Mlaki i nesposobni Hrvati i Bošnjaci trebali bi se ugledati na Albance i Crnogorce… Ili je moguć najgori ratni scenarij!

PETAR JELEČ / ‘REVIVAL’ VELIKOSRPSKE POLITIKE

Događaji kojima svjedočimo posljednjih godina vezani za destabilizaciju Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a kojima na daljinsko upravljanje rukovodi srbijanska politika iz Beograda, skupa s glavnim motorom velikosrpskog nacionalizma – Srpskom pravoslavnom crkvom, zorno pokazuju kako se Srbija uopće nije odmakla od devedesetih godina, kada je pokrenula ratove od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Kosova, a pokrenula bi ih i sada vrlo rado u Crnoj Gori da ta zemlja nije ušla u NATO savez.

Velikosrpska ideologija, življa nego ikad zadnjih desetljeća, glavni je uzrok nestabilnosti na bivšem jugoslavenskom području, rak rana koja razara mnoge države u regiji. Ona je uostalom uzrokovala i raspad obiju Jugoslavija. Nezapamćeni zločini, koje su srpske jedinice činile početkom devedesetih godina gdje god su to mogle, šokirale su čitav svijet i tadašnju međunarodnu javnost, počevši od Vukovara, Škabrnje, Sarajeva, Srebrenice, Prijedora, Bosanske Posavine itd. I sam potječem iz Bosanske Posavine iz župe Foča na čijem su širem području 1992. godine srpske jedinice pobile sve one koji se nisu htjeli povući uključujući i starce i starice koji su mislili da im se ništa neće dogoditi zbog visoke dobi i jer nikome ne predstavljaju opasnost. Nekima od njih njihovi najmiliji još ne znaju gdje su im kosti. Takvih sudbina i tragova velikosrpskog zločina imate po čitavom Hrvatskoj, BiH, Kosovu…

Badava što su mnogi od tih zločina i dokumentirani i snimljeni, što su izrečene i presude na najvišim međunarodnim sudovima, Srbija i njezina ispostava u BiH, tzv. Republika Srpska, ne samo da se nisu pokajali zbog tolikih zala, zločina i razaranja koje su nanijeli svojim najbližim susjedima, nego je narativ koji vlada u medijima s obje strane granice isti kao i devedesetih godina. Naime, Srbe se opet proglašava ugroženima, protiv njih se opet navodno urotio čitav svijet, oni nikad nikome nisu učinili ništa nažao nego su se kroz čitavu povijest borili protiv stranih zavojevača i oslobađali čak i druge narode, oslobađajući ih zapravo od njihovih života, domova i zavičaja…

Zadnjih mjeseci se sva fašistoidnost srpske politike mogla itekako vidjeti u događajima u Crnoj Gori i u narativu koji se koristi u srpskim medijima, u kojima se Crnogorcima uopće ne priznaje njihova nacionalnost, kao što se rasistički već desetljećima odnose i prema Albancima koje smatraju nižom „rasom“. Bošnjacima se isto tako niječe njihova nacionalna svijest pa ih se naziva samo muslimanima kao što to uporno radi Milorad Dodik.

Badava što su mnogi od tih zločina i dokumentirani i snimljeni, što su izrečene i presude na najvišim međunarodnim sudovima, Srbija i njezina ispostava u BiH, tzv. Republika Srpska, ne samo da se nisu pokajali zbog tolikih zala, zločina i razaranja koje su nanijeli svojim najbližim susjedima, nego je narativ koji vlada u medijima s obje strane granice isti kao i devedesetih godina

Svu tu politiku koju u Srbiji utjelovljuje lažni mirotvorac Aleksandar Vučić, a u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik svesrdno potpomaže SPC na čelu s vladikom Irinejom i njegovim suradnicima od najnižeg do najviše klera. Onima koji se k'o biva stalno nešto iščuđavaju srpskim patrijarsima, vladikama i sveštenicima preporučujem da pročitaju odličnu knjigu Milorada Tomanića „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“ pa će im neke stvari biti puno jasnije i tome iščuđavanju će doći kraj.

Međunarodna zajednica utrošila je milijune dolara u beskorisno gubljenje vremena i dovođenje čelnika pravoslavne crkve i nižeg klera na tzv. mirovne radionice u kojima bi se svaki od naroda trebao susresti sa zločinima koji su počinjeni u ime vlastitog kolektiva. Ideja po sebi nije ni loša, ali nikad nisam nigdje uspio pročitati niti sresti ijednog pravoslavnog svećenika ili vladiku koji će izreći jednu jedinu kritičku riječ recimo o notornim zločincima poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, a da ne idemo dalje u povijest pa da ne spominjemo Dražu Mihailovića i mnoge druge čelnike četničkog pokreta koji su odgovorni za smrt tolikih tisuća nevinih ljudi, žena i djece koji su pobijeni samo zato što nisu bili Srbi. Što je najžalosnije od svega, u svemu tome naivno sudjeluju i čelnici crkve kojoj i sam pripadam zanoseći se nekim ekumenizmom s pravoslavnom Crkvom koji je u ovoj konstelaciji sasvim besmislen i nemoguć. Stoga je vrlo teško shvatiti i onako blagonaklon odnos Vatikana prema srpskom patrijarhu Irineju.

