Četvrtog septembra prošle godine desila se stravična nesreća u jami Raspotočje u kojoj je život izgubilo pet, a povrijeđena 32 komorata. Više od pola druge smjene (34 rudara) jednog od tri pogona Rudnika mrkog uglja Zenica, ostalo je zarobljeno pod zemljom. Nada, očajanje, sreća i bol smjenjivali su u narednim satima. Dan kasnije slika koja će ostati urezana u sjećanjima mnogih: izlazak 29 kopača crnog zlata, sreća na licima stotina prisutnih, a onda momenat kada je saopšteno, tj. kada se saznalo da petorica njih nisu preživjela.
Život su izgubili Fejzo Isaković, rukovalac transportnih signala, kojeg je malo više od godinu dijelilo od penzije, Mehemed Meša Dizdarević sa 33 godine, koji je bio drugi po dužini radnog staža od poginulih, Fahir Halać, godinu mlađi od Meše, zatim Mehmedalija Halilović, dežurni električar u Rudniku i najmlađi među poginulim komoratima, te Hajrudin Bradarac, radnik na dopremi u Rudnik koji je počeo raditi 1. septembra. Bila je ovo njegova četvrta rudarska šihta. Njihovo izvlačenje iz jame trajalo je puna dva dana. Četvorica su se ugušila plinom, a petog je zatrpala zemlja. Nesreća se dogodila faktički kada su sišli do radnih mjesta (pješice se silazi više od sat i po do mjesta gdje rade), a izazvao ju je gorski udar koji se desio nakon zemljotresa.
Gorski udari
Samo prošle godine bila je to treća teža nesreća u Raspotočju koje su izazvane gorskim udarom. U martu su dva rudara teže, a devet lakše povrijeđeno, a u augustu pet rudara, od čega jedan teško. Sada su posljedice daleko teže. Pet mrtvih i 32 povrijeđenih! Najteža nesreća u Raspotočju u nešto više od pola vijeka (ugalj se kopa ovdje od 1962. godine) dogodila se 12. maja 1982. godine, kada je poginulo 39 rudara, a samo osam njih iz smjene preživjelo.
Među onima koji su spašeni iz prošlogodišnje nesreće bila su i četvorica novaka kojima je taj dan bio četvrti silazak pod zemlju na posao. Jedan od njih je 36-godišnji Muhamed Šabić, otac troje djece, koji živi u zeničkom prigradskom naselju Talami. Na izlasku iz jame dočekao ga je otac Dževad. Suze radosnice nisu mogli sakriti…
– Zahvaljujući kolegama izvana koji su kopali sa jedne i nas iznutra koji smo kopali s druge strane, te dragom Bogu, uspjeli smo da se izvučemo. Bili smo pokošeni plinom. Neko se probudio, neko nije. Gledali smo smrti u oči, ispričao nam je tada Šabić.
Danas, godinu poslije nesreće, posljedice su ostale. Puno neprospavanih noći, problemi sa bubrezima… Ali u jamu se vratio. Jer, mora se preživjeti, prehraniti devetoročlanu porodicu.
– Ljudi su još u šoku, neki u teškom zdravstvenom stanju, prije svega psihičkom. Nema dana kada se ne prisjetimo te nesreće, tog kobnog 21 sata, koliko smo bili zatrpani pod zemljom. Bio mi je četvrti dan. Moji prijatelji nisu ni znali da sam se zaposlio na Rudniku. Nužda čovjeka natjera da se bori za egzistenciju, da se bori da prehrani svoju porodicu. A nas je devetero u kući, roditelji Dževad i Hatidža, brat i sestra Hasan i Sumeja, supruga Zemfira i troje djece, 11-godišnja Hatidža, osmogodišnji Imran i dvoipogodišnji Bilal. A ja jedini radim, kazao nam je Muhamed.
Objasnio je da je ušao u jamu ne znajući ni šta je to gorski udar. Čovjek i ne zna, ustvrdio je, šta ga čeka na zemlji, a kamoli u njenoj utrobi… Opisao nam je šta se dešavalo pod zemljom u momentu nesreće.
