Melanholični soundtrack našeg djetinjstva: Ima li boljeg života poslije smrti Jugoslavije

Nedjelja je u drugoj polovici osamdesetih bila rezervirana za “Dozvolite da se obratimo”, domaću zadaću, kupanje i “Bolji život”. U doba analogne televizije, vrijeme se planiralo po popularnim programskim slotovima.

Teško da je nedjeljom za vrijeme emitiranja ove serije bilo ikoga na ulici, a još teže da postoji melankoličniji soundrack nedjeljnih večeri od glasa Dade Topića i tugaljive pjesme u kojoj se naricalo za boljim životom.

Jugoslaveni su odlazili na spavanje spremni za prvi radni dan u tjednu, nahranjeni novom dozom peripetija beogradske porodice Popadić. Od ponedjeljka, živjeti u malim stanovima ili nositi se s inflacijom, nestašicom kafe i goriva… ništa ne mora biti tako tragično.

Spoj komedije i drame razvijao se kroz trakavicu bračnog para Popadić, Gige i Emilije, čiji je odnos zasnovan na sukobu dva različita svjetonazora. Priprosti Dragiša Giga Moravac (Marko Nikolić) oženio je snobovsku profesoricu Emiliju (Svetlana Bojković).

Kroz 82 epizode prikazana je njihova borba s raznim izazovima, koji su se pojavljivali u životima njihovo troje djece i zbog nepremostivih razlika u karakteru. One su bile najvidljivije kada su supružnici bili nervozni zbog besparice ili gluposti koje su radila njihova djeca. Ona bi tada sjela za klavir, a on bi sočno psovao. Ona je uporno dozivala gospoda Boga, a on je tvrdio da motika liječi sve bolesti.

Majke vam ga šašave i bezobrazne!

U živote bračnog para Popadić ulazimo kada su se životni partneri već dobrano emocionalno potrošili podižući svoje troje djece, koja to više nisu. Najstariji sin Saša (Boris Komnenić) je pravnik bez posla, kći Violeta (Lidija Vukičević) je glumica koja ne zna ni što hoće niti što neće, a najmlađi Boba (Dragan Bjelogrlić) ima problem sa svim što dotakne.

Što Giga više u očaju pokušava amortizirati odnose sa svojim ukućanima, utoliko ga živo blato beznađa sve više guta. Da stvar bude gora, na poslu ga svakoga dana čekaju samo spletke, sindikalne preokupacije i prevrtljivi šef Kurčubić (Ivan Bekjarev).

Veliku sociološku galeriju likova stvarali su oni s kojima su Popadići dolazili u kontakt tražeći svoju sreću, tj. glavni zgoditak. Na koncu su se susreli s neočekivanim rješenjem svih životnih problema, izdašnim nasljedstvom koje će dobiti ukoliko ispune nekoliko oporučnih, “sitnih” zahtjeva bogatog člana porodice. Međutim, teško im je išlo. Bili su tašti, nevjerni, povodljivi i malodušni, čak i onda kada su morali uraditi nešto malo za svoju sreću.

Zamišljena kao komedija situacije, serija “Bolji život” zapravo je preslikavala stvari iz stvarnog života tadašnje države. Rijetko smo izlazili iz njezinih dobro poznatih interijera, stanova iz gradnje socrealizma i samoupravljačkih kancelarija u kojima se nije radilo ama baš ništa.

Iz vanjskog svijeta bi uglavnom vidjeli snimke prozora stana Popadićevih ili ono sindikalno putovanje Giginog kolektiva u Solun. Masovana hipnoza jugoslavenske publike bila je do te mjere perfidna da su se ljudi zapravo smijali vlastitom životu, propalim firmama i beznađu, a da su se pritom odlično zabavljali.

“Bolji život” je otvoreno progovarao o vanbračnoj djeci, ljubavnicima, propalim brakovima, nepoštenim direktorima i lošim đacima. Subverzija ove serije je išla do te mjere daleko da je otvoreno upozoravala na činjenicu kako bolja perspektiva ne postoji.

Pune četiri godine studijski stan na Košutanjaku je bilo mjesto gdje su se održavala cjelodnevna snimanja. Manje je poznato da su se uloge Saše i Violete prvobitno bile ponuđene Žarku Lauševiću i Eni Begović.

Samo nekoliko dana nakon emitiranja posljednje epizode 1991. godine, u Sloveniji su izbili sukobi, a raspad Jugoslavije je bio put bez povratka, koji će završiti u krvi. S “Boljim životom” završio se i bolji život kakav smo vjerovali da smo imali. Rijetki su ga zgrabili poput tigra, ali smo naučili da život nije dječja igra.

Visoko.co.ba/klix.ba