(Muš)afera i a(tmos)fera

Piše: Edin Urjan Kukavica


I sad se mi kao čudom ne možemo načuditi… Niti je ovo od jučer, niti je prvi put, niti je jedini slučaj…samo što su svi prethodni – za razliku od ovog – bili muškog roda: ovo je jedina afera; do sada je sve bilo aferim!

Nije problem jedna nezaposlena žena i njen suprug spreman na sve samo da zaposli suprugu, nije problem jedan političar sklon svemu i svačemu da bi stvorio preduvjete za sve i svašta, nije problem ni onaj jedan kojemu to ništa nije smetalo dok je njemu odgovaralo i trebalo… nije problem ni deset ni stotinu takvih.

Problem je što je sve to zajedno postalo načelo, princip, pravilo, jedini način da dođete do posla bez obzira je li taj posao čistač septičkih jama, direktor granične policije ili član Predsjedništva države. Problem je što za egzistenciju morate prodati dušu đavolu, problem je što o hljebu i mlijeku desetina, stotina i hiljada mladih, pametnih i stručnih odlučuje šaka onakvih, bez skrupula, bez obraza, bez dina i imana, šaka kakvih bilo koji su za šaku stranačkih srebrenjaka, blagonaklon osmijeh lidera i blago pomilovanje visokosjedeće, sveprisutne, sveutjecajne domine spremni prodati i Boga i narod i državu i mlade i stare i penzionere i roditelje…

Nije problem što se sveta nacionalna pripadnost može promijeniti za vrijeme pauze, ni što se u jednom mandatu može biti Srbin, u drugom Hrvat, a ako Bog da trećeg, moglo bi se biti i Bošnjakom. Sreća da se još uvijek ne poštuje zakonska odredba o spolnoj jednakozastupljenosti jer bi parada ponosa mogla postati vitalni nacionalni interes…
Možda nije problem ni vjeroučiteljica u kulturi, pa ni na mjestu pomoćnice ministra za kulturu na kojem sjedi penzionerka sa ugovorom o djelu na pola radnog vremena… Ali, jesu problem nestručne vaspitačice i odgojiteljice u vrtićima, nenaučene i nenačitane učiteljice, nastavnici koji djecu organizirano vode na koncert ‘aca lukasa’…

Problem su nastavni planovi i programi koji se prave po mjeri raspoloživog nastavnog kadra, a ne po zahtjevima vremena i učenika koji znaju više od svojih učitelja… problem su vjeroučitelji bez vjere i ljekari bez etike u politici, problem su nespecijalizirani specijalisti, problem su policajci koji ne mogu otkriti ubicu svojih kolega, problem su tužitelji koji (ne) tuže, advokati koji (ne) brane, sudije koji (ne) sude… problem su institucije prepune ovako zaposlenih koji se pitaju, koji odlučuju o zemlji, o narodu, o državi, o pravu i pravdi, o Bogu i vjerozakonu, o malom, velikom i prevelikom… koje ne možete ni smijeniti ni zamijeniti, a koji ne odgovaraju nikome i ni za šta.

Problem je što parlamentarci nisu zastupnici glasača, što ministri nisu sluge naroda, što premijeri nisu prvi među jednakima koji formiraju vlade birajući najboljeg među makar tri kandidata koje su im stranke delegirale za svaku ministarsku poziciju želeći dobro i narodima, i zemlji i državi… Problem su političari bez zanimanja koje zanima samo hljeb bez motike ovakvim (muš)aferama stvorila a(tmos)feru nepravde, beznađa i bezizglednosti u kojoj je pripadnost bitnija i od obrazovanosti, i od stručnosti i od načitanosti… Nije problem jedan prokazani i otkazani „asim“ nego stotine „asima“ i „spasima“ koji čuče uz noge u sjenama svojih nalogodavaca i čekaju gospodarevo „puc“… 

Možda nije problem je što sve nabrojano i neusporedivo više nenabrojanoga ni predsjedniku države nije problem, ali zasigurno jeste to što oni koji su to uspostavili kao princip, načelo i pravilo neće imati nikakav problem… Problem je kome su (sve) dužni i novopostavljeni kantonalni i državni i kome su dužni još neimenovani i nepostavljeni federalni ministri… Kažem, niti je ovo od jučer, niti je prvi put, niti je jedini slučaj… Problem je što je ova (muš)afera postala afera samo zato što se za nju saznalo, problem je što smo saznali samo za jednu, a za ostale nikada nećemo saznati, a ako i kad saznamo već će biti kasno i neće biti važno jer… problem je što mi – svi – sve ovo odavno znamo i uopće nam nije problem. 

Patria