Najviše nas bole znatiželjni pogledi na ulici

Albino osobe u Turskoj, kao i u mnogim zemljama, suočavaju se sa mnogim problemima u društvu, a posebno, kako sami kažu, najviše ih bole znatiželjni pogledi na ulici.

Gulhane Cagdas iz Burse, majka troje djece, je ispričala s kakvim problemima se suočava njena porodica i njeno dvoje djece koja imaju albinizam. Ispričala je kako nije znala šta je albinizam kada je rodila sina Oguzhana.

“Mislili smo da će dijete imati plavu kosu, ali nakon što je imao određenih problema, otišli smo doktoru. Rekao nam je da dijete ima albinizam. Kada smo rekli da ne znamo šta je albinizam, doktor se iznenadio. Kasnije nam je kazao da će imati problema s vidom i da će nam sin vidjeti samo 20 posto”, rekla je Cagdas.

Ispričala je da joj je bilo vrlo teško kada je saznala da dijete neće moći vidjeti kao druga djeca.

“Još ne mogu zaboraviti momenat kada je dobio prve naočale. Imao je prije toga mnogo problema u školi. Nije mogao vidjeti ni sat na zidu. Kada je dobio naočale rekao je da može vidjeti čak i sekunde na satu. Tada sam sa suprugom plakala od radosti”, kazala je Cagdas.

Dodala je kako se njihovo drugo dijete rodilo bez ikakvih poremećaja, dok se treći sin Kaan rodio s albinizmom.

“Ljudi stvarno ne znaju mnogo o albinizmu pa su djeca Oguzhana u školi znala zvati i ‘polarni medvjed’. Često sam bila tužna zbog toga. Mislim da ljudi moraju znati više o albinizmu”, kazala je Cagdas.

Alperen Kayalar, čija sestra Elif također ima albinizam, istakao je da albinizam nikada nije vidio kao genetski poremećaj.
Ispričao je da je kao dijete imao veliku želju da vozi avion ili automobil, pa je studirao na Fakultetu za industrijski dizajn na Univerzitetu Beykent, iako je bio svjestan da nikada neće moći voziti nijedan automobil koji dizajnira.

“To će za mene zauvijek ostati san. Mislio sam da će to biti velika trauma za mene, ali nije tako. To m sada nije previše ni bitno. U budućnosti ćemo imati automobile kojima neće biti potreban vozač. Zato nije toliko ni važno što ne mogu voziti automobil”, rekao je Kayalar.

Serkan Bas iz Istanbula, koji također ima albinizam, napomenuo je da mu je uvijek velika želja bila da ide u vojsku.

“Žalio sam se na odluku da ne mogu u vojsku, a i poderao sam dokument o odluci. Žene imaju želju da obuku vjenčanicu, a mi muškarci da idemo u vojsku. To mi je ipak ostala neostvarena želja”, rekao je Bas.

Aysenur Sena Tarakci, koja s porodicom živi u Istanbulu, ispričala je da ima veliku želju da dugo gleda u more, dodajući kako je ipak svjesna da je to neostvarivo.

Fatma Keles je istakla da joj je najteže kada je gledaju ljudi na ulici kao da je, kako kaže, došla sa neke druge planete.

“Mi sebe ne vidimo hendikepiranima. Prihvatili smo sebe onakvima kakvi jesmo”, rekla je Keles.

Ozgur Yayla Kos iz Sakarye, koji se bavi muzikom, prije tri godine je počeo svirati gitaru.

“Albinizam nije prepreka da se bavim muzikom. Jedini problem je da moram povećati riječi pjesme koju pjevam i sviram. Mnoge pjesme naučim napamet, ali u početku neke ipak učim sa papira. Ali to nije ništa jer u svijetu ima ljudi i sa mnogo težim problemima od ovoga. Slijepih, nijemih i invalida”, kazao je Koc.

Pinar Kosar, predsjednica Udruženja albino ljudi u Turskoj, istakla je da ljudima putem interneta nude razne informacije o albinizmu.

“Porodicama koje imaju nekoga sa albinizmom objašnjavamo o čemu se zapravo radi i dajemo im savjete kako se nositi sa tim poremećajem. Organizujemo seminare i razne edukativne aktivnosti kako bi javnost informisali o albinizmu”, kazala je na kraju Kosar.

Albinizam je prirođena i nasljedna nesposobnost organizma da stvara pigment melanin. Nastaje zbog nedostatka enzima tirozinaze, a očituje se u djelomičnoj ili potpunoj depigmentaciji kože, kose i šarenice oka. Oba roditelja koja imaju albinistički gen albinizam mogu prenijeti na neko od svoje djece. Koža albina je svjetlo ružičasta, kosa bijela i tanka, a kroz zjenicu se odražava crvenilo mrežnice.

Visoko.co.ba/federalna.ba