Na današnji dan 1911. godine razorni požar progutao visočku čaršiju i odnio četiri života

11. novembar za Visoko je itekako bitan historijski datum, jer je tog dana sada već daleke 1911. godine, u razornom požaru-jangiji, izgorjela skoro kompletna visočka čaršija. Prema podacima iz tog vremena, za svega nekoliko sati požara, izgorjelo je ukupno 450 kuća, dućana i drugih objekata, a stradale su, prema nezvaničnim informacijama iz tog vremena, i četiri osobe, jedan muškarac, jedna žena i dvoje djece koja nikada nisu pronađena.

Prema izvještajima iz tadašnjih medija, tačnije „Sarajevskog lista“, ali i pričama koje su se generacijama pričale u Visokom, požar je krenuo sa neugašenog zgarišta na kojem je veš otkuhavala hanuma Avdije Mataradžije. Pošto je te večeri puhao izuzetno jak vjetar, a objekti bili građeni većinom sa drvenim krovovima, plamen se munjevitom brzinom proširio kompletnom čaršijom. Ljude je iz sna budio ogroman plamen i svjetlost, a iako u to vrijeme nije bila razvijena služba za upozorenje na opasnost, oni koji su se nalazili u blizini požara uspjeli su većinom da se spase, ali i da spase stoku, te nešto pokućstva.

Izvjesni stražmeštar Prica spavao je u svom stanu kada ga je probudio bljesak vatre koji je ulazio kroz prozor, te se podigao i primijetio ogroman požar koji se širio. Ustao je i sa četiri hica iz pištolja dao prvi znak za opasnost, koji je probudio uspavane stanovnike Visokog i upozorio ih na požar koji je plamtio. „Visočka jangija“ je počela u tri sata iza pola noći, a nakon što je požar primijećen stanovništvo se dalo na gašenje. Nakon nepuna dva i po sata u ispomoć su stigli i sarajevski vatrogasci, a nedugo za njima i 34 vatrogasca iz Zenice koji su nadljudskim naporima požar uspjeli lokalizovati do 7 sati ujutro.

U najvećem zabilježenom požaru koji je zadesio Visoko stradala je imovina uglavnom siromašnog stanovništva, izgorio je i veliki broj stoke, kao i robe u dućanima. Po dojavi o požaru u Visoko su stigli i okružni predstavnici Austro-ugarske, koji su se odmah organizirali kako bi se čaršija što prije oporavila. Ostalo je zapisano kako je pomoć pristizala sa svih strana, iz Beograda, Cazina, Nevesinja, Rogatice, Sarajeva, Tuzle, a prikupljeno je 32.158 kruna. I pojedinci su pomagali, poput tadašnjeg direktora Vakufa, efendije Šerifa Arnautovića, kao i samog kralja Austro-Ugarske monarhije Franje Josipa I. Austrougarska vlast odmah je uputila hitan poziv i prema Beču, ali i prema Pešti i Pragu da se Visokom hitno pomogne. Materijal za obnovu domova stizao je vozom – ćirom iz svih dijelova zemlje, ali i šire. Osim materijalne pomoći, Austro-Ugarska je uputila i svoje inžinjere, tehničare i majstore, koji su učestvovali u obnovi gradske čaršije. Nakon što su utvrđene razmjere vatrene stihije, u proljeće 1912. pristupilo se obnovi. Zemaljska vlada naredila je da se kuće zidaju od cigle i pokrivaju crijepom, ali da ostanu u duhu tradicionalnog bosanskog graditeljstva. Nakon požara, u obnovi koja je uslijedila, Visoko je dobilo konture urbane sredine sa mješavinom orijentalnog i zapadnog stila.