Mirko Ilić, dizajner: To za koga odlučite raditi djelomično pokazuje ko ste ili koliko ste očajni

U Zagrebu se školovao i napravio prve uspješne profesionalne korake. U Ameriku je otišao zato što bi na svakom drugom mjestu bio gastarbajter. Tamo je Amerikanac. I to vanserijski uspješan. Danas njegovi radovi iz različitih kreativnih perioda čine stalne postavke u najreprezentativnijim svjetskim muzejima.
Povod dolasku na Sa(n)jm knjige u Istri gdje smo se sreli bio je predstavljanje knjige o aktu u grafičkom dizajnu.

S obzirom na to da se nalazimo na pulskom Sa(n)jam knjige u Istri, među piscima i urednicima, sjetila sam se kako ste rekli da su pisci i urednici veći megalomani nego umjetnici.

Gdje sam to rekao?

U jednom intervjuu.
Moram vam reći jednu važnu stvar, ja u intervjuima često lažem  Zato što mi je dosadno, a uz to novinari često sve pogrešno napišu. Stoga kad citirate moj intervju postoji mogućnost da ja to nisam rekao.

U svakom slučaju meni se dopalo zbog toga što književnici/e često zanemare vlastite propuste u tekstu, ali su vrlo spremni korigovati rad dizajnera i sugerisati izmjene.

Svi loši pisci bi trebali imati knjigu stripa jer je potrebno puno sličica da se to korigira.

Što znači da je ljudima poput vas, koji su formirani na temelju stripa, bilo kasnije sve drugo lakše raditi.

Ne znam da li je olakšalo. Možda.

Kad smo kod olakšanja, ovaj dio sigurno niste izmislili niti su novinari krivo interpretirali, a tiče se vašeg citiranja Wima Wendersa koji je rekao kako se „sreća čudnovato dogodi samo talentovanim“.

Da, da, to je Wim Wenders rekao, nisam ja tako pametan.

To je pretpostavljam i vaš odgovor kad vas pitaju da li je bila potrebna sreća za svjetski uspjeh.

To je jedna „koincidencija slučaja“ (smijeh). Ako nikada niste ništa napisali, najčešće ne dobijete nagradu za pisanje.

Da se još malo vratimo na pisce, urednike i dizajnere.
Je li vi imate neki problem s njima pa ga rješavate preko mene? Izgleda da sam ja ovdje samo nevina žrtva.

Ponekad imam. Ali bih voljela da se podsjetimo kako ste uvijek govorili da ste imali sreću što ste ilustrovali pametnije od sebe, poput Slavenke Drakulić i Veselka Tenžere.
Koliko dizajneri i ilustratori mogu naučiti iz „pametnog teksta“ i koliko je važno da ga zaista i pročitaju?

To je izuzetno važno. Zato što svi imamo nekakve šablone i nekakve ideje. Ako sad kažete kava i ponovite to nekoliko puta, svaki put ilustrator ima sličnu ideju o kavi. Međutim, ako je to tekst o kavi u kojem ima puno rečenica, onda vam te rečenice daju drugačiju perspektivu koja vam do tada nije pala na pamet. Ta drugačija rečenica napravi drugačiji način razmišljanja, a on rezultira drugačijim radom. Često jedna mala rečenica, mali sklop riječi može proizvesti vizual koji je puno dramatičniji. Ili završite na istom mjestu. Vi najčešće kad idete ulicom i pjevušite nešto, to su uglavnom dvije-tri iste pjesme. Osim ako niste nešto ulovili usput. Pjesma koju ste čuli sinoć prvi put i koja vam je ostala u glavi, ona vam je promijenila perspektivu.
Da ne kompliciram, hoću reći da se svi rodimo glupi i prazni i svi se punimo. Jedino što se neki odustanu puniti, a neki nastave. Pjesme, tekstovi i sve oko nas nam stvara nove ideje. I to je važno. Misliti da sve znate je kraj. Praviti se da sve znate je nešto drugo, onda ste iskompleksirani pa je to obrambeni sistem.

Da li nakon toliko godina rada i rezultata postoji nešto u profesiji što danas ne znate?