A kako se prema ovom bujanju velikosrpskog fašizma danas postavlja međunarodna zajednica, hrvatska i bošnjačka politika? Nikako, bezidejno, smušeno i kalkulantski. Međunarodna zajednica kao i na početku rata na sve otvorenije Dodikove nasrtaje na Daytonski sporazum i normalno funkcioniranje ove zemlje izražava kao i uvijek „svoju veliku zabrinutost“ i poziva na dijalog i rješavanje nagomilanih problema. Sva jalovost te politike se ogleda u OHR-u i Inzku kojima ne znam šta bi još trebao uraditi Milorad Dodik da krenu u odlučniju akciju i stave mu do znanja da je dosta više višedecenijskog izluđivanja naših naroda u BiH koji se upravo zbog ovakve politike masovno iseliše na Zapad, počevši od Banjaluke, Sarajeva, Mostara i drugih krajeva.

Hrvatska politika u BiH je još od Mate Bobana, Ante Jelavića do današnjeg čelnika bosanskohercegovačkog HDZ-a Dragana Čovića obični privjesak i sluškinja velikosrpske politike, što je više nego jasno svakome tko iole prati hrvatsku politiku u BiH, posebno medije i portale iza Ivan Sedla, koje čvrsto pod svojom kontrolom drži ta stranka. To se zorno pokazalo i vezano za zadnju krizu glede odluke Ustavnog suda vezano za poljoprivredno zemljište u tzv. Republici Srpskoj. Moglo se tako u bh. izdanju Večernjeg lista pročitati krokodilske suze glavnog urednika Joze Pavkovića i njegovih novinara koji su se otvoreno svrstali na stranu Milorada Dodika i srpske politike u ovoj krizi, tako da Pavković čak žali što je ustavni sud navodno oduzeo Republici Srpskoj 3,5% teritorija. A koliko je zemlje, kuća, livada, šuma i samih života tzv. Republika Srpska uzela njihovim sunarodnjacima u tome etnički potpuno očišćenom entitetu, to kod herceg-bosanskih medija nećete pročitati. Dapače, pročitat ćete otvoreno navijanja za srpsku politiku i Milorada Dodika. Tako se ovdje vrlo jasno pokazuje ono što su starozavjetni proroci govorili židovskom narodu, naime da sve zlo dolazi iz njega samoga.

Zadnjih mjeseci se sva fašistoidnost srpske politike mogla itekako vidjeti u događajima u Crnoj Gori i u narativu koji se koristi u srpskim medijima, u kojima se Crnogorcima uopće ne priznaje njihova nacionalnost, kao što se rasistički već desetljećima odnose i prema Albancima koje smatraju nižom „rasom“

Hrvatski narod je neravnopravan u odnosu na druga dva naroda politički i na mnogim drugim područjima života, posebno tamo gdje su manjina, kao što su i druga dva naroda neravnopravna tamo gdje su manjina. Ali hrvatski narod je neravnopravan posebno unutar samoga sebe, jer je jedna politička stranka potpuno uništila opoziciju i sasvim zanemarila interese većine svog naroda, povezujući se sa velikosrpskom politikom koja je uništila budućnost hrvatskog naroda u BiH.

Zato je vrijeme da se HDZ, tzv. Hrvatska demokratska zajednica preimenuje i službeno u SHDZ,  u Srpsko-hrvatsku demokratsku zajednicu pa da stvari budu skroz čiste i na jezičnoj razini. Ne kažem i ne tvrdim pri tome da i među običnim članovima i dužnosnicima HDZ-a nema časnih i poštenih ljudi koji u vlastitim sredinama pokušavaju popraviti stvari onoliko koliko mogu. Neki dan je čak i Niko Lozančić poslao otvoreno pismo Čoviću pitajući ga dokle će HDZ raditi za interese Milorada Dodika i SNSD-a, što je, naravno, prešućeno u većini medija, a on je i marginaliziran u stranci vjerojatno zbog toga što se nije slagao s takvim ponašanjem. Hrvatska vlada i novi hrvatski predsjednik moraju otvoreno računati s činjenicom da Hrvate u BiH zastupa netko tko je najvjerniji sluga velikosrpske politike u Bosni i Hercegovini i uvijek budno filtrirati (dez)informacije koje mu se serviraju iz tih krugova.

Ni bošnjački političari nisu puno bolji od hrvatskih, osim na retoričkoj razini navodno velike brige za Bosnu i Hercegovinu. I dalje će bez ikakvih problema praviti trule kompromise s velikosrpskom politikom samo da bi se dokopali djelića vlasti u institucijama. Između sebe se glođu i napadaju i troše vlastitu energiju na spletke, podvale, rušenje neesdeaovske vlasti (usp. Kanton Sarajevo) kako bi se dočepali što boljih pozicija. Na teritorijima kojima vladaju uveden je isti kleptomansko-mafijaški obrazac kao i tamo gdje im vladaju kolege u hrvatskim i srpskim područjima. Tako da nažalost ni hrvatska ni bošnjačka politika nemaju pravog odgovara na velikosrpsku politiku.

Stanje ipak nije beznadno, barem još uvijek, jer za razliku od 91. i 92. više nema JNA, tisuća tenkova, brojne avijacije i prepunih skladišta oružja na strani samo jednog naroda, a tu je i nezanemariv utjecaj NATO-a tako da neki veći sukob u ovom trenutku nije na vidiku. Što naravno ne znači da taj sukob nije moguć i da se velikosrpskoj politici ne treba čvrsto i muški suprotstaviti. U suprotnom, moguće je očekivati i najgori ratni scenarij. Mlaki i nesposobni Hrvati i Bošnjaci stoga bi se, ako ništa drugo, konačno trebali ugledati na Albance i Crnogorce koji su jedini na ovim područjima uspjeli naći recept kako se uspješno oduprijeti revivalu srpskog fašizma koji nikako ne uspijeva izaći na kraj s onima koji se čvrsto postave prema njima.

Piše: Petar Jeleč

DEPO Portal