Nataša Gaon Grujić: Jedina moja kome te ostavljamo?

Na početku, kako to obično biva, oprezno smo jedna drugoj davale informacije, čuvajući, ipak, svoju intimu. Što smo se više upoznavale, to smo više znale jedna o drugoj.

Pričamo o svemu, mada najčeće o djeci.

Ona je starija od mene. Njena djeca su starija od moje.

Sin joj je bio zaposlen, ali je ostao bez posla. Strana kompanija, za koju je radio, povukla se sa bh. tržišta. Dugo je bio nezaposlen, pa se zaposlio kod privatnika. Privatnik, naš čovjek, mu je obećao sigurnu, dogovorenu, plaću i sve što je nekako normalno -zdravstveno, penziono… Prvi mjesec je dobio dogovorenu plaću, drugi mjesec pola od dogovorenog, treći je uopšte nije dobio. Ipak, nastavlja da radi. Kada su prošla tri mjeseca bez plaće, pa još tri, počeo je tražiti posao u inostranstvu. Dobio je posao.

Znala sam da taj dan njen sin odlazi. Nisam je zvala, ona je nazvala mene. Ništa mi nije rekla, nije mogla, samo je ponavljala: „ Nato….Nato…“, taj razgovor bez riječi je govorio sve o njenim osjećanjima.

Pred njegov dolazak kući, tokom ljeta ili praznika, ona je sretna. Kuha sve ono što on voli, spremi kuću, ono kako se ovdje kaže – generalno.

Kuća joj je puna, onaj zadnji sprat kuće kojeg su gradili za njega, ponovo dobije smisao. Kada on dođe kući ona ne radi, na godišnjem je odmoru. Kaže :“Lijepo mi je ući u njegovu sobu, sve mi je lijepo, letim po kući.“

I ja je vidim kako ujutro kuha kafu za njih dvoje. Kako on, preko njenog ramena „ukrade“ topao uštipak, a ona taj trenutak iskoristi da pomiriše svoje dijete. Vidim je kako se smješka, kako bi željela da ga grli, a opet prevelik je on za maženje, pa ga samo gleda.

Pred njegov odlazak, ona svaki put kupi nove plastične kutije za hranu čiji poklopci najbolje prijanjaju, pa mu ispeče pitu, a hurmašice i baklavu zalije agdom ni malo, ni puno, taman da ne iscuri iz kutija. On ponese mirise kuće u kutijama, a ona ostane da čeka njegov sljedeći dolazak.

I sada ćete reći kako je u svijetu normalno da mladi nakon punoljetstva napuštaju roditeljski dom i počinju svoj život. Kako se još samo kod nas grade kuće sa spratovima za djecu. Kako je puno bolje da su djeca samostalna, ranije se pripreme za život. U pravu ste. Treba djecu pustiti da rašire krila, treba ih pustiti preko praga. Treba, tako je, samo postoji jedna bitna razlika, ta djeca koju zovemo djeca iz svijeta odlaze jer tako žele, ne odlaze zato što im njihova zemlja ne daje priliku za ostanak.

Ne znam da li je u vašoj kući isto kao u mojoj, uvijek je veći problem izvaditi oprano suđe iz mašine, nego staviti prljavo. I dok vraćam oprano suđe, najbrže zatvorim vrata od kuhinjskog ormarića u kojem stoje plastične kutije, one me uvijek podsjete na one u koje moja drugarica pakuje ispečenu pitu i hurmašice; i svaki put pomislim – valjda ja neću tako, a bojim se da hoću, jer odlaze nam djeca. Odlazi nam mladost.

Prema podacima iz Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP) od januara 1996. do marta 2001. BiH je napustilo 92.000 mladih ljudi. Svjetska banka procjenjuje da je ukupni postotak emigracije visokoobrazovanih iz BiH 23.9 posto, a doktora 11,1 posto. Po ovim ciframa, BiH zauzima vodeće mjesto u svijetu po odlivu visokoobrazovanih ljudi. Iseljeništvo iz BiH je dobro obrazovano. Većina posjeduje srednju stručnu spremu, dok visoku stručnu spremu posjeduje 10-30 posto iseljeništva. Bosnu i Hercegovinu je prošle godine, prema dostupnim informacijama, napustilo više od 80.000, najvećim dijelom mladih ljudi između 25-40 godina, a razlozi odlaska uglavnom su ekonomske prirode.

A, ja se za kraj pitam – Jedina moja, kome te ostavljamo?