Svaki dan ima nešto. To je ljepota profesije. Zašto raditi ako mislite da sve znate? Ako ste napravili danas svoj najbolji tekst, zašto raditi drugi osim za plaću? Ako znate da vam je to najbolji tekst, zašto živjeti? Kako za deset godina reći – ja sam svoj najbolji tekst napisala prije deset godina. Užas.
Reći ću vam nešto, ja sam crtao stripove za Polet koji je bio najlošije otisnuta stvar na svijetu. I meni su rekli da crtam stripove koji se ne mogu otisnuti, odnosno da nisam prilagodio mediju. Onda je Polet nestao, a ti stripovi koje sam crtao neprilagođen mediju su po raznim muzejima i institucijama. Jedan od tih loše otisnutih stripova danas se nalazi u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku. Šta bi bilo da sam onda razmišljao kako se to ne tiska i kako je loše i kako me ne plaćaju i rekao da su im dvije crte dovoljne… Kad radite za to kakav je medij, kakav je urednik i uvjeti, to je vaš problem. A ako radite zato što volite, to je nešto sasvim drugo i nema nikakve veze s tim.

Ali to i dalje nije garancija da će rad na kraju biti u MoMA-i.

Zašto biste imali garanciju. Vama je lijepo dok radite. Ostalo je dodatak jelu. Vi dok radite uživate u onome što radite i u tome kako ono što radite izgleda. Sad bi vi da radite i da znate da će to na kraju završiti u muzeju. E onda morate biti kćerka nekog od poznatih političara.

Vaše iskustvo pokazuje da se najbolje uradi onda kada se ne radi ni za novac ni sa opterećenjem da će urađeno jednoga dana da se nalazi u Muzeju moderne umjetnosti, kao što su vaši stripovi, dizajn omota ploča, plakata za film, a sve je uglavnom nastajalo u osamdesetim kada baš i niste bili previše plaćeni za to.

Da li je s novcem ili ne, to sad više nije važno. Da li vi znate koliko je Michelangelo dobio za Sikstinsku kapelu? Postoji jedan predivan umjetnik za kojeg nitko ne zna zato što je bio dobar. Zvao se Morandi, talijanski slikar. Kada biste došli kod njega kupiti sliku, niste mogli kupiti ono što je već naslikao, morali ste kupiti unaprijed. On bi na naličju platna napisao vaše ime, i uzeo bi prvo platno, neovisno o tome za koliku cijenu slike se dogovorio. I kad mu dođe trenutak, a to se može desiti i za šest mjeseci, on zgrabi to platno i tek nakon što naslika i to se osuši, on okrene i pogleda čije je. Trenutno se Morandi, ako već govorite o novcu, prodaje za 100, 200 i 300 tisuća dolara. Ovi koji su plaćali tisuću na neviđeno su dobro prošli.

Ne mislim ja da je novac kriterij za bilo šta, ali s obzirom na to da vi živite u dijelu svijeta gdje se ne može živjeti bez novca…

A ovdje se može?

Lakše je.

Mislite da je ovdje lakše umirati bez novca nego tamo?

Kako god, zanima me na koji način mladim ljudima koji rade u vašem studiju, a formirani su na drugačijim vrijednostima, približavate ovo o čemu ste pričali meni?

Ko god odluči raditi za mene, vjerojatno ima ideju za koga radi. To za koga odlučite raditi djelomično pokazuje ko ste ili koliko ste očajni.

Da se malo uozbiljimo i posvetimo temi vašeg dolaska u Pulu na San(j)am knjige u Istri.

Ja nisam neozbiljan, vi ste neozbiljni.

Sad ću biti ozbiljna i posvetiti se jednom od povoda dolaska, knjizi „Head to Toe: The Nude in Graphic Design“ koju ste predstavili i u Puli, a uradili sa Stevenom Hellerom. Shvatila sam da kad ne postoji knjiga o nečemu, vi sjednete i napravite je.

Da, povremeno, ako su vizuali interesantni naravno.

Šta je bilo presudno za posvećivanje temi obnaženosti u grafičkom dizajnu?

Ta me je tema uvijek interesirala. Unatoč tome što sam vizualni tip, ja sam toliko zainteresiran za to da povremeno i kad ne vidim idem po opip.

