Načelnik Kaknja pomogao je Evelinu; ko će drugima?

Zara Sivčević, Edin Mujkanović, Selma Begić, Kemal Kovačević, Matea Janković, Elvira Bičo, Majda Hepić, Miloš Božović, Aleksandar Beronja, Muamera Đip, Mirsad Prašović, Ramo Salić, Rijad Đulić, Nizama Čamo, Nasiha Maksumić-Lulak, Emir Kotorica, Azmira Musić, Hasib Mašić, Saša Manigodić, Merjem Uka, Admir Muratović, Viktor Gutalj…

Ovo su imena građana Bosne i Hercegovine, stanovnika Sarajeva, Konjica, Zenice, Velike Kladuše, Kaćuna, Bihaća, Goražda i drugih mjesta čiji su apeli za pomoć, odnosno pozivi porodice i prijatelja za donaciju novca potrebnog za liječenje od početka 2016. godine objavljivani na jednom od popularnih bh. internetskih portala.

Na spisku nema desetaka onih koji su ove godine tražili pomoć i podršku na drugim mjestima i u drugim medijima. Neki od pobrojanih imali su više sreće i sakupili su novac, drugi nisu, pa još trebaju donacije, nekima su terapije pomogle, drugi se i dalje bore s teškim bolestima. Bore za život, doslovno. Neki su bitku i izgubili, a da to znaju samo njihova rodbina i prijatelji. Djeca, mlade majke, penzioneri, nezaposlene djevojke i mladići… Njihove su priče teške, potresne. Sve njih i njihove porodice muka je natjerala da pomoć u pronalasku puta ka izlječenju traže kroz javne pozive i iščekivanje da proradi nečija solidarnost. Preciznije, naša solidarnost.

Humanost kao zamjena za odgovor države

Jedan od njih jest i Evelin Alajbegović, sedmogodišnji teško oboljeli dječak koji se liječio u Bosni i Hercegovini, a za njegovo daljnje liječenje neophodan je operativni zahvat u inozemstvu, čija je cijena oko 130.000 KM (65.000 eura). Načelnik općine Kakanj Nermin Mandra, uz saglasnost i podršku građana, donio je odluku da 10.000 KM (5.000 eura) planiranih za organizaciju javnog dočeka Nove godine u ovom gradiću u srednjoj Bosni preusmjeri u svrhu liječenja malog Evelina.

Humanitarna akcija za spas malog Kakanjca ovim gestom čelnika općinske administracije privukla je pažnju značajnog broja ljudi koji su spremni donirati novac jer, kako kaže Mandra, u Kaknju se aktivirala cjelokupna zajednica, volonteri skupljaju novac na ulicama, uključile su se nevladine organizacije, privrednici, djeca u školama… Uto je stigla i vijest da je traženi iznos prikupljen. Nadati se i vjerovati da će operativni zahvat dječaku vratiti zdravlje i normalan život, a njegovim najbližima sreću i spokoj. Nadati se da će se i grad Sarajevo i njegov gradonačelnik Ivo Komšić, kao i načelnici svih gradskih općina koje učestvuju u budžetiranju ovogodišnje novogodišnje terevenke u glavnom gradu, na čelu s kantonalnim premijerom Elvedinom Konakovićem, uključiti u ovu, ali i druge humanitarne akcije.

Ova, kao i svaka od humanitarnih akcija i teških sudbina, koje stoje iza kratkih tekstova s apelom za pomoć, otvara jedno teško pitanje iz dva samo naizgled dijametralno suprotna ugla. S jedne strane, postaju li humanost i solidarnost ljudi u BiH zamjena za odgovor države i njenih sistema (ekonomskog, socijalnog, zdravstvenog…) na veće i manje probleme njenih nesretnih građana i, s druge strane, u kojoj će mjeri država biti uopće dužna odgovarati na njihove probleme kada, jednog dana, Novalić & Cvijanović & co. provedu sve naloge svjetskih banaka i međunarodnih monetarnih fondova?

Ako ćemo pošteno odgovoriti na prvo pitanje, država, njena administracija i svi njeni sistemi žmire na jedno, a nekad i na oba oka kada treba pomoći bolesnim i, najčešće, ruku pod ruku, socijalno ugroženim ljudima. Ljudi su, najčešće, prepušteni sami sebi i dobroj volji poznatih i nepoznatih dobročinitelja, što za njih predstavlja dodatnu traumu u ionako užasnoj situaciji u kojoj su se našli.

Iskren odgovor na drugo pitanje ujedno je i krajnje brutalan: od empatičnog, na nepravdu i nevolju osjetljivog društva i države koja bi brinula da postoji cjelovita i sistemski uobličena zaštita zdravstveno i socijalno najugroženijih građana, po svemu sudeći, neće ostati ništa. Međunarodni kreditori podržani od evropskih birokrata shvataju reforme koje provode kao način da nametnu svoje interese i osiguraju mehanizme za trajnu ovisnost vlasti, administracije i čitavog ekonomskog sistema države o njihovim fondovima.

Izlazak iz ćorsokaka

Oni će tražiti garanciju te ovisnosti upravo u brisanju bilo kakvih veza državnih budžeta i povezanih sistema s pomoći pojedincu u nevolji. Strpat će tu pomoć u izdatke kojih se treba riješiti kako bi racionalizirali troškove i oslobodili se balasta navika zaostalih iz doba socijalizma.

Jer ideologija koja stoji iza podivljalog korporativnog kapitalizma zagovara stvaranje sistema vrijednosti u kojem principe solidarnosti i humanosti treba zamijeniti principima samodovoljnosti i sebičnosti. U takvom sistemu individua koja je siromašna i bolesna sama je odgovorna za izlazak iz ćorsokaka u koji je dospjela i ne treba ni od koga, a najmanje od države, očekivati bilo kakvu pomoć.

Bez daljnjeg filozofiranja, suštinsko pitanje jest može li se, u takvoj situaciji, od državnih institucija i tamo zaposlenih službenika očekivati da imaju moralni kompas? U sređenim, pa čak i ne puno bogatijim, ali socijalno osjetljivim državama postoje zakoni koji čvrsto uokviruju opredijeljenost društva da se ne ogluši na patnje teško bolesnih, i to svih i bez razlike. U ovakvim, nedovršenim protektoratima, kojima upravljaju drugorazredni birokrati iz međunarodnih institucija i njihovi domaći plaćenici, postoje samo pojedinci s osjećajem i stavom.

Mandra je, recimo, taj i, srećom, nije jedini. Ali takvi su ljudi izuzetak, greška, poremećaj u sistemu koji više vodi računa da ne nestane službenih guma za nekog ministra, da neki direktor javne ustanove može komforno potrošiti prosječnu penziju na račun za mobitel ili da predsjednica kantonalne skupštine dobije 25.000 eura vrijedan automobil kako ne bi uprljala cipele hodajući kaljavim cestama bh. prijestonice. Mnogo više nego da ljudi s početka teksta dobiju pomoć.

visoko.ba/aljazeera.balkans