Miljenko Jergović: Kuferaši

Vladimir Nagel bio je naš obiteljski prijatelj i komšija. Stanovali smo u Ulici Jugoslavenske narodne armije, u zgradi iznad templa, pokraj koje će krajem šezdesetih biti izgrađen Energoinvestov neboder, a mi ćemo se preseliti na Sepetarevac. Nešto ranije, Nagelovi su se preselili u Rijeku (ili kako se to nekada govorilo – na Rijeku), ali bi se moji s njima čuli, razmjenjivali su blagdanske čestitke, a Vlado Nagel nekoliko je puta i dolazio u Sarajevo. Zadnji put bilo je to sedamdesetih, u vrijeme kada je bivša Evangelička crkva trebala biti prenamijenjena u Likovnu akademiju, pa je trebalo potpisivati neke papire, a kako evangelika, ili kako se govorilo – protestanata, u Sarajevu više nije bilo, morao je doći on. Iako to vjerojatno i nije sasvim tačno, moglo bi se reći da je naš nekadašnji komšija Vlado Nagel bio posljednji sarajevski protestant.

Po okupaciji Bosne i Hercegovine, već ranih osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, u Sarajevo su, trbuhom za kruhom, a neki i kao dobrostojeći eksperti u svojim strukama, počeli dolaziti ljudi iz različitih dijelova Austrougarske monarhije. Najviše je bilo onih kojima je Bosna bila najbliže, Hrvata i Slovenaca, ali došli su i Austrijanci, Madžari, Česi, Poljaci, o čijim se biografijama i poslovima, a često i o neugaslome domotužju, još uvijek moguće obavijestiti obilaskom staroga katoličkog groblja na Koševu i čitanjem natpisa s nadgrobnika. Ti su ljudi odmah pogrdno nazvani kuferašima: i to ne samo zato što se domaći svijet htio narugati činjenici njihovoga seljakanja i neukorijenjenosti na prostoru koji su zaposjeli, nego i zato što je kufer tada prvi puta viđen u Sarajevu. Stotinjak i više godina kasnije, kada kuferaši već skoro sasvim izumru, a kuferaške se obitelji rasele po Zapadu, ili se sasvim asimiliraju i srode s lokalnim stanovništvom, riječ kuferaš izgubit će svoj pogrdni smisao i postat će neka vrsta praidentitetske odrednice.

Većina tih ljudi bili su katolici, manje je bilo evangelika, a najmanje aškenaskih Jevreja. Ali carske su vlasti na lijepome mjestu sagradile velebnu evangelističku crkvu, nastojeći tako i u Sarajevu održati vjersku, nacionalnu i kulturnu ravnotežu na kojoj je opstajala Monarhija. Morali su, istina, graditi i novu, aškenasku, sinagogu, pošto su domaći Jevreji, bez ostatka Sefardi, bili vrlo neraspoloženi prema svojoj novoj braći po vjeri, te ih nisu puštali u svoj hram i nazivali su ih pogrdno Švabama, smatrajući kako oni uopće i nisu Jevreji. Osim klasnoga momenta u ovoj priči – naime novopridošli su bez ostatka bili dobrostojeći ljudi, dok su domaći većinom bili puka sirotinja – u toj su se stvari, posve prirodno, sarajevski Jevreji ponašali kao i svi drugi Bosanci. Valjda i zato što im još uvijek nije bio poznat mit o suživotnoj Bosni i o Sarajevu kao europskome Jeruzalemu, tim uzorima ravnopravnosti svake vrste.

I taman kada su se kuferaši smjestili u novosagrađenim kućama i zgradama između Baščaršije i Marijin Dvora, a na obali Miljacke dovršena je lijepa evangelička crkva, te – širom grada – nekoliko katoličkih crkava i samostana, skupa s Katedralom, izbio je Prvi svjetski rat i propala je država koja je te ljude u Sarajevu naselila. U prvih nekoliko mjeseci, 1918. i 1919, veliki broj kuferaških porodica zauvijek je napustio Bosnu, ali više ih je ostalo, i to zato – suprotno našoj romantičnoj predodžbi kako su se napili vode kod Begove džamije, pa ih je Sarajevo zauvijek za sebe vezalo – što naprosto nisu imali kamo. Domovi koje su u nekom Beču, Brnu ili Pragu, ili u nekoj bezimenoj sudetskoj ili banatskoj zabiti, napustili prije dvadeset i više godina, više nisu postojali. Te nulte godine svoga novog identiteta, kada više nije bilo Austro Ugarske, oni su bili ljudi bez domovine i bez jasnog osjećaja pripadnosti. Postali su apatridi.