Živimo u eri…

Kojoj eri da prvo to definiramo?

U onoj do koje je konačno došla svijest o zloupotrebama ženskog tijela u različite svrhe.

Zašto ženskog? U mojoj knjizi ima i golih muškaraca.

Ali uz golo muško tijelo neće ići slogan „prianja za svaku podlogu“ kao što je to bio slučaj sa reklamom za automobilske gume.

To je bilo prije osam godina. Pamtite oglase od prije osam godina?

Hoćete reći da je dizajner napravio dobar posao?

Zapravo vi opravdavate taj dizajn zato što ste ga zapamtili, a onih tisuću dobrih niste zapamtili.

Pamtim i dobre.

Kažite mi jedan od prije osam godina.

Sve što je radio pokojni Anur Hadžiomerspahić je dobro.

Tu se ja ne bih složio. Nitko ne radi sve dobro, ali je jako puno toga dobrog napravio.
Da ste njega pitali dok je bio živ sigurno bi vam rekao da nešto nije dobro napravio. Ima i njegovih radova u knjizi „Head to Toe: The Nude in Graphic Design“.

Kad dizajner zna da li je nešto dobro ili nije?

Ako je kasno navečer i ima potrebu nekoga probuditi da mu to pokaže, kad mu se odjednom iz nepoznatog razloga piški, kad mu dođe da poljubi ekran… i to je predivan trenutak koji traje deset minuta, a onda sve ispočetka.

Osim što pamtim dizajn od prije osam godina, pamtim i vaš intervju od prije 18 kada ste rekli kako vjerujete u kreativnu lijenost. Je li tako još uvijek?

Naravno, zato s vama pričam umjesto da radim.

A da li još uvijek kad nemate ideju odmah, sačekate sa realizacijom do posljednjeg časa pred rok za predaju dizajna?

Da, mada mi se sad desilo, nakon što sam dobio popis teatarskih predstava za koje trebam raditi plakate, da sam odmah uradio dva, a onda su mi javili kako se moram strpjeti sa ostalim jer još uvijek ne znaju ni ko će u njima glumiti ni ko će ih režirati. Meni se svidjela ideja i ja sam, prije nego što su uopće počele probe, napravio plakate.

Kad smo kod pozorišta, na istom principu spoznaje da nešto ne postoji, napravili ste knjigu sa plakatima predstava nastalih prema dramskim tekstovima Shakespearea. Kako se niko ranije tim nije bavio?

Zašto mene pitate i meni je izgledalo nemoguće. Pazite, u cijeloj Engleskoj to nitko nije napravi.

Jesu li vam se zahvalili?

Neke predivne stvari su se desile. Ja volim da u svojim knjigama imam puno stranaca, kad kažem stranaca mislim neamerikanaca. I otkrio sam da u Gruziji postoje nevjerojatno dobri plakati za Shakespearea. Malo sam se namučio dok do toga nisam došao. Oni su bili jako zahvalni i iznenađeni da ih je netko našao. Ta knjiga se dosta dobro prodala. Relativna je stvar šta je dobra prodaja, ali se dosta dobro prodala u Engleskoj. U Engleskoj je to neko vidio i onda su mi se ovi iz Gruzije javili osam mjeseci kasnije kako su ih kontaktirali iz Victoria and Albert Museuma i kako žele organizirati izložbu u Victoria and Albert Museumu. Neke plakate sam imao od prije, onda sam za knjigu skupio originale jer sam želio napraviti popratnu izložbu koja se u Americi desila na dva mjesta i u cijelom procesu sam shvatio da imam ogromnu količinu tih plakata.
Postoji nešto što se zove Folger Library, to je vjerojatno najveća američka institucija za Shakespearea i ja sam ih pitao da im plakate doniram, naravno da su to oni objeručke prihvatili, dao sam im nekih 380 plakata i onda se ispostavilo da sam im dao najveću privatnu kolekciju Shakespeareovih plakata. Sve to je dobro.

Očigledno ste jako nesebični. Vidi se to i na primjerima podrške kolegama koje preporučujete muzejima koji imaju vaše radove u stalnim postavkama.

