Mi smo dio Matrixa

Nova ljudska potreba da bude viđen na javnim servisima javila se pojavom društvenih mreža. Dijeljenje mišljenja postalo je svakodnevno i važno mnogim pojedincima. Autor ovog teksta također je ušao u pore takvog ponašanja.

Razlozi zbog kojih objavljujemo slike, vijesti i informacije iz osobnog života postale su toliko normalne da se granice osobnosti, privatnosti vrlo lako brišu. Briše se i pravo pojedinca da drži nešto za sebe budući da taj pojedinac i sam transparentno objavljuje sve što se događa s njim i oko njega. Rođenje djece, smrt drage osobe, posao, ljubavni život, problemi na poslu, sve je integrirano u svijet društvenih mreža koje više nemaju nikakva obilježja društvenosti već čiste privatnosti.

1) Samopromocija – želja da zadivimo druge osobe uspjesima iz našeg privatnog i poslovnog života

2) Čista promocija – želja da zaradimo na neki način od promocije svog života ili načina na koji prikazujemo vlastiti život

3) Regularni profil – profili bez pretjeranje želje da se promoviraju, ali već samim objavljivanjem prikazuju svoj život obično onakvim kakav je. I dalje svojevrsna vrsta promocije. Nevoljna

Na svakom profilu možemo naći detalje iz nečijeg osobnog života. Budući da živimo u postmoderni, u razdoblju gdje se brišu granice u svakom aspektu, tako se i ovdje promijenila situacija, pa se naši životi anuliraju u jedan promotorski život. Naravno, ovo se odnosi na ljude koji svakodnevno objavljuju budući da svi ti ljudi imaju poriv izbaciti svoje mišljenje, sliku, informaciju.

Ako su ljudi prije i imali norme u objavljivanju, što se tiče granica odavanja sebe i svog života, one su danas u potpunosti nestale.

Dolazimo do podjele ljudi, jedni koji žele objavljivati sve što je vezano uz njihov privatni život i onih drugih koji ne žele biti dio toga. Možemo izabrati, popiti tabletu društvenih mreža ili tabletu gdje živimo bez tih istih društvenih mreža (iako znamo da one kao takve postoje). Svaka tableta donosi svoju realnost.

No, mi i ne možemo pobjeći niti od jedne stvarnosti pogotovo u ovom modernom svijetu. Čak i da nemamo društvene mreže, opet ulazimo u doticaj s njima. Neimanje pojedine stvari ne lišava nas činjenice da ne živimo u prostoru, vremenu i duhu te pojave.

Gubitak osjećaja za vrijeme provedenim na društvenim mrežama tjera nas da se priključimo, svako jutro nakon što uzmemo uređaj u ruke, u svijet tuđih informacija, mišljenja, općenitih događaja, vijesti, interpretacija. Mi smo kao pčele radilice koje oblijeću oko svoje Matice koja luči hormon mogućnosti da budemo viđeni, da naše mišljenje, objavu, vijest netko pročita i primijeti. Kao pčele radilice moramo biti i ostati aktivni kako bi osigurali što više hranjivih sastojaka od kojih će drugi imati (barem u našem slučaju virtualnosti) “koristi”. Jednom kada se priključimo na mobitel ulazimo u drugu stvarnost i gubimo vezu sa svijetom. Naša pažnja, naša želja je da budemo što zanimljiviji, a opet misteriozniji, da ponudimo drugačiju perspektivu nego drugi, a opet da ne budemo nerazumljiviji već da je štivo i riječ koju pišemo čitljiva i lako shvatljiva. To dovodi do najvećih klišeja i objava koje su nekoć bile dio osobnog svijeta “Upravo sam pojeo pola kile nutelle i loše mi je”, “Ulazim na javni wc i vidim ovo (fotografija)” “Prešao igricu (slika s fakultetskom diplomom).

Tableta virtualnosti može potaknuti određenu kreativnost doduše jer nam je stalo uvijek nanova zadiviti i prikazati nešto novo, ali ona kao takva također guši našu proekciju realnih događaja oko nas, opipljivih i trenutnih.

Druga tableta; ona koja nema veze s svijetom društvenih mreža, distancira svijet umreženih pčela radilica, koje imaju određenu prednost, jer toliko umrežene, ako su dovoljno pragmatične, mogu si naći osobnu korist i osobni probitak. Međutim, druga tableta nam ostavlja osobni integritet, drži nas boljim svjedocima (ako je to moguće) vremena i kao najvažnije daje nam fokus na realno vrijeme, ljude i ideje.

Iako su jedna i druga tableta razdvojene, odijeljene, one se ipak dodiruju, koketiraju pa ako i nemamo klasične društvene mreže, danas je teško nezamislivo da netko, pogotovo od millenium generacija nema mobitel i e mail adresu. Razlika je u uključenosti.

Razlika je u tome – u jutru, kada se probudimo, uhvatimo li odmah mobitel u ruke i bjesomučno, krmeljivi, krenemo vrtjeti po zidovima virtualnosti ili samo ugasimo ili odgodimo budilicu.

Za P.U.L.S.E Filip Đukić

Izvor: U redu sam s tim