Merima Sorguč: Kakav život biva kada glumiš?

Pet godina je prošlo od divnog iskustva sa predstavom “All inclusive”.  To je bio jedan od onih perioda koji su magični i za koje misliš da se neće ponoviti. Ali…

Radna subota, jedna od onih kada se ni klijentima ne da svratiti. Zvoni mobitel. Poziv iz “Sartra” da učestvujem u novoj predstavi. Projekat o miru, kako ga shvatamo i stvaramo. Bez mnogo premišljanja pristajem i tu magija počinje ponovo. Probe, druženja, sjajni ljudi, sjajna energija i sjajne priče svih učesnika.

Većina ekipe su profesionalni glumci. Daleko od toga da za sebe imam mišljenje da sam neki prirodni talent koji može da parira, čak ni kao djevojčica nisam imala želju da budem glumica kad porastem. Ali, ono što sam još davno shvatila  jeste da  trebam uvijek kažem “da” iskustvima koja mi se pruže.

I opet kroz predstavu počinje suočavanje sa sobom, vlastitom prošlošću, s vlastitom tjelesnošću.

Kako nas ona oblikuje?  Koje su granice koje nam postavlja? Možemo li i smijemo li te granice zanemariti?

Ono što sam posebno zapazila kroz ovaj divni proces je neprilagođenost većine pozorišta i kulturnih institucija. Posebno u manjim sredinama. Samo se pitanje nameće o kulturi u BiH. Pozorište je divno mjesto na kojem možemo kroz proces sebe otkriti. Mjesto  kojem pripadaš i koje pripada tebi, jer imaš priču koju trebaš ispričati. Primjetna je promjena koja se dešava, želja da se omogući svima da budu dio publike i učesnici u toj vrsti umjetnosti. Ali se promjena osjeti ponajviše u Sarajevu koje ima prilagođeno pozorište za ljude sa različitim oblicima invaliditeta. Šta je sa ostalim gradovima? Na koji način ljudi s  invaliditetom postaju  ravnopravni učesnici u kulturnom životu?

Invaliditet se posmatra samo s aspekta bolesti, neke tjelesne nemogućnosti, a rijetko gledamo širu sliku, na prepreke koje su postavljene, kao što su arhitektonske barijere, koje u mom slučaju predstavljaju odmah manjak mogućnosti.

Često se pitam, šta smo mi to navikli da gledamo? Lijepe ljude, fizički tipične, sa određenim fizičkim atributima koji su atraktivni publici. Pisala sam već na tu temu u sklopu jednog projekta, prije nekoliko godina. Brojni su primjeri posebno kroz filmsku umjetnost gdje su predstavljeni na dva načina: ili kao glavni junaci koji obično završe na tragičan način ili su sporedni likovi koji su tu da bi glavni junak došao do neke spoznaje.

A šta kada se pojavi na sceni žena koja je sušta suprotnost i koja među svim tim fizički tipičnim ljudima ima jednaku vidljivost?  Koja je tu da ispriča svoju ljudsku priču o svakodnevici i ljubavi? Tada publika ima priliku da vidi drugačiji način kretanja, da čuje moj monolog gdje govorim, kako je ljubav muža bila moj put prihvatanja sebe. Za mene vrijeme na sceni znači osjećaj ravnopravnosti i slobode u mom manje pokretljivom tijelu žene.

Na osobe s invaliditetom  se gleda još uvijek polarizujuće. Tu su obično da inspirišu, gledaju se kroz prizmu herojstva ili kroz tragične priče njihovih života koje je obilježio invaliditet, ta “velika tragedija” koja ih čini manje ljudima. Česta je percepcija da su poput nekih stvari koje se pojave, pa ne znamo šta s njima i onda ih smještamo u kutiju.

Ja samo želim da živim svoj život, radim svakodnevne stvari koje su daleko od herojskog poduhvata, šta god to značilo. I dođu dani puni prepreka, dani kada sve pođe naopako, kad rampe nema na vidiku. Tada shvatiš da je aktivizam i nije izbor, već potreba.

Zato je bitno biti tu, ispričati svoju priču. Svoje težnje, strahove, mane, greške. Humanizirati svoje postojanje kroz vlastite riječi, bez uljepšavanja, stigmatizacije. Ne riječima drugih, ne iz straha.

Visoko.co.ba/Ona.ba