Uvijek to spominjem i postalo je dosadno, ali odrastao sam na Mladenu Stilinoviću koji je rekao: „An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist“ (ako umjetnik ne govori engleski, umjetnik nije umjetnik), i to je mene uvijek živciralo i mislim da samo zato što su neki ljudi iz Francuske ili Bosne, da nije fer da nisu u nekim muzejima. Jer svatko iz nepoznatih razloga gura samo svoje. Vi ste iz Bosne, vi to nikada ne biste shvatili.

Znam da ste u tom kontekstu spominjali Bućana koji bi bio sigurno poznatiji vani da ne potiče iz male kulture.

On je nevjerojatno poznat vani, manje je poznat ovdje, ali da je vani, bio bi još deset puta poznatiji.
Ali zaboravio sam vam reći jedan podatak kada smo razgovarali o plakatima iz Gruzije. Gruzija je bila u ratu ali je meni bilo lakše dobiti plakate za Shakespeara iz Gruzije nego ih dobiti iz Sarajeva. Jer vaši su negdje u nekim podrumima koji prokišnjavaju i gdje se raspadaju. Tako da vi koji se busate u svoju nacionalnu kulturu, puštate da ona propada.
Ja sam bio skupio kolekciju od 20 plakata za Olimpijske igre u Sarajevu. Ne znam da li znate ko je radio plakate za Olimpijske igre u Sarajevu.

Ismar Mujezinović.

Mislim iz vana. Radio ih je Andy Warhol naprimjer. Dvadeset najpoznatijih umjetnika svijeta su radili plakate za Olimpijske igre u Sarajevu. Ja sam ih sve skupio i htio sam ih pokloniti Sarajevu.
I onda sam nakon tri-četiri mjeseca shvatio da vi nemate instituciju kojoj ja to mogu pokloniti.
Iz jedne institucije su mi čak rekli da će to, ako dam, na kraju završiti na eBay-u, da će netko prodati.
Tako da sam ja kroz fondaciju u kojoj sam direktor to pokloni MoMA-i i bili su jako sretni jer su to dobili. A vi ih nemate sve u Sarajevu. Prema tome, ako neko iz Sarajeva bude studirao Olimpijske igre i plakat, može otići u MoMA-u i studirati. O tome treba razmišljati, o tome treba brinuti.

Potpuno se slažem i bez namjere da amnestiram Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo, kada se posjeti MoMA stiče se utisak da mnogo više Amerikanci vode računa o ukupnom evropskom kulturnom nasljeđu.

Nemojte sad Europa, maloprije smo bili Balkan.

Govorim i za ozbiljne zemlje, ne samo za nas.

Koje ozbiljne zemlje?

Holandija naprimjer.

I Crna Gora.

Dobro, samo još kratko da se vratimo na onaj dio da je besmisleno biti zadovoljan onim što smo uradili prije deset godina. Šta vam danas može predstavljati izazov u radu?

Sve je izazov. Ja da sad dobijem da nacrtam malu ilustraciju za nepoznate novine, meni bi bio izazov. Mene nije briga za koga je, koliko je plaćeno i tako dalje nego da li ja to mogu napraviti drugačije nego juče, da li to mogu napraviti bolje nego juče. Kada govorimo o teatru, ja upravo radim plakate za teatar u Beogradu.

Za Jugoslovensko dramsko pozorište?

Da. Da li mislite da ja to radim za novac?

Vjerujem da ne.

Da li mislite da ja to radim da mi cijeli svijet vidi plakate?

Nema potrebe.

Ja radim zato što to mene veseli, jer smo napravili dobar dogovor. Ja svake sezone radim nešto potpuno drugačije, ovo je sad druga sezona. Odlučim što radim, oni kažu sviđa mi se-ne sviđa mi se i to je sve.

Mogu reći da im se ne sviđa?

Mogu, ali onda moraju naći nekoga drugog i meni je to sasvim u redu. Mene su odbijali i prije, i ljepše i mlađe i mene ne zanima napraviti nešto što se njima ne sviđa. To je glupo. Mene zanima napraviti nešto što će mene veseliti, a njima odgovarati. Da ja sad izmišljam neke gluposti, trošim puno više vremena. U ovom slučaju sam ja protiv sebe, a ja sam dosta velika stoka i nije me lako zadovoljiti.

