Naracijom o ‘legitimnom predstavljanju’ Bosna se pretvara u košmar etničkih konfrontacija!

Etnopolitika pokušava zaustaviti hiljadugodišnje prožimanje ljudskih društvenih grupa na području Bosne. Ona nastupa destruktivno kao da s njom počinje svijet ljudskog života u ovome dijelu Evrope. Ona je umrežena kapitalom, religijskim institucijama i etničko-konfesionalnim političkim organizacijama. Etnopolitika iskazuje mržnju prema svemu bosanskom i pokušava ga potpuno uništiti. Zato u politički život države etablira narod ispred građanina i religiju ispred znanosti! A to su ustvari bespotrebne konfrontacije.

Piše: Dr. Senadin Lavić

Potpuno je vidljivo da u balkanskom krajoliku dominira kolektiv kao jedinica svakovrsne organizacije. Taj kolektiv ima svoj identitet, mitove, narative, prostor, vjerovanje, predstave o sebi i drugima. Ili vjeruje da to i još mnoštvo drugih stvari posjeduje kao nešto što nosi u krvi, u biološkom temelju, u genetskom zapisu. Taj kolektiv vjeruje da je njegov identitet vječan, postojan i neupitan. U njemu, nažalost, ne može još da prevlada svijest o konstrukciji identiteta koji je kontekstualan ili, drugim riječima, ovisan od povijesno-kulturnog stanja postojanja jedne grupe ljudi. Dakle, sve oznake koje se lijepe na pojam identiteta (neke grupe) su konstrukcije, izmišljotine, slučajna priricanja, dodaci koji su rezultat povijesnog događanja, a ne neke predestinacije života.

Budući su identiteti socijalnih etničkih grupa davno oblikovani na religijskoj osnovi u Bosni i okruženju, oni se i danas koriste za produbljivanje socijalne distance, diferenciranja i konflikta. Tako je zloupotreba religijskih sadržaja poduprta iz nje izvedenom etničkom razlikom koja stvara pervertirane političke narative mržnje, primitivnosti i poremećenosti. Tajni savez religijskih institucija i konzervativnih etno-šovinističkih partija ogleda se u podupiranju jednopartijskog modela djelovanja kako to svjedoči tuđmanovsko naslijeđe u Bosni. Put u jednoumlje, dakle, nije slučajan, već je rezultat stjecanja okolnosti kojima se iskazuje suštinska nesposobnost za suočavanje s onim budućim. Stoga većina ljudi i ne vidi da je zagazila duboko u fašizam.

Moderno političko mišljenje podrazumijeva prevazilaženje okvira etničko-religijskog kulturnog postojanja jedne grupe ljudi. Politički misliti znači misliti ono opće, što se tiče svih članova društva bez obzira na njihovo pojedinačno uvjerenje ili određenje, kako bi se ostvarila politička jednakost svih pripadnika jednog društva i države kao političke zajednice slobodnih građana. Stoga je od posebne važnosti razvijanje političke kulture u kojoj će članovi jednog društva i države znati misliti opće i zajedničko, političko, te time ustvari generirati političku kulturu povrh feudalnih, epskih naracija o vladarima i podanicima. Državljansko političko mišljenje je sposobno da razlikuje fašizam i antifašizam, etnokratiju i demokratiju, narod i naciju, predmoderno i moderno, monizam i pluralizam, pojedinca i kolektiv, autoritarnost i vlastitu personalnost.

U etnopolitičkom svijetogledu etničko se doživljava kao osnovno. Tako nastaje etnicizam, etnocentrizam i etnonacionalizam, ideološke i političke matrice definiranja života u socijalnoj zajednici. Iz toga se nameće ekskluzivno određivanje etničkog kolektiva kao jedine primjerene forme političkog organiziranja. Nije tačno da su građani “četvrti narod” u Bosni – to je namjerno podvaljivanje i krivotvorenje suštine građanskog principa. Ne može se građanski princip političkog djelovanja definirati preko jednosmjernog etničkog principa kao jedinog kriterija. Time se pokazuje da narodnjačke ili pučke stranke uopće ne razumiju i ne žele razumjeti da su one izraz predmodernog organiziranja grupa ljudi prema etničkom i religijskom obrascu i da time negiraju građanina, individuu, pripadnika državne nacije, slobodnog pojedinca. Etnopolitika ne voli moderne oblike političkog djelovanja!

Pokušaj da se od “građanskog principa” napravi narativ o “četvrtom narodu” ili elementu bez etničko-religijskog identiteta ukazuje na hegemoniju etnopolitike kao interpretacijske matrice političkog djelovanja. Ona nameće stav da je politička grupa moguća samo kao etnička grupa, a ne kao socijalna grupa pojedinaca koji dijele slične političke ideje bez obzira na etničko i religijsko određenje. Iz takvog razumijevanja se nameće sporna tvrdnja o “legitimnim predstavnicima naroda” u vlasti. U tom slučaju država nije politička zajednica slobodnih i ravnopravnih građana, nego forma etničke vlasti kojom dominira “naš kolektiv”.

