Nasrudin-hodža i žene
Nasrudin-hodža se bojao svoje žene, a taj strah nije toliko ni krio od svijeta, ali je opet želio znati da li se kao on, i drugi ljudi boje svojih žena.
Jednom, kad je u Aksehiru u džamiji držao vaz, zapita prisutne da li se boje svojih žena.
– Ko se boji, neka na noge ustane! – poviče Hodža.
Svi ustadoše osim jednog.
Nasrudin-hodži odahnu na srcu kad vidje da nije usamljen, ali kad vidje jednog da sjedi, bi mu drago da ima barem neko ko se ne boji žene.
– Evo,ljudi, pogledajte junaka! Evo čovjeka koji se ne boji svoje žene!
– Ama jok, efendija! Čim ti spomenu ženu, meni se obje noge podsjekoše, pa nemam snage da na njih ustanem – dočeka onaj.
Koju bi ženu Hodža spasio
Neko vrijeme Nasrudin imao dvije žene. Jednog dana dođu one zajedno pred njega, pa ga upitaju:
– Koju od nas dvije vie voliš?
– Obje – reče Hodža i htjede da tako zabasuri stvar, ali ga one ne htjedoše pustiti.
Mlađa žena mu reče:
– Zamisli da smo obje u lađi na jezeru, pa se lađa izvrne, a ti možeš samo jednu da spasiš. Koju bi ti od nas dvije spasio?
Hodža se okrenu starijoj ženi i reče:
– Ženo, ono ti znaš malo plivati, zar ne?
Nasrudin i car
Nasrudin je kao dijete od sedam godina s knjigama u torbi pošao u veću školu.
Srete ga ondašnji car koji se svako jutro šetao bez pratnje, da ga ne bi poznali.
Car vidje po spoljašnosti dječijoj da je bistar te se upusti s njime urazgovor.
– A kuda ti ideš, sinko?
– U školu.
-Uzmi ovaj zlatnik te kupi sebi šećerlama!
– Vidjet će me otac. On će me pitati od kuda mi zlatnik, pa će me poslije tući.
-S amo uzmi! Pa ako tvoj otac uspita, a ti mu kaži: “Dao mi je car” pa ti on neće ništa reći.
– Neće mi vjerovati.
– Zašto ti neće vjerovati?
– Zar car ikad daje samo jedan zlatnik? Ako mi napuniš torbu zlatnicima, vjerovat će mi se.
Car pohvali mudrost dječakovu, napuni mu torbu zlatnicima i pošalje ga kući.
Nasrudin i pas
Jednom Nasrudin Hodža išao nekuda kroz selo, pa na njega naleti pas njegovog komšije. Hodđa, da se odbrani, potegne sjekiru, udari psa u glavu, a pas otegne repinu.
Komšije ode Kadiji, pa mu se potuži. Odmah dovedu Nasrudina, te mu reče Kadija:
– Što nisi drškom udario psa, već sjekirom?
Na šta će mu Nasrudin:
– Da je htio pas mene repom ujesti, i ja bih njega udario drškom.
Od čega dolazi zijevanje
Jednom Nasrudin hodžu zovnu na sijelo, na kojem je bilo mnogo zvanica. Nasrudin se nadao da će se, kako je to bio običaj, na sijelu iznijeti štogod da se pojede, pa nije kući prije sijela ništa okusio.
Sijelilo se zadugo, pričalo se mnogo, a domaćin i ne pomišlja da iznese nešto od jela.
Hodža jednom zijevne, a domaćin ga upita: – Hodžefendija, od čega dolazi zijevanje?
– Imaju, efendum, dva uzroka zijevanju: može se zijevati kad je čovjek gladan, a nekad se zijeva i kad je čovjek pospan. Ali, meni se još ne spava.
Kako se čuva kuća
Pričaju da je jednom Nasrudin-hodžina mati pošla od kuće negdje u mahalu a reče Nasrudin-hodži, još dok je bio dječak, da čuva kućna vrata.
Mati ode.
Hodža je sjedio na vratima do podne, dosadi mu se, počne se s djecom igrati, a dođe ti hrsuz i pokrade sve po kući što nađe.
Vrati se mati, vidi šta je bilo i reče svome sinu:
– Bolan, što nisi čuvao?
Sin odgovori:
– Bogme vratima nije nista bilo, a ti nisi rekla da čuvam kuću.