Pretpostavljam da više vremena trošite na pozorišne plakate nego kad dizajnirate za kruzere i luksuzne hotele čiji su vlasnici su sigurno bolje platiše.

Ne, na sve trošim onoliko vremena koliko mislim da je potrebno da napravim nešto dobro. Neke stvari se dese preko noći, neke se dešavaju mjesec dana. Meni je to nebitno.

Kada ste u Sarajevu imali predavanje o neofašističkim simbolima, nisam još uvijek imala svijest o tome koliko se desnica radikalizira kod nas. Da li to znači da se sa distance bolje vidi?

Ne, nego je mene zanimalo a vas nije.

Ali ste mislili da Trump neće pobijediti.

On i nije pobijedio. Prevarili su vas. Jeste li čuli za Ruse koji su utjecali na izbore? Trump još uvijek misli da je pobijedio a svi mislimo da je tu netko nešto varao.

Ali je sad tu.

To ne znači da je pobijedio, samo je tu.

Kada su vas pitali ko će pobijediti, a vaše prognoze su bile drugačije, rekli ste i da vam je drago što ga Amerika ima te tako pokazuje da ni velike zemlje nisu imune na glupost.

To je u jednom trenutku bilo dobro za Ameriku, to je još uvijek dobro za Ameriku, da ne misle da su posebni. U svim zemljama je jednak postotak kretena, pametnih, lijepih i ružnih… Za vas ima u nekim zemljama više ružnih nego ovdje zato što mjerite po svojim mjerilima. U principu, isti je postotak svugdje. Što znači ako zemlja ima tri i pol stanovnika, ima jednog glupog. Odnosi su uvijek manje-više isti. Postoji u jednoj mjeri zaglupljivanje sredine. To su Kardashians i slični. Ali zaglupljivanje ne može biti trajno uspješno, osim u slučaju nekih diktatura.

Koliko se Amerika danas razlikuje u odnosu na onu u koju ste otišli da ne biste bili gastarbajter nego Amerikanac?

Ja sam još uvijek Amerikanac i nisam gastarbajter.

A koliko se Amerika promijenila?

Amerika se dosta promijenila, na ružnije, ali Amerika nije izolirano mjesto.Sve se promijenilo na ružnije. Koju god zemlju pogledate promijenila se na ružnije. U nekim zemljama barem ne pucaju (smijeh) ali to nije neminovno dobro.

Prije tri godine, isto na Sa(n)jam knjige u Istri, promovisana je knjiga o Poletu za koju ste radili naslovnicu. Kako vam iz današnje perspektive izgledaju osamdesete koje pomalo idealiziramo?

Meni izgledaju izvrsno jer sam tada bio mlad. Prvo godište je Poleta je u MoMA-i što je dosta simpatično – najlošije otisnuta novina na svijetu…
Nažalost ova sredina za sada nije stvorila ništa bolje pa se mora sjećati toga. U nekim drugim sredinama to bi bilo djelomično zaboravljeno ili svedeno na pravu mjeru. Ali ako ja odem u pet pristojnijih kafića ovdje, u Bosni ili Srbiji, a još uvijek moram čuti Azru i Džonija Štulića, onda pokazuje da vi niste napravili novog Džonija Štulića i novu Azru. Što ne znači da je Džoni bio dobar, nego vi niste izmislili ništa bolje.

Imali smo Feral.

Nisam ga slušao.
Ali imam jednu malu priču. Moj studio je na 32. ulici između Druge i Treće avenije, a moj Subway je na 32. ulici i parku. I ja idem predveče subwayom i odmah pored subwaya parkiran je jedan od onih tour autobusa. I ekipa stoji pored autobusa i puši. I ja pogledam i kažem: „Zdravo.“ I tako se ja pozdravim sa Dubiozom koji imaju koncert u mojoj ulici, izašli su iz autobusa jer ne mogu pušiti u njemu. I sviraju u mojoj ulici povremeno.

6yka.com/visoko.ba