Katolicima je, ipak, moralo biti lakše nego drugima. Manje zato što su u Bosni, pa i u Sarajevu, živjeli okruženi velikim brojem pripadnika svoje vjere, jer su ih od njih dijelile goleme socijalne, kulturne, pa i jezičke razlike, a više zbog duhovnoga i još više političkoga naslijeđa nadbiskupa Stadlera. Naime, on koji je i sam bio neka vrsta kuferaša, prilično je ambiciozno, uz moćnu agitaciju, krenuo s definiranjem hrvatskoga nacionalnog okvira bosanskih katolika, a u taj okvir su, pogotovu u ta rana vremena rođenja nacije, lako mogli uskočiti, i uskakali su, i Poljaci, Austrijanci, Česi… Nije to bila naša bosanska specifičnost, a još manje činjenica naše zaostalosti: nisu se, neznatno ranije, drukčije “nacionalizirale” narodne mase ni u Hrvatskoj ili u drugim europskim zemljama.

Oni, pak, koji nakon 1918. nisu postali Hrvatima, pohrvatit će se u naredne dvije-tri generacije, i to najprije zato što je bosanska vjersko-nacionalna i identitetska shema bila čvrsto zadata, pa je bilo teško ostajati izvan nje. Značilo bi to da si mimo svijeta, a u nas, kao što znamo, nikada nije bilo dobro biti mimo svijeta. No, kuferaški identitet, barem među sarajevskim građanskim svijetom, ni tada nije bilo jednostavan i jednosložan. Osim što bi bio Hrvat, kuferaš je, vrlo često, imao i neke svoje češke, slovenske ili austrijske sentimente. Ili mu je, recimo, rođeni brat bio druge nacionalnosti. Tako je moj djed Franjo, bez obzira na to što je rođen u Travniku i što je cijeli život proveo u Bosni, seleći se kao željezničar od stanice do stanice, sve dok se nije našao u Sarajevu, bio nacionalno vrlo svjestan Slovenac, savršeno je govorio materinji (u njegovom slučaju – očinji) jezik, bio je pretplaćen na slovenske novine, održavao je veze s rodbinom u Tolminu i Ljubljani, ali je pritom imao trojicu rođene braće, s kojima se jako dobro slagao, volio i posjećivao, koji su bili – Hrvati. Između njih i njega zapravo nije bilo razlike, osim što su svoje kuferaštvo rješavali na prividno različite načine i u drukčijem nacionalnom ključu. Ali njihova ukorijenjenost i iskorijenjenost u Bosni i u gradovima u kojima su živjeli – trojica amidža (tako smo ih, eto, zvali) živjeli su u Zenici i u Kaknju, bila je u dlaku jednaka.

U svim državama koje su nastajale nakon 1918, pa sve dok ih nije nestalo, kuferaši su stradavali dokazujući svoj patriotizam, e ne bi li poništili to po čemu se razlikuju od većine. Prepravljali bi prezimena u skladu s novim pravopisom, djeci su davali domaća, narodna imena, u vojsci su bili najstroži oficiri, u policiji najnemilosrdniji isljednici… I svejedno nikada nisu bili sasvim prihvaćeni, jer naša društva nisu bila u stanju prihvatiti Drugoga, dijelom ga asimilirati, a dijelom se priviknuti na njega. Iako smo imali vrlo lijepo mišljenje o sebi, u svakome smo carstvu bili duboka i daleka provincija.

Kuferaše su, kao i svaku drugu manjinu i osjetljivu društvenu skupinu, uništavali društveni prevrati, ratovi i revolucije, crvene i crne. Dokrajčio ih je rat iz 1992. Odlazilo se autobusima, pa preko Kiseljaka, a odlazilo se, bogme, i poslije rata, u eri novoga, mehkoga etničkog rekomponiranja, kada bi se shvatilo da je zadnji čas za odlazak. U zadnji čas, na isteku vlastite povijesti i znanja o svome porijeklu, tražila su se i dobivala državljanstva stvarnih i izmaštanih djedovskih i pradjedovskih domovina. Odlazilo se zauvijek, a kao spomenik vlastitoga postojanja i nestanka ostavljala se – arhitektura. Sve, ili gotovo sve, što je u Sarajevu sagrađeno u četrdeset godina austrougarske vladavine, ali i poprilično onoga što je potom niklo – izuzimajući drveće – nosi potpis identiteta koji je u tom gradu na izdisaju, i koji zapravo više ne postoji. Zgrada Likovne akademije – bivše evangelističke crkve – metafora je kraja jedne povijesti. Čeka se još samo neki novi Vladimir Nagel da stavi nekoliko potpisa na darovnice…

Ali nije to ništa novo ni drukčije od onoga što se drugima već dogodilo. Treba prošetati Izmirom ili Solunom, pa vidjeti gradove koje su gradili oni kojih više nema. U takvim su gradovima sretnije prolazili svi koji su ranije otišli.

(objavljeno u sarajevskom Svjetlu riječi)