Miljenko Jergović: Donald Trump protiv noćnog putovanja Poslanika Muhameda

Možda je bilo tako, a možda i nije. Ali kako ne znamo što je stvarno bilo, dopustimo da je moglo biti i tako. Vesela i lakomislena šeprtlja, pritom puna sebe, jer su mu se nekim čudom ostvarile sve ambicije – postao je grdno bogat i još grdnije moćan, nikako nije umjela raspolagati tom svojom grdnom moći. A ništa nije tako opasno po moćnika kao kad ne zna kako funkcionira moć, na koju stranu da je usmjeri, kako da je aktivira. Osim što je u situaciji djeteta koje se igra s nabijenim pištoljem, zaviruje u cijev koja je istovremeno tako mračna i tako glatka i svijetla, šeprtljavi moćnik ispada smiješan pred podčinjenima. Prestaju ga se plašiti, pa mu se najprije smiju, pa mu se javno rugaju, preziru ga. Iz tog se prezira koješta može roditi, ali ništa što se dogodi nije bolje od onoga što će biti kad ono dijete vireći u cijev potegne okidač.

Kad je vidio da mu se rugaju, da ga se više ne plaše i da ga već preziru, znao je da mora nešto učiniti. Ali šta? Onda se neki njegov bivši savjetnik razbrbljao pred istražiteljima o svojim kontaktima s Rusima, i samo što već nije rekao da ga je on, veliki šef, na to nagovorio, e ne bi li s tim arheneprijateljima pobijedili demokrate i osigurali tu veliku, najveću moć.

I bio je to zadnji čas kada je morao nešto učiniti. S jedne strane da otkloni oči javnosti od tog savjetnika, suda i sudskih istražitelja, a s druge strane da u podčinjenima ponovo probudi strah, a onda i lojalnost koja bi iz takvog straha proizašla. I nije mu trebalo dugo da smisli: priznat će Jeruzalem za glavni grad Izraela, i započeti preseljenje američke ambasade u taj grad.

Kad zbilja, svi se uplašiše! Tako da ni njemu samom nije bilo do kraja jasno zašto su se baš toliko prepali. Njegov je cilj, naime, bio da učini neku jaku, naizgled iracionalnu, protumuslimansku i protuarapsku gestu, nešto što ne bi učinio nitko osim njega i, što je najvažnije, nešto što se nije odvažio učiniti nitko prije njega, ali otkud takva prestravljenost, to Donaldu Trumpu nikako nije moglo biti jasno.

Najprije, što je to Jeruzalem. Iz njegove perspektive, uzimajući u obzir njegovo obrazovanje, životne i intelektualne interese, a onda i ograničenja koja iz tih interesa proizlaze, Jeruzalem je grad koji su Izraelci već 1950. proglasili za svoj glavni grad. Na što su se pri tom pozivali, to ga nije zanimalo. To je već ona vrsta sitničarenja kakvu jedan biznismen doživljava kao gubljenje vremena, ono što Trumpu otpočetka najviše ide na živce i za što, na kraju krajeva, nema koncentracije. (Trenutno najvjerojatniji razlog za izbijanje trećega svjetskog rata, ali i za smak svijeta jest – loša koncentracija. Svijet će uništiti oni koji nemaju strpljenja za išta što je duže od tweeta i smislenije od cvrkuta.)

Elem, nakon što su Izraelci Jeruzalem proglasili za svoj glavni grad, to je Arape, a potom i većinu muslimana svijeta, te ono malo kršćana s Levanta i Orijenta, grdno uzrujalo. Međutim, džaba im bilo: u Šestodnevnom ratu, što su ga 5. lipnja 1967. poveli protiv Egipta, Jordana, Sirije i Iraka, koji je imao oblik blickriga, ali to nije politički korektno tako reći, Izrael je okupirao Gazu, Zapadnu obalu, Sinaj i Golansku visoravan, te, kao simbolički vrhunac, povijesno središte Jeruzalema, Stari grad u kojemu se na malom prostoru nalazi većina mitskih mjesta islama, kršćanstva i judaizma. Sinaj je kasnije napustio, Golansku visoravan predao je pod kontrolu Ujedinjenih nacija, Gazu i Zapadnu obalu – tojest ono što se danas smatra prostorom Palestinske samouprave – nastavio je tretirati kao okupirani teritorij, dok je Stari grad naprosto anektirao, ponudivši mjesnom arapskom stanovništvu izbor između jordanskog i izraelskog državljanstva, što je dugoročno bio izbor između iseljenja (pasivnog ili aktivnog protjerivanja) i pokoravanja židovskoj etno-konfesionalnoj državi. Ovo nije zlobno cjepidlačenje: Izrael jest konfesionalna (vjerska) država, kao što su to i Vatikan ili Islamska Republika Iran. Istina, Izrael je, uza sva ograničenja, za razliku od Vatikana ili Irana, i demokratska država…

Od 7. lipnja 1967, kada su izraelske trupe pod zapovjedništvom Mordekaja Gura, zapovjednika elitne padobranske jedinice, zauzele Stari grad, pa do Donalda Trumpa nikome nije na um palo da prihvati konačne konsekvence ove okupacije. Razlog je opasno jednostavan: Jeruzalem nije teritorij, Jeruzalem je mit. Sam Gur je, osvojivši tu malenu arapsku čaršiju, koja je kroz cijelu povijest, sve do u legendarna i pretpovijesna vremena, bila u rukama Arapa, a koju su prethodnih tisuću godina čuvali i sačuvali muslimani, ne podliježući ni osveti iz protukrižarskih sentimenata, izgovorio riječi koje su snažno odjeknule u ušima i dušama Židova Izraela: “Brdo Hrama je u našim rukama.” Njega je, premda je bio laburist i nije bio religiozan, vodio mit, koji protiv sebe ima druga dva mita, islamski i kršćanski (tojest, onih kršćana koji su Arapi, a možda ne samo njih, to zavisi o društveno-političkim okolnostima i sentimentima koji iz njih proizlaze…).