Etnopolitika se zasniva na konzervativnoj ideološkoj matrici koja se sastoji od konstruiranih predstava o “našem kolektivu” ili etničkoj grupi kao mjeri političke organizacije. Na osnovu vlastitih konstrukcija o svome postojanju u vremenu i prostoru ona isključuje druge slične identitetne grupe sa “zacrtanog prostora” i slavi kao smisao života homogenizaciju grupe iz koje se relegiraju (“čiste”, Njegoš kaže “trijebe”) svi neidentični elementi. To je ustvari sama suština fašizma (tal. fascismo, od fascio: svežanj, snop < fasces: snop pruća sa sjekirom, koji je u starom Rimu simbolilizirao državnu vlast), postupanja i djelovanja koje preferira fascio, “svežanj”, snoplje, spram pojedinačnog čovjeka. Profesor Dž. Sokolović kaže: “Živimo u dobu u kome su ljudi bez individualnosti, personalnosti, vlastitog Ja. Zato im treba saobražavanje s kolektivom, nacijom, partijom, kolektivnim Mi. Svako uvezivanje u snopove, pogotovo snažno pritegnute, je fašizam…” Čini se da je više nego ikada prije potrebna adekvatna antropologija fašizma koji opsjeda balkanske prostore perpetuirajući strah od razlike i neidentičnog.

U demokratskom svijetu najveća vrijednost je pojedinac, pojedinačni čovjek, građanin države bez obzira kojem kolektivnom identitetu pripada. Ali, to se anulira naracijom o “legitimnom predstavljanju” “konstitutivnih” naroda i time se Bosna pretvara u košmar etničkih konfrontacija. Šta znači “legitimno političko predstavljanje” u bosanskom multietničkom društvu? Da li se time političko misli kao etničko? Ili se samo želi političko interpretirati kroz (kao) etničko? Ako je tako, onda je to predmoderno postupanje. To znači, prije svega, isključivanje demokratskog principa “jedan građanin jedan glas” i nametanje konsocijacijskog modela “suživota” ili življenja u odijeljenim getima gdje jedna grupa postoji pored druge i gleda je preko zidina vlastitog kolektiva u kojem bira sebi svoga “pravednog” i “nepogrješivog” vođu. To je, također, iskaz kojim se etablira dominacija etnopolitike kao jedine moguće političke paradigme u političkom djelovanju jednog društva, te na neodređeno vrijeme potiskuje liberalno-demokratski princip političke akcije pojedinca ili slobodnog građanina države. Iz same etnopolitike i etničkog predstavljanja se neprestano generira konflikt, sukob pa čak i rat različitih etničkih oligarhija koje koriste narative o ugroženosti naroda da bi drugu grupu potisnuli ili isključili iz mogućnosti da opstane na određenom prostoru. To je strateški cilj, naprimjer, srbijanske i srpske politike u Podrinju radi korištenja potencijala rijeke Drine! Tuđmanov režim je, isto tako, bio “zainteresiran” za potencijal hidroelektrana na Neretvi!

Odnos između etnopolitike (etnokratije) i demokratije, etničkog i građanskog rješava se kulturnom autonomijom a ne etnoteritorijalizacijom države. Time se čuva identitet i specifičnost svake pojedinačne etničke grupe, a država se zasniva na vladavini prava. U tom pristupu se jasno dijeli nacionalno i narodno, građansko i etničko. U političkoj kulturi, naravno, balkanski političari i teoretičari još uvijek izjednačavaju državu-naciju s plemenom i etničkom grupom! U takvom kontekstu “zaštita nacionalnih interesa” (a pod to se može smjestiti svašta) se pokazuje kao osiguravanje procesa “legalizirane” pljačke bosanskih resursa od strane političkih oligarhija koje predstavljaju “naše narode”. Država se potčinjava partiji i služi kao beskrajni rezervoar za finansiranje privatnih projekata stranačkih tajkuna. Tada odgovara novonastajućoj kapitalističkoj oligarhiji da nema (jake) države, da je sve usitnjeno i fragmentirano do besmisla kako bi se nesmetano moglo ostvarivati profit iz unosnih poslova pod zaštitom etnopolitike.

Bosanstvo nije etničko-religijska kategorija kao bošnjaštvo, srpstvo, hrvatstvo ili nešto drugo. Ono se vezuje uz Bosnu (Državu/Republiku Bosnu i Hercegovinu) kao političko-povijesnu kategoriju i članicu Organizacije Ujedinjenih Nacija. Bosanstvo se ne može svesti na geografski pojam, na neku slučajnu regionalnu oznaku. To je politička oznaka građana Bosne, njihov  nacionalni ili državljanski identitet u Evropi. Bosanstvo nije utopija, naprotiv, to je zbilja internacionalno priznate i postojeće države Bosne i Hercegovine. Antibosanska etnopolitika i etnonacionalizam svim raspoloživim sredstvima ne dozvoljavaju da se čuje bosanstvo!

Krug99