Mevludin ef. Dizdarević: Čovjek se ne rađa, čovjekom se postaje

Prvi put u historiji islama na ovom području džamije su bile zatvorene zbog pandemije nekog virusa (Covid-19). Slažete li se sa konstatacijom da su ispit ovog ramazana položili i Islamska zajednica i imami džamija u našoj zemlji, ali i sami vjernici koji su poštovali preporuke nadležnih kriznih štabova?

– Opći je zaključak da je Islamska zajednica sa cjelokupnom horizontalnom i vertikalnom strukturom pokazala svoju organiziranost, ali i odgovornost spram teških izazova koji su bili pred nama. Nije ovo prvi put, a vjerujem da neće biti ni posljednji, da je Islamska zajednica kompenzirala stanovite slabosti drugih institucija našeg društva.

​Tiha pobožnost
​
Ustvari, prihvaćena je teza u historijskoj nauci da se naš narod uvijek u sudbinskim izazovima okretao Islamskoj zajednici, ne samo za duhovnu podršku i ohrabrenje nego i za organizaciju i usmjerenje. Svakako treba pohvaliti i državne organe koji su pokazali stanovitu predanost u ovoj krizi. Ali, prije svega, moramo istaknuti discipliniranost i odgovornost naših džematlija. Čini mi se da naš narod svoje pune potencijale pokazuje tek kad zagusti, da smo najbolji kad je najteže.

Kakav je za Vas bio ramazan u vrijeme koronavirusa?

– Za muslimane je ramazan razdoblje najintenzivnije duhovne i socijalne interakcije, ali smo ovaj put morali preslagati hijerarhiju prioriteta. Dobro je što smo ramazan iskoristili da se posvetimo nekim drugim modelima življenja vjere. Nakon one postratne stihije manifestnog, ospoljenog iskazivanja pobožnosti kao prirodnog slijeda nakon decenija opresije, okrenuli smo se tihoj intimnijoj pobožnosti. Istinska pobožnost je tiha, skromna, zamišljena nad sobom i zabavljena svojim mahanama.

Pobožan čovjek više posprema svoju avliju, a manje se nadnosi nad to šta drugi čini. Zato je iskreni vjernik drugima advokat, a sebi tužitelj.

Da li nas je ovakva situacija zbližila u ćelijama društva, u porodicama? Da li smo izvukli pouku iz svega ovoga?

– U Bosni je malo dokonih vremena, pa će i vremenski planovi koji nam predstoje biti sa sličnim ili gorim izazovima. Meša Selimović je negdje rekao da nijedna tragedija nije tragedija ako je pretočimo u iskustvo. Ako vrijeme pandemije uspijemo iskoristiti za historijski nauk, onda će to biti korisna lekcija za budućnost i vrijedna popudbina za nove izazove. Vjerujem da smo mogli puno naučiti iz ovog perioda, ali je najvažnija spoznaja da nam je porodica najbitnija i da se u krizama valja osloniti na vlastite resurse. Međutim, iskustvo nas uči da nevolje nikoga pameti nisu naučile ako sam čovjek odbija da se pameti dozove.

Navršila se 12. maja godina otkako Vam je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović dodijelio muraselu. Kako ocjenjujete svoju prvu godinu mandata?

– Svaki porođaj je bolan, svaka tranzicija proizvodi i stanovite turbulencije. Hvala Bogu, sve to smo smanjili na minimum i sada možemo krenuti u kreiranje ozbiljnijih projekata i razvijanje strateških rješenja za Muftijstvo zeničko. Bila je to godina sa mnogim događajima koji su preticali jedan drugog. Držim da smo napravili stanovite iskorake i kreirali neke projekte koji su dobro prihvaćeni i shvaćeni kao izraz našeg iskrenog opredjeljenja za boljitak Islamske zajednice i države Bosne i Hercegovine.

