Nataša Gaon Grujić: Turbofolk je pobijedio u Sarajevu

Samo nekoliko dana nakon obilježavanja 21. godišnjice genocida u Srebrenici, u Sarajevu će se održati spektakl turbofolka.

Pripadam generaciji koja je imala tu nevjerovatnu sreću da odraste uz grupe kao što su Azra, Idoli, uz odličan prvi album grupe Prljavo kazalište i Film. Odrasli i smo uz Električni orgazam, na čijem sam posljednjem koncertu, onom koji smještam u vremenski okvir – prije rata, bila sa Karimom i Melinom i to čini mi se samo par sedmica prije ratnog ludila. Patribrejkersi su imali svoj posljednji sarajevski koncert u istom vremenskom okviru samo par dana prije ludila.

Vrlo živo je moja generacija pratila dolazak Dine Dvornika, koji je za to vrijeme bio ispred svoga vremena, a onda EKV, na njihove koncerte išli smo u Dom mladih Skenderija, izlazili sa istih znojni i sretni.

Imala sam tu nevjerovatnu sreću da sam uz roditelje slušala Indexe, Bijelo dugme i da je moj prvi koncert na koji me odvela mama bio koncert Bijelog dugmeta onaj sa Tifom, nakon što je Željko Bebek napustio ovaj bend.

Moji roditelji su, opet, sa mnom otkrivali pokret New primitives uz koji na Wikipediji stoji kao definicija originalni sarajevski pokret. Moja mama je pristajala na kupovinu tada kaseta, a kao sredstvo plaćanja koristila je famozne čekove.

U svom odrastanju svi smo pravili greške, pa tako i ja. Roditelji su bili ti koji su nastojali, iz ugla svog životnog iskustva,  objasniti kako radimo pogrešne stvari, pa mi je tako jednom tata rekao: “Ko igra za raju  i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku”, i ja sam ga razumjela, jer se poslužio stihovima pjesme grupe Zabranjeno pušenje. Slušali su moji roditelji Elvisa J. Kurtovića, Bombaj štampu, baš kao i ja.

Muzički centar

Ne samo da je CDA bilo mjesto stalnih koncerata, tako je u sjećanju iz tog prostora ostao i moj prvi susret sa Laibachom, nego je baš svako naselje imalo i podrumske prostorije, a u svakoj od njih vježbali su neki novi klinci, znat će moja generacija o čemu govorim kada napišem Major, Sing Sing, Radikalna stranka, Sikter…

Trebam li napisati šta je tada bilo Sarajevo? Mislim da ne trebam.

Dana 28.07. 1991. godine u Zetri, u Sarajevu, održan je koncert za mir. Nisam bila na tom koncertu, bila sam na moru. Ne znam kako su me roditelji pustili, ne mogu niti danas razumjeti njihovu zaluđenost da je rat nemoguć, i još veću – može svugdje biti rata samo ne u Sarajevu, ali da se vratim na koncert. Taj koncert je bio pokušaj borbe protiv rata, možda naivan, ali je bio.

Taj isti otpor desio se i u Beogradu kada su članovi  tri kultna beogradska benda EKV, Električni orgazam iPartibrejkersi snimili pjesmu “Mir brate mir”, te kada je u Beogradu održan koncert Ne računaj na mene!

Ipak poslužit ću se samo dijelom stiha pjesme “Mir, brate mir” – “Neću da pobedi narodna muzika”, u muzičkom šundu koji se pojavljuje u formi turbofolka jasno su prepoznali opasnost. Opasnost sa posljedicama sa kojim i danas živimo.

Danima smo pratili sve ono što se dešavalo vezano za održavanje, kako je najavljeno, velikog muzičkog spektakla zvanog finale Zvezde granda sa mjestom dešavanja – Sarajevo, Zetra.

Ljubav prema turbofolku

Znate li zašto je Zetra postala mjesto ovakvih koncerata? Zato što je to u Sarajevu najveći koncertni prostor. Zato što u taj prostor može stati najviše ljudi, a ljudi vole turbofolk.

Vole ljudi višečlani žiri, vole čuti šta žiri misli, a najviše voli kada se u žiriju posvađaju. Voli narod veselo…voli narod Zvezde granda, voli narod Pinkove Zvezde, voli narod Cecu, voli narod Zvijezda možeš biti ti, voli narod veselo, a meni je to tužno.

Tužno mi je jer je većina mladih u publici zaluđenih silikonima, napučenim usnama i lako pamtljivim tekstovima pjesama. Tužno mi je što je Sarajevu posljednji veliki koncert bio onaj 23. septembra 1997. godine kada je u Sarajevu gostovao veliki U2, kada je Sikter svirao himnu, kada sam opet skakala sa Melinom, a našeg Karima više nije bilo…i kada sam mislila da smo pobijedili narodnu muziku.

Kao što znate, veliko finale se neće održati 13.07, kompromis je pronađen u datumu 15.07 i neću pisati o tome kako je danima traženo objašnjenje ko je odgovoran za odobrenje održavanja koncerta 13.07, da li je to Ured gradonačelnika, ili možda Ministarstvo kulture i sporta KS, ZOI 84 kao organizator ili Premijer.

Neću niti pitati kako je moguće, pa ko god bio odgovoran, da nije upoznat za programom obilježavanja stravičnog stradanja, genocida u Srebrenici. Iz silnog poštovanja i činjenici da mene Srebrenica ne boli samo 11. jula, ovdje ću stati.

Za sami kraj samo ću reći i 15.07 je za mene porazan datum, jer me opominje da je, mada teško izgovaram i pišem, pobijedila narodna muzika. I samo zamišljam kako neki tata svojoj kćerki želi kroz stihove pjesme objasniti život i kaže: ” A sećaš li se lepi grome moj nekada je tlo pod nama pucalo…”, grmi nama već odavno iznad glava, a mi ni danas, izgleda, nismo svjesni opasnosti.