Muratovići preživjeli rat, otjerao ih mir

Posljednjih godina u potrazi za poslom i boljim životom, ali i zbog brojnih infrastrukturnih problema sve više ljudi napušta svoje sredine.

Tridesetak porodica iz sela Muratovići u općini Vitez, iz kuća u kojima su preživjeli rat, otjerao je mir. Nešto manje od tri kilometra gotovo neprohodnog puta ključni je razlog zbog kojeg su ovi ljudi u poznim godinama, prvenstveno zbog djece, bili prinuđeni ponovo krenuti ispočetka.

A kuće i zemlja u Muratovićima, građene i kupovane novcem zarađenim od poljoprivrede i rudarskih plaća – ostale puste.

„K'o da je grom pukao u selo i sve se razbježalo i svak’ otišao svojim putem“ – ovako 74-godišnji Salih Muratović objašnjava kako je nestajao život iz sela u kojem je on gradio, a potom ostavio dvije kuće. Onda nas kroz zaraslu stazu, kojom je gotovo sedam decenija svakodnevno prolazio, vodi do jedne u kojoj je, dok drhtavom rukom otključava vrata, kaže, ostavio život. I krenuo ispočetka u naselju Sadovače, nekoliko kilometara niže. I ne samo on.

„Došli su za boljim i što ih je muka natjerala, ostavili su imanja, kuće, život“, priča Munir Mahmutović, predsjednik MZ Zabilje Sadovače.

„Svak’ hoće bliže cesti, jer prije se odavde išlo na posao dolje nekih osam kilometara pješke“, dodaje Ismet Muratović, bivši stanovnik Muratovića.

„Dolje je bolje i lakše i po život i sve, a ovdje je dobro za vikend“, ističe Salih.

Iako navikli na brojne nedaće, ovi domaćini u čijim je kućama bilo uvijek više od četvero djece pričaju da su upravo zbog njih morali otići. Jer do područne osnovne škole u selu Bukve, a potom i centralne u Staroj Biloj moralo se pješke. Najteže je bilo prvačićima, posebno zimi.

„Preko zime lopatu i stazu napravi do škole da bi dijete moglo doći suho u školu. Oko tri kilometra staze, to je šumska staza – nije put“, priča nam Nusret Muratović, bivši mještanin Muratovića.

A onda noseći život u zavežljaju, gradili su nove kuće. U Muratoviće dođu barem jednom sedmično, najčešće pješke, prisjećajući se nekadašnjeg života, ostavljenog iza zaključanih vrata napuštenih kuća.

Uz kuće koje obilaze, ponešto i posiju na imanjima, koje su njihovi roditelji poput Ismetovog oca Adema kupovali pozajmljenim parama, a dug vraćali nakon što prodaju ono što su teškim radom proizveli na zemlji.

„Oni su to imanje kupili da mi imamo nešto od toga, a sad smo mi to napustili i sad to sve propada“, ističe Ismet.

Nakon što obiđu selo i napune dušu, ovi ljudi odlaze kućama u Sadovače, za koje vjeruju da će biti zadnje koje su gradili. No, sve je moglo biti i drugačije.

„Valjda nam takva nafaka propisana pa smo morali i gore praviti i ovdje – život je takav“, kaže Salih Muratović.

A na nafaku se, kaže, ne treba žaliti, svjestan da će i ovi povremeni obilasci sela u kojem su kuće i nekadašnji životi prekriveni paučinom prestati s njihovim krajem. Jer djeca zbog kojih su ga napustili danas su izvan granica Bosne i Hercegovine.

Visoko.co.ba/federalna.ba