Jedini koji, očito, nema pojma o mitovima, o njihovoj ulozi i snazi, te o krvavoj nerješivosti problema koji nastaju kada se mitovi zavade, jest Donald Trump. U ovoj je priči, ali samo u njoj, on naprosto budala. Jer čovjek se ne bi usudio ni pomisliti da je u njoj on nešto više od toga, i da mu je jasno što Jeruzalem za sebe veže i što Jeruzalem znači muslimanima i kršćanima. Ali i što proizlazi iz pokušaja da se Jeruzalem otme iz njihova svijeta ili da se izbriše iz njihove imaginacije. Itakako je moguća promjena granica, do nje obično dolazi oružjem i ratom, etničkim čišćenjem, raseljavanjem, proganjanjem, genocidom, ali sve se to u stotinjak godina zaboravi, sve se to zaboravi nakon što umru i unuci posljednjih svjedoka. Kad oni umru, nove se granice učvrste, a prethodnim stanjem stvari bave se umjetnici, romanopisci i filmski redatelji, koji su, to znamo, skloni izmišljanju, pa se sve što oni rade doživljava kao fikcija, kao maštarija i izmišljotina. To je, dakle, tako sa zemljama, s teritorijima, domovinama i zavičajima nekog jučerašnjeg svijeta. Pa koliko god neki današnji ljudi pravednički grmili kako nikada neće prihvatiti izraelsku okupaciju arapskih teritorija, vrijeme će raditi protiv njih, i ono što je okupirano to će i biti izraelsko. Sjeća li se danas itko da je Kars bio armenski grad? Pamti li netko da su većinu u Solunu činili Židovi? Ili, bliže govoreći, što je s Bošnjacima i Hrvatima Banje Luke, s mostarskim Srbima, što je s narodima o kojima danas govore samo prostrana groblja?

Sve to, dakle, može, zna to i gazda Trump, oteto možda i jest prokleto, ali koga za to briga. Sve će to biti zaboravljeno, ali Stari grad neće. Pa kao što je jedan mit Židove vodio kroz njihovu povijest i pomagao im da samuju među svojim mrziteljima i neprijateljima (a živjeli su uglavnom među takvima), i onda se dogodio taj stvarnosni preokret u Šestodnevnom ratu, kada je živi život intervenirao u zbilju mita, tako i muslimane, te kršćane, vode njihovi jeruzalemski mitovi. Istina, većina kršćana trenutno nema mitološki problem s izraelskom okupacijom Starog grada, ali hoće li ga imati sutra? Muslimani će, pak, živjeti sa svojim mitom i nakon što žalosna sudbina palestinskih Arapa već bude zaboravljena. Jer, da se razumijemo, igra na zaborav već neko je vrijeme temelj svakog mirovnog plana u vječnom ratu Palestinaca i Izraela.

Sve su ovo, vjerojatno, notorne činjenice, nešto što je bjelodano svima, osim onome jednom koji se dosjetio kako da povrati strah u svojim podčinjenim. Trump je tipičan poslodavac iz tranzicijskog jada i bijede: funkcionira samo kada njegovo radništvo od njega strepi. A svijet je jedna velika tvrtka, kojom upravlja Trump, i izvan koje je danas samo neka očajna i gnjevna arapska bijeda. Tako se to ovih dana čini. Je li to zbilja tako?

Što mislite koliki je, zapravo, Jeruzalem? Koliko ima stanovnika? Prema sveznajućoj statistici Jerusalemlija je 2016. bilo 882.652. U zbilji to je grad jedva veći od Zagreba. Nakon svih etničkih rekompozicija i nakon pedeset godina okupacije Starog grada, te svega što iz nje proistječe, Židova je u Jeruzalemu 64 posto, jedan posto je ostalih, a golemih je 35 posto Arapa. Što je u njihovoj uobrazilji, mašti, fantaziji Jeruzalem?

Poslanik Božji Muhamed molio se po svom običaju kod svetog kamena u Kabi. To je ono mjesto prema kojem se svi muslimani svijeta okreću pred molitvu. Najednom mu se tu prispalo, pa je legao i zaspao. U snu mu je došao melek Džibrail (arhanđeo Gabrijel), pa ga ponio na krilatom konju Buraku na noćno putovanje, ravno u Jeruzalem. Tamo se Muhamed našao s prethodnim poslanicima Ibrahimom (Abrahamom), Musom (Mojisijem) i drugima, te se s njima pomolio. Zatim se s Džibrailom uzdigao nad Jeruzalemom, našao se izvan vremena i prostora, prošao kroz sedam nebesa, i primio objavu o pet dnevnih namaza, te ajete s temeljima islamskog vjerovanja. U početku Jeruzalem je bio tačka prema kojoj se musliman trebao upraviti pred molitvu. Kasnije se, zarad razlikovanja od Židova, određeno okretanje prema Kabi.

I kako sad Trump misli da će muslimani zaboraviti Jeruzalem i pokoriti se njegovom direktorovanju svijetom? 

visoko.ba/jergovic.com