“Najveći pjesnik naše suvremenosti“

“Za takve se pjesnike kaže da su veliki i jedinstveni, a poezija koju nam oni daruju prestaje biti tek književna vrsta i čitalačka radost – pretvarajući se u trajno blago i sadržaj našeg vlastitog mentalnog, emotivnog i spoznajnog iskustva.”- Abdulah Sidran

DIJETE

dijete se budi i trlja oči
da obriše sve što su ljudi stoljećima
šarali po nebu

Mensur Ćatić rođen je 7. lipnja 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, gimnaziju završio u Modriči, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj. 
Danas živi i stvara u Visokom.

ČOVJEK I RIJEČ

čovjek je onaj
koji drugima govori
da su ljudi
karika koja nedostaje
riječima

„Hijerarhija književnih vrijednosti formira se u ‘prijestoničkim’ otuđenim ‘centrima moći’ i pri takvom stanju stvari nije nikakvo čudo da samo dvadesetak kilometara od te ‘prijestonice’, u gradu Visokome, nekoliko decenija živi i radi jedan od zasigurno najvećih , ako ne i najveći pjesnik naše suvremenosti…“ – napisao je akademik Abdulah Sidran u recenziji knjige “Ako te mačka vidi golog”.

KOŠULJA

(Abdulahu Sidranu)

Je l se to svatovi čuju, babo?
Ne čuju, Minka, komšiji Fejki haman ugalj stigo za zimu.

A što tako sviraju, babo?
Ne sviraju, Minka, od amidžine kuće vjetar se kod ograde zapetljo u onu moju košulju na štriku.

Jel to mlada podigla šlajer s lica, babo?
Nije, kćeri, u Božje lice gledam.

Je l to plačeš, babo?
Ne plačem, kćeri. Djeca se neka niz put smiju.

Dragan Mićević, dipl. romanista i dipl. pravnik, prof. francuskog jezika i književnosti u Holandiji, jedan od recenzenata, između ostalog piše;
„Mensur Ćatić, međutim, nije samo SVJETSKI pjesnik, on je i svjetski PJESNIK! Zaista, svako slovo …, svaka riječ, svaki u njih stavljen izraz i stih jednostavno su prije i iznad svega poezija.”

NEIZBJEŽNO DOSTOJANSTVO

Ne boj se, ništa se promijeniti neće
jer ja sam taj koji se moli
za one koji su umrli samo meni. Nisi ti kriv
prijatelju moj. Slava je divna. I pamtili smo riječi
ti riječi Šekspira a ja svoga oca da pazim
da nikad niko ne uzdahne na mene.
Eto, vidiš, samo to mi je bilo važno
Za tebe je to stvar nepristojnosti i blamaža
ali za mene: ispasti budala zbog prijatelja
uvijek je bila stvar neizbježnog dostojanstva
Jer ti ne znaš da nije riječ ako ne stoji na oba svijeta.
I nikakav je ovo svijet ako ne može stajati na jednoj riječi

Ljiljana Tadić-Adžamić: „Poezija Mensura Ćatića je poezija kruga, život u tom krugu opjevan, dočaran, bez dekoracije, epiteta, život sa svim svojim zvukovima, potresima i nastojanjima. Život sa svim svojim nadama, još uvijek besmrtnim.“

DOBRE VIJESTI ZA LOŠE LJUDE

Odahnite, ne čeka vas nikakva kazna
jer pravda nikad nije bila ništa
izvan trenutka zlodjela samog
i u svoju kožu zatvoren kao i vi
čovjek će uvijek imati razloga da plače.
Opominjan iznova samo ljepotom  šafrana pokislog
i u toj kiši ocvalog bagrema.
Odahnite, jer sve nam se već desilo
ulaskom u ćelije od sopstvene kože
I nagrada i kazna s nama su već
i s nama od samoga početka traju
a najsuroviji dio te kazne
i jeste upravo to što niste osjetili ništa

Izvor: BHRT: Akademik Abdulah Sidran – “Jedan” intervju

AKO TE MAČKA VIDI GOLOG

Mi dječaci skupljali smo opuške razbacane oko klupa
i pušili ih u predvečerja skriveni iza bijele kocke spomen kosturnice
u samom središtu odžačkog parka. Naslijedili smo i dječju igru
,,doktora” u kojoj smo bivali naizmjenično i doktor i pacijent
s nekom curicom koja bi pristala da se s nama toga igra.
Tako smo saznavali kako izgledaju djevojčice. Djevojčice
su od svojih pretkinja naslijedile mudrost koja glasi: Ako
te mačka vidi golog umrijećeš. Jer oduvijek se dešavalo
da su neki od nas ostajali goli i zabezeknuti gledati za njima.
Rea je dodala i ,,u najvećim mukama” Mislim da je to sama izmislila
Jednog dana otvorio sam vrata od našeg vanjskog klozeta
i tu zatekao sve curice iz naše mahale s cigarom u ustima
Kasnije mi je to u sjećanju ličilo na grandiozne slike Karavađa i Mikelanđela.
Kad god bi mi se kasnije učinilo da sam saznao nešto o ženama
bilo je to na jedan od ova dva načina iz ranog djetinjstva.
To za cigare, ne bih ih nikad izdao, ali imam šezdeset godina
i sad je to nevažno

Mensur Ćatić – Objavio je knjige „Pjesme za drugo mjesto“, „Eskimska ruža“, „Golubovi nad odrom“, „Podnevni mjesec“, „Sokrat na psihijatriji“, “Ako te mačka vidi golog”.

Zastupljen u Antologiji bošnjačke poezije Ervina Jahića, Antologiji balkanskog sublimizma Tomislava Dretara…

Neke od pjesama su mu prevedene na francuski, slovenski, makedonski, bugarski, engleski,  danski i njemački jezik.

SNIJEG NA RUKAMA


Ništa ti, tako ja oduvijek. Snijeg mi ovaj na rukama
samo behar malo ostudenio. Glava mi ostala
greben u pustinji. Moje su oči dvije rupe još vrele u jastuku
gdje su prespavali oni koji se vole. Vidi, kapa mi mokra
a kiša još nije ni pala. Možda mi se samo jedna noga
malo smanjila pa se zato nagnem kad hodam. Ta zraka
popodnevnog sunca na tvojoj haljini. Mislio sam da je mrlja
od sladoleda ili da mi nosiš malog žutog psića.
Mislio sam da Bog živi u sobi u kojoj moj dedo klanja

DVIJE RAJSKE NOTE

Najopipljiviji dokaz o postojanju raja
jeste činjenica da se riječi
ne mogu ničim dodirnuti
osim srcem
i da glazba uvijek započinje
na mjestima gdje nam zastaje dah

KAMEN

Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome odgovara
da je otac ostao u zemlji. Trenutak kada se domovina i smrt
podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod kamen.

STEĆAK

Stojimo pored Bosne
koja kao mršavo dijete
oplićala izbacuje kosti.
Pričam sa čovjekom koji je haubicom
raznio stećak u blizini moje kuće
i kažem: zalud tako uzvišeni i jadni u isto vrijeme
pokušavamo trgovati s nebom
kad sve nagrade i kazne
već su nam dane presudom
kojom smo osuđeni na svoje duše
i zatočeni u svoja tijela
osuđeni na duše koje zaboravljaju
i zatočeni kao voda koja pamti.
U dugom ćutanju potom pokušavam
sjetiti se što je pisalo na srušenom stećku.
I tako uvijek ljudska misao poput rijeke
tamo gdje je dublja čini se da sporije teče
više neba ogleda u sebi
i ne vide se mjesta na kojima dotiče zemlju