– Bili smo na različitim lokacijama u trenutku gorskog udara. U jednom momentu je zatutnjalo i pobacalo nas, mene 15-20 metara. Pridigao sam se i čuo naređenje da se povlačimo prema izlazima. Prašine je bilo toliko da nismo vidjeli maltene ni prst pred okom. Krenuli smo u povlačenje, a onda smo naletjeli na plinove. U tom momentu vidiš ljudi da padaju kao pokošeni ispred tebe. Čovjek se u tim momentima suočava sa smrću. Mislio sam da se opraštam od ovog svijeta i pred očima mi je prošlo moje troje djece. Sjećam se još kada mi je najmlađe dijete Bilal prošao pred očima da sam se onesvijestio. Ne znam koliko je prošlo vremena kada sam se probudio. Dozivale su me kolege: “Šaba, jesi li živ?” Nisam mogao da im odgovorim jer mi je od straha i od tog plina bio oduzet govor. Jednostavno, sve je otkazalo, prisjeća se Šabić.
Primijetili su, objasnio je, četvoricu komorata koji su preminuli. Za petog su znali da je zatrpan. Naređenje je došlo da idu prema najdubljem dijelu jame. Zatekli su osam kolega na putu prema najdubljem dijelu jame. Tu je bio i telefon koji je jedini bio u funkciji, javili su se i preko njega imali kontakt sa vanjskim svijetom. Na sva pitanja da li su na broju, po dogovoru nisu govorili o brojnom stanju.
– Naše porodice bile su u krugu rudnika i nisu znali ništa o nama. Da smo rekli da ima mrtvih, nastala bi panika. Svako bi mislio da je neko njegov nastradao. Bilo mi je teško, bilo je svima nama teško. Ne dao Bog nikom da to doživi, taj susret sa smrću, neizvjesnost. Nisu svi istog psihičkog stanja, neki su izdržljiviji. Mnogi su pucali po šavovima, gubili nadu, ali ostali smo skupa i bili podrška jedni drugima. Nas 29 smo disali k’o jedan i nadali se da ćemo izvući živu glavu. Konsolidovali smo se nekako i organizovali se. Sabrali smo se i odlučili da kopamo. Dvojica po dvojica smo išli i kopali tunel za spas. Nismo stali dok nismo došli do spasioca koji su kopali s druge strane, pojasnio nam je Šabić.
Po izlasku iz jame vidio je svog oca Dževada, zagrlio ga, a onda otišao do kola Hitne pomoći i napravio ispred njih sedždu da zahvali Bogu što je izašao živ na površinu.
– Kome drugom zahvaliti do dragom Bogu. On nam je dao život i odlučuje kad će ga uzeti. To trebaju da shvate svi. Nije nam slučajno Bog dao priliku, ustvrdio je Šaba.
Nakon toga je otišao u banju i istuširao se. Umjesto graje ljudi u banji kako bude obično kada rudari trebaju u smjenu ili su izašli, ovaj put nije bilo nikoga. Šabić je bio sam. Kad je uzeo mobitel iz ormara, vidio je da ima 730 propuštenih poziva i 280 poruka i “shvatio da nisam sam, da imam prijatelje”.
Imranova želja
– Bio sam zatrpan, bez svijesti, nisam znao hoću li uopšte izaći na površinu. Ali sam barem znao da sam živ. Što ne mogu reći za svoju porodicu. Oni nisu imali nikakve informacije. Nisu znali jesam li živ. Možete zamisliti kako je njima bilo. Moj Imran, koji je drugi razred, nakon nesreće, a pred Novu godinu na pitanje učiteljice šta bi željeli za Novu godinu, rekao joj je da mu je želja da mu babo više ne ide u jamu. Umjesto da želi bicikl, igračku, on želi da mu otac ne ide više u jamu. To su traume s kojima ćemo se godinama susretati, zaključio je zenički komorat.
Na pitanje kako mu je bilo ponovo sići u jamu, odgovorio je da alternative nema, da mu je devetero u kući, a niko ne radi, te da mu je ići ponovo pod zemlju.
– Samovoljno sam prekinuo bolovanje. Iako mi je neuropsihijatar sugerisao da to ne činim, prekinuo sam bolovanje pred Novu godinu i vratio se na posao. Vratio sam se 5. januara 2015. pod zemlju. Naravno, nije bilo jednostavno sići u jamu u kojoj ti se to desilo. Ali, svjestan sam da moram raditi, boriti se, nastaviti privređivati da zaradim platu, da mogu prehraniti svoju porodicu, djecu, da im priuštim da nisu željni ničega. Taj prvi silazak nije bio jednostavan, ali s radnim kolegama je to bilo lakše, ispričao nam je Šabić.
Dodao je da je ono što muči neke od ljudi koji su izašli tada živi na površinu pitanje radnog odnosa u RMU Zenica. Nemaju svi rješenja za stalno da rade. Ni kod njega samog nije riješen status. A obećano im je da će se to riješiti.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.