Da li su reakcija IZBiH i reisa Kavazovića i normalan odnos ljudi u Sarajevu, onaj bosanski sabur koji imaju tamo ljudi, pomogli da ne dođe do neželjenih posljedica prošle subote, kada je održana misa za žrtve Bleiburga u sarajevskoj Katedrali? Umjesto sukoba i ekscesa, koji su možda neki i priželjkivali, prošlo je bez incidenata, a Sarajevo se našlo u svjetskim medijima u pozitivnom svjetlu.

– Islamska zajednica sa reisu-l-ulemom Huseinom Kavazovićem na čelu je i ovdje imala principijelan stav za razliku od mnogih aktera koji su bili uključeni u javne polemike oko ovog pitanja. Principijelno smo osudili fašizam, ali i svaki zločin ma ko ga činio. Slavoj Žižek ne samo da osuđuje zločine fašizma i komunizma već ide i dalje: “Stigma je gotova! S isprikama je gotovo. Liberali se trebaju ispričati”.

Mislio je, naravno, na savremene zločine demokratskih država koje neki ignorišu. I kod nas mnogi spremno halale hiljade konkretnih zločina i višedecenijsku opresiju nad ideološkim protivnicima, dok istovremeno nekima ne mogu halaliti jednu napisanu rečenicu. Svaki grijeh je grijeh, ali nisu svi iste težine.

Principijelno smo branili slobodu vjere, ali i iskazivanje nezadovoljstva na demokratski način. I na kraju, principijelno smo problem adresirali tamo gdje je njegovo ishodište, a to je politika Zagreba i Beograda, s obzirom na to da su bosanskohercegovačke političke, pa i vjerske strukture njihove filijale sa malo istinske autonomnosti. ​Bez razumijevanja ovih premisa bosanskohercegovački Gordijev čvor ne može se raspresti. Upravo tu principijelnost su mnogi prepoznali i imali povjerenje u stavove Islamske zajednice, pa smo izbjegli neželjene posljedice.

Kako ocjenjujete reakcije javnosti i proteste koji su se desili?

– Dobro je što su bili i dobro je što su prošli bez incidenata. Međutim, nije dobra atmosfera linča koja se permanentno javlja o svakom političkom i svjetonazorskom pitanju. Nažalost, mi svjedočimo provalu mase u povijest i društveni prostor. Provalu mase vidimo u vjerskom govoru, politici, kulturi i ona rezultira atmosferom linča, jer masom upravljaju emocije i sa njom se lahko manipulira, kako to tvrdi Le Bon.

​Iznad okova

​Kada “svjetinu uzme huk“, nastaje kakofonija pa niko nikoga ne čuje i pomiješaju se glasovi umnih i bezumnih, što je pogubno za svaku zajednicu.

Malo me začudilo da smo na protestima dominantno vidjeli zastave bivše države, a ne BiH. Mislim da se time, svjesno ili nesvjesno, negira antifašističko naslijeđe Armije BiH, ali i kontinuitet borbe za antifašističke vrijednosti u BiH koje su starije od bilo koje epohe i političkog sistema.

Muslimani širom svijeta u nedjelju, 24. maja, dočekuju jedan od dva najveća blagdana – Ramazanski bajram. Koja je Vaša poruka vjernicima u BiH?

– Vjernici svaki Bajram dočekuju sa pomiješanim osjećanjima. Na jednoj strani žal zbog prolaska ramazana i blagodati koje sa sobom nosi, a na drugoj strani je osjećaj radosti zbog uspjeha, jer smo nadvladali vlastitu prirodu. A čovjek, ustvari, jeste čovjek samo ako se izdigne iznad okova tijela i krvi. Čovjek se ne rađa, čovjekom se postaje. Sada je potrebno tu ramazansku samodisciplinu pretočiti u stvarni život na način odgovornog odnosa spram onoga što radimo. Bez svojih društvenih refleksija obredi nemaju puni smisao.

visoko.ba/oslobođenje.ba