Meša Selimović – bosanski pisac srpske nacionalnosti

Ima li zagonetnije pojave u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine od Meše Selimovića, pisca Derviša i smrti i Tvrđave, romana koji su ostavili toliko dubok trag u pismenosti zemlje da je nezamislivo da čak i ispodprosječno obrazovana osoba nije čula makar njihova imena? A malo je poznato da je njihov pisac imao težak život u kojem su nesreće i lične tragedije dolazile kao mijene, uvijek u pravilnim intervalima i uvijek brutalne i nemilosrdne. Zbog političkih napada, umjetničkih osporavanja i zavisti koja je pratila piščevu osebujnu prirodu Meša je u životu pravio izbore koji su provocirali učmalu bosansku sredinu, ali se nikad nije odrekao privilegije da u njenoj historiji i među njenim ljudima traži inspiraciju za svoju književnost.

Jedna je istina nepobitna kad je u pitanju Meša Selimović, a to je da je cijelog života bio u sukobu sa sredinom koja ga nije željela niti razumjela i zbog tog prezira provincije, a iz čistog prkosa, neprekidno je odbacivao dijelove samoga sebe. Pisao je nastojeći ugoditi prijateljima, partijskim drugovima i poetskim ideolozima, ali njegovu ranu prozu kritika nije shvatala ozbiljno, pa je čak i sam Meša, naknadno i kada su Derviš i smrt i Tvrđava korjenito promijenili recepciju njegovog djela, dogmatskom odanošću ponavljao fraze zlonamjernih književnih piskarala, odbacujući vrijednost svojih djela nastalih u toj prvoj stvaralačkoj fazi.

Falsifikovanje porodičnog naslijeđa

Selimović je rođeni Tuzlak, ali od te proste biografske činjenice pisac je napravio fantazmu pišući u svojim Sjećanjima da svi Selimovići potječu iz Vranjske, mjesta negdje na granici između Hercegovine i Crne Gore, i da su svi porijeklom iz drobnjačkog bratstva Vujovića. Malo se pisalo, ali mnogo govorilo ispod glasa, s podozrenjem i nekim nejasnim strahom o razlozima zbog kojih je Meša iznosio u javnost izmišljenu priču u kojoj je tvrdio da porijeklo vodi od jednog od dvojice braće koja su prešla na islam vođena nekom nejasnom gorštačkom logikom da je potrebno da se konvertizmom i hinjenim zelotizmom pridvore novim osmanlijskim vlastodršcima.

To falsifikovanje vlastitog porodičnog naslijeđa bio je nekakav osvetnički čin prkosa čovjeka koji je, razočaran u sredinu iz koje je potekao, nastojao zadati joj najbolniji mogući udarac revanšizma. I to mu je pošlo za rukom jer samo nekoliko stranica dalje, u jednoj digresiji, opisuje susret s orijentalistom Abdulahom Škaljićem. Razgovor s autorom Rječnika turcizama otkriva s koliko su ljutnje i poniženja bosanskohercegovački muslimani primili njegove tvrdnje. Smetalo je, osim toga, i Mešino nonšalantno poigravanje temeljima vjere, u kojem su vidjeli zlonamjerno manipulisanje tradicijom i osjećanjima. Zamjerke koje su iznošene tada već slavnom piscu tumačene su kao izraz konzervativnog revolta, ali ostaje nesporna činjenica da se Meša zbog svojih brzopletih i dodvoravajućih pisanja kasnije kajao, svjestan da je sukob sa sredinom koja ga je uporno odbacivala dobio konotacije koje ni on sam nije želio prizivati.

Selimović je bio dijete komunizma i partizan od prvog dana rata i ta dva odabira obilježit će njegov život i njegovu književnost baš kao što će formiranje u srpskom kulturnom miljeu trajno obilježiti njegove političke, književne i identitetske svjetonazore. U poslijeratnom Sarajevu Selimoviću je život bio stran i tuđ, a sam je često bilježio koliko mu je nedostajao šarm prijestoničkog Beograda, posebno njegova prepoznatljiva umjetnička boemština. U revoluciju je stupio bodren primjerom svoje braće i sestara, a prije nego što je kročio na slobodnu partizansku teritoriju i postao aktivan učesnik NOB-a proveo je nekoliko mjeseci u ustaškom zatvoru.

Smrt brata Šefkije

Selimović je revoluciji dao sve: dušu, tijelo, srce i talent i ni za jednim dijelom svog bića nikad nije žalio, jer je ta nesebičnost izvirala iz same suštine njegovog bića. Ali, starijeg brata Šefkiju, koji je strijeljan krajem 1944. zbog jednog sasvim bezazlenog razloga, nikad nije prežalio. U Sjećanjima se ovako prisjećao tih dana: “Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu, koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu.“

Tog kobnog dana začet je najslavniji roman bosanskohercegovačke i jugoslavenske književnosti, a jedna primjedba navedena u nastavku teksta poslužit će kao osnovni motiv romana Derviš i smrt. Oporučne riječi svog brata Selimović će razraditi u najljepšu i najduhovniju priču o progonu i bezrazložnoj smrti nevinog čovjeka. Pa, iako je svoj roman situirao u neko neodređeno osmanlijsko vrijeme, ispisujući optužujuću alegoriju komunističkom režimu, jedna jednostavna rečenica iz njegovih Sjećanja najbolji je tumač i vodič u razumijevanju tajni tog velikog romana. Kad opisuje posljednje trenutke svog brata, Selimović to radi s lapidarnom lakoćom užasnutog čovjeka. U Sjećanjima je doslovno zapisao: “Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: ‘Pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin.’ Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob.“

Sjena tog diktatorskog zlodjela pratit će pisca do njegovog posljednjeg uzdaha, a u nastojanju da shvati šta se desilo s njegovim najstarijim bratom ispisat će najljepše stranice jugoslavenske književnosti, a da neće naći odgovor na najjednostavnije pitanje – zašto je ubijen njegov brat?

Do objavljivanja Derviša i smrti 1966. godine Selimović je u književnom svijetu Sarajeva i Bosne i Hercegovine trpio uvrede i poniženja. Njegovoj književnosti nije pridavana nikakva pažnja, a kritika je u pravilu njegovu prozu proglašavala lošom, neoriginalnom i nezanimljivom. Kao uvjereni komunist, Selimović je sve ono što je dolazilo kao alegorijski sud Partije prihvatao bespogovorno, odlučan mijenjati svoje umjetničko biće prilagođavajući ga dogmatskim kalupima partijske ideologije.

Književna osporavanja

Svoju prvu knjigu U oluji predao je urednicima za izdavanje 1948, ali je ubrzo saznao da čovjek zadužen da uspostavi prvi sud o rukopisu po kafanama čita negativnu recenziju, što je bio zlonamjeran i nezabilježen slučaj. Selimović povlači knjigu i tek će je, kako sam piše, na nagovor Riste Trifkovića štampati decenijama kasnije u svojim Sabranim djelima. Prva objavljena knjiga, zbirka priča Prva četa, izlazi iz štampe 1950, a ostrašćenost s kojom je njegovo pisanje napadano najplastičnije opisuje sintagma N. Simića, koji je povodom izlaska knjige njenog pisca proglasio “mediokritetom”.

Obeshrabren, nezadovoljan, nespokojan, pristiskan čudnim teretom neizgovorene osude, Meša je “šutio” desetljeće, a onda objavio roman Tišine, koji je književna kritika prihvatila dvojako. Sam pisac nikad nije svoje mišljenje suprotstavio kuditeljima svojih djela i do kraja života dosljedno je ponavljao konstatacije koje su njegove rane knjige opisivale kao prosječne i neinventivne.

A onda je 1966. godine, nakon pet mukotrpnih godina pisanja, objavio Derviš i smrt, knjigu koja je iz temelja promijenila historiju bosanskohercegovačke i jugoslavenske književnosti i koja na dotad neviđen način počinje javnosti Jugoslavije predstavljati svijet bosanskohercegovačkih muslimana. Razloge zbog kojih je Selimović gotovo cijelog života bio u sukobu sa svijetom iz kojeg je i sam potekao treba tražiti izvan njegove književnosti. Mladalačke zanose tokom gimnazijskih dana susprezao je nazadni fanatizam muslimanskih vjeroučitelja i već tada se kod Meše razvio zazor prema vjerskom i religijskom, koji će kasnije produbiti rigidni komunistički ateizam, koji je Meša njegovao kao neprocjenjivo duhovno blago.

U ratu se razočarao u muslimanske mase i ulemu, koja je listom stala uz zločinačku NDH, a u poslijeratnom vremenu zamjerao im je nedostatak istinske volje za ličnim mijenjanjem, prepoznajući u njihovom socijalizmu previše elemenata prijeratnog života. Taj osjećaj nepripadnosti sredini pojačavali su skandali u kojima je Meša bio žrtva, a najviše ga je zaboljelo “protjerivanje” s Filozofskog fakulteta, kad gubi profesuru, radno mjesto i sredstva za život. Naviknut na materijalnu oskudicu, živio je bijedno, ali više od siromaštva tištila ga je nepravda koju je trpio na svakom koraku. Mnogi ga pamte kao tvrdog, prijekog i prgavog čovjeka, koji nikome nije “davao pardona”, ali postoje i oni koji su imali čast biti dio njegove intime i koji su ga opisivali kao plahovitog, nježnog i osjećajnog čovjeka.

Neprekidno u sukobu sa svijetom i okolinom Meša donosi odluku i napušta Bosnu i Sarajevo, kako će se ispostaviti, zauvijek seleći se u Beograd, gdje će i umrijeti 1982. godine.

Bijeg od vlastitog bića

U Beogradu se, tako se barem činilo ovdje u Bosni i Hercegovini, svojski trudio da u nekom iracionalnom osvetničkom dahu napakosti sredini koja ga je potcjenjivala i odbacivala. Nije propuštao priliku da istakne njenu zaostalost, duhovnu učmalost i intelektualnu bijedu, a dobro je znao da će najveću sramotu nanijeti bude li odbacivao vlastiti identitet i porodično naslijeđe. Željan javnog priznanja, nacionalno se izjašnjavao kao Srbin, vjerujući da će pripadnost srpskoj kulturi njegovoj veličanstvenoj književnosti udahnuti važnost, za koju je vjerovao da je nedovoljno istaknuta. I samo u tom kontekstu mogu se razumjeti njegovi postupci i riječi, jer je Meša bio fanatičan u svojim obračunima.

I do danas groznom nepravičnošću odjekuju riječi iz pisma upućenog Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u kojem je jezikom odbačenog čovjeka govorio o svom porijeklu i shvatanjima vlastitog nacionalnog identiteta.

“Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom.“

Na pitanje ko je bio Meša Selimović pravog odgovora nikad neće biti. Ali, kako god tumačili njegova životna opredjeljenja, političke i ideološke izbore, moramo biti svjesni da je taj skromni čovjek titanske volje stvorio književno djelo kojem u jugoslavenskoj kulturi nema premca.

Al Jazeera / Visoko.co.ba