakih nekoliko mjeseci ili čak i manje nameće se neki novi životni stil.

Pa hygge, pa pozitivne misli, energija, selflove, selfcare… I tako u krug. Sve stvari koje postoje otkako je svijeta i vijeka, ali se sad nazivaju nekako drugačije, a za dvije sezone još malo drugačije pa je to nešto novo, wow, jebeno otkriće.

Voli sebe.

Voli sebe takvu kakva jesi.

Voli sebe ranjenu, sjebanu, debelu, krivog nosa.

Voli sebe zacijeljenu, premršavu, iskompleksiranu.

Voli sebe kakvu god da jesi, ako treba voli se i s umjetnim sisama i novim nosom. Ali voli sebe.

Pa se to naslikava i objavljuje sa i bez filtera, utegnuta i opuštena, uvjeravajući sve da joj je baš super taj celulit na bedrima i te strije na trbuhu.

Na svaku tu objavu, a ima ih zbilja divnih i objava i fotografija, dođe mi da kažem ili napišem jedno veliko “NE SERI.”.

Borim se sa celulitom otkako znam za sebe. I nikad, ali nikad ga neću voljeti vidjeti na sebi. I kad ga ima više i kad ga ima manje, ja ga skrivam.

Uvijek ću sakriti fotku na kojoj mi se vidi celulit ne zato jer se sramim što ga imam nego zato što ga ja ne želim gledati. Ja ga ne želim imati.

Isto vrijedi i za strije, prištiće, razno razne druge “nepravilnosti”.

I sad sam u problemu jer svijet mi nameće da se moram s jedne strane prihvatiti takvom kakvom jesam, ali s druge je u redu da radim od sebe i svog tijela što mi se hoće jer i to je način voljenja sebe.

Nije da se ne slažem, po mome iskaz ljubavi i jest da si poklanjaš pažnju, poklone, zahvate i općenito brineš o sebi cijeloj kako tebi paše.

Drago mi je da je sad došlo doba kad su sve žene lijepe, kad nisu sve mršave kao što je to bilo kao kad sam odrastala, ali opet… Sad više ne smijem reći niti da je netko mršav ili mršava, a da se ne uvrijedi. Sve se naziva nekim drugim, uljepšanim i diplomatskim imenima.

Strije su podsjetnici na trudnoću i život koji je netko donio na svijet. Hmmm, da. Kad bi sve strije nastajale isključivo od trudnoće i sretno rođenih beba, to bi bilo super, ali to nije tako.

Ožiljci od raznih operacija su naše male pobjede, dokaz da smo živi. Jesu, bez imalo sumnje. Ali to ne znači da moramo pošto-poto voljeti taj ožiljak i da nam on mora biti lijep.

Loš ten je što onda? Podsjetnik na zalogaj previše ili premalo? Na nedostatak sna, na stres, na loš period…

Ne, ne sramim se ničega na svom tijelu, ali to ne znači da ga volim u svakoj fazi života.

I to ne znači da, ako ne volim svoj celulit ili kožu, ne volim sebe.

Jer ja nisam svoja smežurana bedra, svoje čelo ili svoje strije na najmanjim sisama na svijetu.

Isto kao i ime i prezime, i to sve mi je netko nekad dao, a ja sam se o tome brinula i brinem kako najbolje znam.

A nekad mi se i ne da. Stvarno ne. Ne da mi se svaku večer namazati kremom iako znam da bih trebala.

Ne da mi se urediti si nokte iako mi idući dan bude krivo jer nisam, ali umor je bio jači, poželjela sam spavati ili čitati knjigu, jer i tako sebi iskazujem ljubav.

Kad se slušam, u kakvom god da sam stanju, sređena ili ne, slušanje mene same i mojih potreba meni je najveći iskaz ljubavi prema sebi.

Pa čak i kad se pogledam u ogledalo, vidim te neke nepravilnosti, potrudim se maknuti ih, a ako ne ide, prihvatim ih, ali ih i dalje ne volim. Ne volim te nepravilnosti, ali volim sebe.

I dalje mislim da bih bila sretnija sama sa svojim bedrima da tog celulita nema. I nitko me neće uvjeriti da u njemu uživa, da joj je super bol na dodir, pogled na strije i rupice jer nije.

Lijepo je kad to sve pogledaš i kažeš tim “greškama”: “Jebiga, tu ste, ali radije bih da niste. Ništa, život ide dalje.”

Budimo realni, jedno je prihvatiti sebe i svoje “greške” ili “mane”, a nešto skroz drugo je voljeti baš sve na sebi.

Do idućeg puta, prihvaćajte, ne morate na silu voljeti.

Zagrljaj,

A.

Visoko.co.ba/lolamagazin.com

Piše: Ana Kolar

Blogledalo

Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva