‘Moje je da ti ovo napravim, tvoje je da pjevaš, što si dolazio ako sve znaš?’

Bila je to godina 2000-ta, sjećam se jer je tada izašao album “Sredinom”, kojim je Dino Merlin u svakom smislu pokorio muzičko tržište i te godine kao izvršni producent koncerta na Koševu radio sam sa Farukom Drinom na organizaciji istog. Koncert je bio triumfalan kakav je zabilježen i na DVD-u i vjerovatno nikad više ljudi nije ni bilo na nekom muzičkom događaju na stadionu Koševo.

Međutim, ovo nije priča ni o Dini Merlinu niti o njegovom prvom Koševu. Ovo je priča o Visočaninu Vranac Salki – Tici, ovo je istinita priča kojoj sam svjedočio i koja je samo potvrda svega što Visočani pišu po društvenim mrežama otkako nas je jučer majstor Tica zauvijek napustio, a to je da se radilo o čovjeku koji je bio jedno od obilježja Visokog i gornje ceste, a događaj i susret sa Dinom Merlinom je sada već antologija i urbana legenda.

Pripreme za koncert na Koševu su trajale mjesecima, a isto toliko i intezivno druženje sa Dinom Merlinom, njegovim bendom i svime onim što prati jedan takav događaj. Pa se tako pričalo o svemu i svačemu pa i onome što nema veze sa muzikom. Jedne prilike pita me Dino jel ima u Visokom neki majstor koji ima starog mercedesa k’o u mene (a to je onaj starinski sa omota i spota Adija Lukovca). To je neki poseban, rijedak i star “oldtimer”. A pošto ja lično auta razlikujem samo po bojama kažem da nemam pojma, ali ako i ima neko onda je to majstor Tica i samo mu on može riješiti problem sa nekom cjevčicom za dotok goriva. Međutim, dogovorili smo se da ćemo o tome kada prođe koncert pa ćemo fino u Visoko i da majstor pogleda o čemu se radi.

80.000 ljudi na Koševu i oko stadiona Koševo tih dana u regiji koja se nekad zvala Jugoslavija Dinu su učinili apsolutnim kraljem muzičke scene, dogovorili smo turneju po cijeloj BiH, a bili smo i u Beogradu i Drina je zamalo dogovorio stadion “Marakanu” što je tada bilo nezamislivo, ali kao političko pitanje nikad nije ni realizovano. E baš u tom periodu kaže Dino jedan dan: Hajmo kod tog tvog majstora da mi pogleda auto. Ranije sam ja dogovorio sa majstorom da mu dođemo, iskoristio priliku da malo to spomenem i na radiju i to se brzo pročulo. Bila je to i velika atrakcija, u trenutku kad od Vardara pa do Triglava svi žele sliku, autogram, intervju, blizinu Dine Merlina, on lično dolazi na noge u avliju majstoru Tici u Visoko. Tada sam tek shvatio da oni zapravo imaju iste mercedese, različitih boja i kod jednog je dizel a kod drugog benzin.

I sad dolazimo mi gornjom cestom i spuštamo se u avliju kod majstora Tice, a on je ispod haube radi neko auto i “ne pometa”. Vrlo brzo se tu okuplja komšiluk, pristojno nas iz porodične majstorove kuće nude kafom, sokom, ručkom … Pojedinci koji su se zatekli na toj prometnoj visočkoj cesti uspjeli su dobiti i autogram (nije baš u to vrijeme bilo ovih modernih telefona niti su Facebook i Instagram bili aktuelni kao danas). Međutim sad već nastaje neugodni vakum koji traje duže od 5 minuta jer nas majstor ne primjećuje dok ne završi započeti pos’o. Te ti ja da malo razbijem monotoniju, priđem i kucnem ga: Evo nas majstore, došao ti malo Dino Merlin. Majstor diže glavu, klimnu i pozdravi nas, i nije mogao sakriti svoje oduševljenje, ali ne time što smo mu došli u avliju sa trenutno najvećom muzičkom zvijezdom, majstor je zapravo gledao u njegovog mercedesa, to je bilo u fokusu njegove pažnje.

Tu smo razbili početnu neugodnost i Dino je počeo da priča o svom problemu kao da je bio u tvornici kad se proizvodio njegov “oldtimer”, a majstor (nisam siguran ni da je slušao) diže haubu i gleda unutrašnjost, pa nešto pipka, pa otpuhne, pa opet nešto se zadubi pod onu haubu, a Dino u želji da bude od koristi ne prestaje da priča i pojašnjava majstoru šta ga muči po pitanju tog auta koje mu nešto posebno znači.

U jednom trenutku majstor Tica spušta haubu, okreće se prema njemu i reče: Moje je da ti ovo napravim, tvoje je da pjevaš, što si dolazio ako sve znaš? …..

Neugodna tišina, mene malo i stid, nešto bih i rek’o al nijedna smislena misao ne dolazi. Kako mi je glava oborena krajičkom oka vidim Ibrinu čevabdžinicu te ko iz topa predložim da odemo nešto jest jer nam je to svakako bila namjera dok majstor pregleda auta. Prijedlog je bio prihvaćen, sjećam se da je Dino često godinama kasnije hvalio i Ibrinu pljeskavicu koju je pojeo, ali mi je tada i rekao: “strog ti ovaj neki majstor, opasni ste vi Visočani, ali samo takav i može riješiti ovaj moj problem, nema gdje nisam probavao”.

Ručak je zbog neizvjesnosti situacije kratko trajao, kad smo se vratili u avliju, problem riješen, mercedes uredno radi i ne kapa gorivo. Na pitanje majstore kolko smo dužni išao je odgovor – ništa naravno i evo ti još ova jedna gumica za gorivo rezerve nek imaš teško je to naći.

Na povratku, ja ću u Luke, a Dino i Drina će za Sarajevo pa će me oni odbaciti do zgrade. Nismo tupavo ni izašli iz avlije i uključili se u saobraćaj, a Dino će ti: E OVO JE PRAVI MAJSTOR !!!

P.S Nisam ovo nikad ranije zapisao, pričao jesam Eliju i Anchi i možda još nekim ljudima koji su mi tada bili bliski, jer da bi ova priča imala smisao onaj kome sam je pričao morao je znati lično majstora, a i Drinu. Žao mi je što je odlazak Salke Vranca – Tice povod ovog teksta i moje potrebe da isti ostane zapisan. I kao što Zdenko Antović reče, gornja cesta više nikad neće biti ista.

Adnan Jasho Jašarspahić / Visoko.co.ba / Foto: Almin Tabak